Sredinom juna je FBI poslao jedan tim da istraži dve od lokacijaa navedenih u optužnici
za ratne zločine protiv Slobodana Miloševića, od kojih je za jednu rečeno da sadrži 6
žrtava, a za drugu 20. Tim je na Kosovo odvukao 46 514 kilograma opreme da obradi
ono što je nazvano „najvećim poprištem zločina u forenzičkoj povijesti FBI-a, ali
nije bilo nikakvih izvještaja ,bili su frustrirani u Izbici,“ izvijestio je New York
Times (18. jula), „kada se pokazalo da je prazan masovni grob kome se naveliko
davao publicitet i u kojem su očekivali naći oko 50 tijela“. Mora da su ga „prekopali
bagerom, a tijela su tajanstveno nestala, rekli su istražitelji, između optužnice i
dolaska NATO trupa“. Jednom španskom forenzičkom timu rečeno je da se
pripremi za najmanje 2 000 autopsija, ali je našao samo 187 tijela, obično zakopanih
u individualne grobove i ne pokazujući bilo kakve znakove masakra ili mučenja, nasuprot
pričama koje su sakupile humanitarne grupe i lokalno stanovništvo. Izgledalo je da su
većinu ubile minobacačke granate i vatreno oružje. Kako je izvijestio Times of London
(31. oktobra), jedan španski forenzički ekspert, Emilio Perez Puhola, priznao je da njegov
tim nije našao ni jedan masovni grob. On je odbio naveliko publicirane aluzije o
masovnim grobovima kao dijelu „mašinerije ratne propagande“.
Isto izdanje London Times-a izvijestilo je da je Stratfor, privatni istraživački tim,
zasnivajući svoju analizu na izvještajima forenzičkih timova uključenih u
ekshumaciju tijela, utvrdio da je konačni ukupni broj onih koji su ubijeni na
Kosovu stigao do „nekoliko stotina a ne hiljada“.
U julu 1999. Washington Post izvijestio je da bi 350 etničkih Albanaca „moglo biti
zakopano u masovnim grobovima“ oko jednog planinskog sela u zapadnom Kosovu.
Moglo biti? Takva nagađanja zasnivala su se na izvorima koje su funkcioneri NATO-a
odbili identificirati. Prelazeći na potankosti, članak spominje „četiri tijela u raspadanju“
koja su otkrivena blizu jedne velike gomile pepela, bez detalja u odnosu na tko su ili kako
su umrli.
Krajem augusta 1999. nastavio je mahniti lov na mrtva tijela ostavljati na cjedilu
funkcionere NATO-a i njihove medijske sluge. Los Angeles Times pokušao je spasiti
temu o genocidu pričom o tome kako bi bunari Kosova mogli biti „masovni grobovi u
pravom smislu“. Times je tvrdio da „su mnogi leševi bačeni u bunare na Kosovu…Srpske
su snage očito natrpale… mnogo tijela etničkih Albanaca u bunare tokom svoje kampanje
terora.“ Očito? Kada je priča stigla do pojedinosti, ostala je na samo jednom bunaru u
jednom selu – u kojemu je, skupa sa tri mrtve krave i jednim psom, nađeno tijelo
muškarca od 39 godina. Nije dana ni njegova nacionalnost ni uzrok smrti. „Nikakvi drugi
ljudski ostaci nisu otkriveni,“ blijedo je zaključio Times.
Jedna ranija priča (18. jula) pričala je o francuskim istražiteljima koji su izvukli
raspadnuta tijela osam žena iz nekoliko bunara u uništenom selu Cirez, postupajući po
vijestima od lokalnog stanovništva. Neprovjerene vijesti iz 44 sela u području Dečana o
39 mrtva tijela u bunarima jošje trebalo istražiti. Koliko ja znam, nije bilo drugih priča o
tijelima u bunarima, što bi sugeriralo da nije nađeno joštijela.
Na jednoj za drugom prijavljenom lokacijom groba tijela se nisu uspjela materijalizirati u
bilo kojim pouzdanim brojevima – ili u bilo kojim brojevima uopće. U julu 1999.
masovni grob u Ljubeniću blizu Peći – području znatne borbe – za koji se vjerovalo da
sadrži oko 350 leševa, dao je samo sedam nakon ekshumacije. U Izbici, pričale su
izbjeglice, smaknuto je 150 etničkih Albanaca u martu. Ali njihova tijela nisu nigdje
nađena.. U Kraljanu su, navodno, ubijena 82 muškarca, ali istažitelji nisu otkrili ni jedan
jedini leš. U Đakovici su gradski funkcioneri tvrdili da je umoreno 100 etničkih
Albanaca, ali nije bilo tijela jer su se Srbi vratili usred noći, iskopali ih i sve odvezli,
smatrali su funkcioneri. U Pustom Selu su mještani tvrdili da su 106 muškaraca uhapsili i
ubili Srbi krajem marta, ali opet nisu otkriveni nikakvi ostaci. Mještani su jošjednom
ukazali na to da mora da su se srpske snage vratile i uklonile ih. Kako su Srbi izveli ova
djela nestajanja masovnih grobova a da ne budu otkriveni, ne objašnjava se. Gdje je
dokazni materijal o tome da su lokacije masovnih grobova ekshumirane? Gdje su nove
lokacije grobova, sada po svoj prilici prepune tijela? I zašto ih je tako nemoguće otkriti?
Pitanja ove vrste nikada nisu postavljena.
Najgori izgovor za tvrdnju o masovnim zvjerstvima, ratni zločin pripisan jugoslavenskom
predsjedniku Slobodanu Miloševiću, rečeno je da se dogodio u rudniku Trepča. Kako su
izvijestili funkcioneri SAD i NATO-a, Srbi su bacili 1 000 ili više tijela u okna ili ih se
riješili u rudničkim badnjevima solne kiseline. U oktobru 1999. ICTY je iznio nalaze
forenzičkih timova Zapada koji su istraživali Trepču. Ni jedno jedino tijelo nije nađeno u
oknima rudnika, niti je bilo ikakvog dokaza da su badnjevi ikada korišteni u nekom
pokušaju da se rastope ljudski ostaci. Naknadne priče o uređaju za uklanjanje tijela po
uzoru na naciste u peći „s druge strane planine“ od rudnika, potaknule su jedan forenzički
tim da analizira pepeo u toj peći. „Oni nisu našli nikakve zube ili druge znakove spaljenih
tijela.“Sud za ratne zločine prvo je provjerio najveće prijavljene lokacije grobova, a
ustanovio da većina ne sadrži više od pet tijela, „dajući naslutiti intimna ubojstva prije
nego masovno umorstvo.“ Krajem godine pretjerivanje medija o masovnim grobovima
primjetno se izjalovilo. Unaprijed imenovane lokacije masovnih grobova, koje su se
smatrale najzloglasnijima, ponudile su sveukupno nekoliko stotina tijela, ne hiljade ili
desetke hiljada ili stotine hiljada prije toga rastrubljenih i bez dokaza o mučenju ili
masovnom smaknuću. U mnogim slučajevima nije bilo pouzdanog dokaznog materijala u
vezi s nacionalnošću žrtve; i nikakvog izvještaja o uzroku smrti. Sve ovo nije spriječilo
Associated Press da sve do 30 novembra ponavlja optužnicu da je „10 000 ljudi ubijeno
na Kosovu.“
Sigurno je da je na Kosovu bilo grobova koji su sadržavali dvije ili više osoba – što
je bila NATO-va definicija „masovnog groba.“ U novembru 1999. ukupan broj
tijela za koja su tvrdili kopači grobova Zapada da su ih otkrili bio je 2 108 prema
priči Wall Street Journal-a (31. decembra), „i ne svi od njih obavezno žrtve ratnih
zločina“. Ljude su ubijale bombe i sveobuhvatni kopneni rat koji je se nastavio
između jugoslavenskih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova. Neki od mrtvih, kako
je čak priznao i New York Times, „su borci Oslobodilačke vojske Kosova ili su
možda umrli uobičajenim smrtima“ – kako bi se dogodilo tokom jedne godine među
bilo kojim stanovništvom od preko dva milijuna. Nesumnjivo je bilo prezira
vrijednih ubijanja zbog mržnje i smaknuća zarobljenika i nedužnih civila , kao u
bilo kojem ratu, pogotovo u građanskom ratu, ali ne u mjeri koja bi opravdala
etiketu „genocid“ ili opravdala smrt i razaranje i trajnu patnju koju su sile Zapada
nametnule Jugoslaviji.
Nepostojanje masovnih ubijanja znači da optužnica Haškog tribunala za ratne
zločine protiv Slobodana Miloševića „postaje jako sumnjiva“, rezonira Richard
Gwyn u Toronto Star-u. „Čak jošsumnjivija u stalnom kažnjavanju Srba od strane
Zapada.“ Ukratko, vođe NATO-a koristile su beskrajno napuhane procjene o
umorenim kosovskim Albancima kao izliku da se nametnu unutrašnjim poslovima
jedne suverene zemlje, da unište puno njene i društvene proizvodnje, da opasno
oštete njezinu ekologiju, da ubiju znatan broj njenih građana i izvrše invaziju i
okupiraju veliki dio njezinog teritorija u onom što se jedino može nazvati
agresivnim ratom.
Izvor:
http://www.thirdworldtraveler.com/International_War_Crimes/WhereBodiesBuried_NATO.htm
http://www.scribd.com/doc/14833062/Gdje-Su-Zakopana-Sva-Ta-Tijela-Dr-Michael-Parenti
Nego mi josh malo i uzimamo RS, bar da imate za shta da nas mrzite
