Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

SENKA

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svetovi crni il’ beli,
ma bili putevi hladni il’ vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspravana i kad kiše tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.


Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol
i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Il’ crkneš,
ako crći treba
zbog svega što smo najlepše hteli.
 
577391_343246002461393_1873054862_n.jpg
 
Od braka do konjaka samo je pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma.Svako ima svoju pesmu.
Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu.

Oduševljavao sam se Rimskim Korsakovim, Čajkovskim, Betovenom, čak i nekim teškim Vagnerovim partijama, a u isto vreme bio sam spreman da lumpujem uz grčke i makedonske pesme. Olivera Dragojevića i neke dalmatinske pesme slušao sam i pedeset puta, kao uostalom i neke međumurske i meksičke pesme. Bio sam u stanju da besomučno slušam sve, od regtajma do najmodernijeg džeza. Sve orkestre, pravce i stihove. Kakvo sam blistavo vreme provodio u Nju Orleansu i istovremeno mislio na dane i noći provedene sa čika Janikom Balažom

Mika Antic
 
"Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise
Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja
I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.

Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja
Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza
I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja."

Miroslav Antić
 
Bežati u svet poezije – to je moja naivnost. Bežati u svet slikarstva – to je moje lukavstvo. Bežati u svet filma – to je moja surovost. Bežati u svet novinarstva – to je moja potreba da živim. E samo kad sam pobegao u svet poezije za decu, imao sam istinska krila. Verujte mi – tada sam leteo!

Miroslav Mika Antić
 
HOROSKOP

Svemu će probati da te iz knjiga nauče. Možeš
naučiti da izgovaraš laž kao istinu. Da
izražavaš kako to dolikuje, ili da imitiraš
žalost i sreću.

Da budeš privržen, ili na izgled privržen. Da
budeš hrabar, ili na izgled hrabar. Da budeš
iskreno ili pritvorno zadovoljan malim.

Da sebe ceniš toliko koliko se žrtvuješ. Da imaš
sažaljenja, ili da nemaš milosti.
Naučiće te da budes čak i pomalo darovit, tek
da bi kunjajući proživeo svoj vek.

Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim
četiri stvari. Osim vrline nadanja,
veštine verovanja, vizionarstva budućnosti
i umetnosti strpljenja.

Miroslav Antić
 
Belo

Nebo. Nebo. Sreće dosta.
U proleću po drveću
od meseca kikot osta.
Ej umreću!

Ej umreću ispod granja
kraj zaspale vodenice
za devojke, milovanja, pletenice.

Ej, umreću od daljina,
od mladosti i od snage,
za krčage pune vina, za krčage...
Pa da se pije, da se smeje,
da se peva preko njiva,
sav od sunca po ustima ispolivan.

Da me čekaš ispred kuća,
da razvezeš ruke zrele,
oči bi se od svanuća razbolele.
Razbolele i opile
da se smejem do bolesti.

Ej, da mi je niz aprile tebe sresti.
Ej, da mi je da izludim,
a bagrenje rascvetano.
Ej da mi je golih grudi,
sa košuljom poderanom.

Ej, da mi je da te ljubim
slab do ropca, jak do krika,
kad zabele zdravi zubi harmonika.

Ej, da mi je u proleću u milion vrelih boja.
Ej, umreću bos po cveću, samog sebe razboleću.
Ej, devojko dušo moja.

Miroslav Antić
 
Jednog jutra ležimo moji mališani i ja u krevetu i slušamo Radio Beograd, a ono neki dečak kao veoma nadaren recituje svoje pesme. Meni na to moji klinci kažu: Slušaj tata, pa to su tvoje pesme. Mnogo mi je drago što sam doživeo da od mene kradu. Velika je sreća čovekova kad od njega kradu kad ima, nego kad on mora da krade od drugih kad nema.

Miroslav Mika Antić
 
Rasejana pesma

Pustite mi na miru
moje ćutljive, pitome,
rasejane dečake,
vi najjači u razredu,
najglavniji u ulici,
vi što sve brzo hoćete
i sve preglasno morate.

Mnoge se prave stvari ne postižu umećem,
nego se prave u mukama
od svoje nesigurnosti.

Pustite mi na miru
moje smešne i smušene
dečake sa uskim ramenima
i očima što žmirkaju
kao da su kratkovide,
kao da se u njima
vreme polako otapa.

2.
Oni obično padnu
ako se penju na drveće.

Njihova lopta redovito
promaši cilj.

Uvek dobiju batine,
ako se s nekim potuku.

Oni nisu za neke
velike junačke igre
i ja vas duboko molim
pustite mi na miru
moje tihe dečake.

Oni su stalno povučeni
u neke svoj eprostore
iz kojih pokušavaju
da se rukuju mislima.

To je kao kad sanjaš
da si usnio san.

3.
Glas im je mek i šaputav
kao zvuk mesečine.

I zapinju na ravnom
kao da se sudaraju
sa samima sobom.

Stvarno vas čestito molim:
pustite ih na miru
i nemojte im se rugati.

Oni izgledaju tako
kao da nevidljivi pristižu.
Zamisli kako toneš
uvis, u provalije
ovog ogromnog neba
među kristale svetlosti.

tako nekako pristižu.

4.
Oni sede u razredu
zamišljeni i drveni.
Zabodu nos u knjigu,
ili gledaju kroz prozor.

Ne čuju šta ih pitamo,
jer ko zna gde su baš tada,
u kakvom drugčijem svetu
koji mi nikad ničim
nećemo ugledati.

Ne sanjamo svi jednako
i to nikom ne smeta.

A zašto svima smetamo
kad smo drugačije budni?

5.
Čaroban je taj svet
od izmišljene jave.

Tu su moji dečaci
najveće vojskovođe,
moreplovci i sportisti.

Tu oni vide oštro
kao kraljevski kondori.

Tu njihov govor čini
da vode postaju bistrije
i misao im u vetru
miriše na polenov prah.

Ako bi ikada pristali
da žive kao svi drugi,
čime bi onda rasli?

6.
Pustite mi na miru
moje ćutljive, smušene
rasejane dečake.
Jar samo oni mogu
sutra da nas odvedu
sa one strane istoga,
ako iznesu iz glave
te neobične čarolije
i nauče nas kako se
pentra po samome sebi
do snežnih vrhova nade.

I puste nas da zajedno
živimo u tom svetu
nemogućem i njihovom,
i mi sa ovim uskim,
i mi sa širokim ramenima,
i mi najgori sportisti,
i mi najjači u ulici,
i mi, naizgled nevažni,
i mi, zasad najvažniji.

7.
Jer sve na svetu uvene.
Možda i ne znaš: i klikeri,
uvenu kao trešnje.

Uvenu jaka ramena.
Uvenu lepe igre.
Zaustave se sva trčanja.

Osvrneš se i, okolo,
vidiš jedino sebe
kako si naglo zaćutao
kao veliko zvono kome je puklo klatno.

I tek tada se prisetiš
da ipak u tebi ostaje
to čudo što sadrži
ne jednu, već bezbroj večnosti.
I shvatiš: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada neće razboleti
od rđe i od venjenja.

8.
Šta posle detinjstva ostaje
jedino još bezazleno.

Ostaju samo te glave
pune čarobnih svetova,
što se nikad ne tope,
što se nikad ne troše,
po nezastrtoj svetlosti
bez odjeka i senki.

Te glave iz kojih sutra
rastu njive i šume
kroz nešto što se ne može
sasvim nazvati vremenom,
i rastu ogromne prerije,
beskrajni okeani
i negde, u bespuću mašte,
nove neke komete,
kroz nešto što se ne može
sasvim nazvati prostorom.

9.
Rastu beli počeci
sasvim drugačijih tebe,
iz tih detinjih glava,
zamišljneih i običnih,
pametnih samo za čudno,
samo za neizvodljivo,
kao obilje reči
s kojih se para vetar.

Tih usamljenih glava,
pametnih samo za snove
od kojih suu naučili
da istovetnost čitaju
raznim brzinama shvatanja

I tako nikad ne dosade
sebi i svome delu.

Miroslav Antić
 
Pre dve godine dovukao sam iz Nju Orleansa jedan bazen i sva se deca iz komšiluka ovde igraju i kupaju, pošto smo mi šest kilometara od Novog Sada, od Dunava i svega onog što čini novosadsko leto. Mališani se skupljaju kod mene, pa se mi družimo, zajedno čitamo knjige koje mi pošalju prijatelji.
Jednom, kad sam tako dobio novu knjigu Ljube Ršumovića, dođe milicija i pita: “Šta je bilo? Šta rade ovde sva ova deca?” Rekoh ja: “Ništa se nije dogodilo, čitamo poeziju.” I ostadoše tu i milicioneri da i oni poslušaju neku Ljubinu pesmu.

Miroslav Mika Antić
 
Nikada u životu nisam napisao prvu pesmu, već drugu. Prvu sam prepisao od Desanke Maksimović. Tada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole u jednom selu koje je bilo jako daleko, pomalo bez knjiga i svezaka, a sa pisaljkama smo pisali na tablicama.

Ja sam se dokopao te Desankine knjige koja mi se strahovito svidela i odabrao jednu lepu pesmu, prepisao sam je i proglasio za svoju. Selo je selo i vrlo brzo se pročulo kako sam napisao jednu divnu pesmu. Svi su klimali glavama i govorili kako ću jednog dana biti veliki pesnik.

Drugu pesmu posle nisam smeo da prepišem da me ne uhvate, a bojao sam se i da je sam napišem jer sam znao da će biti lošija. Tako sam od slave živeo ceo taj treći razred. Na kraju školske godine dečacima i devojčicama koji su odlični đaci daju se knjige na poklon. I ja sam dobio knjigu, mada nisam bio sasvim dobar đak i stalno sam nešto zamuckivao, a zamuckujem i danas. I onda kada treba nešto da kažem, dok to izgovorim, oni mi kažu da sednem i daju mi neku srednju ocenu.

Za razliku od drugih koje su bile otvorene, moja je knjiga bila zapakovana u finu hartiju. Kada sam je otvorio, video sam da je to ista ona knjiga Desanke Maksimović. Moj učitelj mi je tako na jedan fin i perfidan način dao do znanja da sam nešto ukrao. Velika je sreća što je on to tada uradio, da nije, možda bih krao celoga života i onda verovatno nikada ne bih imao zadovoljstvo da nešto sam napravim. A najveće je zadovoljstvo kad čovek nešto sam stvori.
Mika
 

Back
Top