Mentalni poremećaji stvaraju genijalnost: Od Van Goga do Fride Kalo

Lada

Legenda
Poruka
52.215
vincent-van-gogh-portret.jpg


Mnogi od najpoznatijih svetskih genija kroz istoriju bili su mentalno bolesni, a među njima su renomirani umetnici Vinsent van Gog i Frida Kalo kao i književni velikani Virdžinija Vulf i Edgar Alan Po. Nedavna istraživanja ukazuju da veza između genija i ludaka ipak nije samo mit, već da su ova dva ekstrema ljudskog uma zaista povezani.

Kej Redfild Džejmson, klinički psiholog i profesor na Univerzitetu Džon Hopkins, rekao je da rezultati više naučnih studija podržavaju ideju o tankoj liniji genijalnosti i ludila. Kreativnost se najčešće povezuje sa poremećajima raspoloženja, a posebno sa bipolarnim poremećajima.

Bipolarni poremećaj podrazumeva dramatične promene raspoloženja između ekstremne sreće (“manije”) i teške depresije. Kako bi ovakav brutalan ciklus izazvao kreativnost? Istraživanje Džejmsa Felona, sa Univerziteta Irvin u Kaliforniji, sugeriše odgovor.

kreativnost.jpg


“Ljudi sa bipolarnim poremećajem imaju tendenciju da budu kreativni kada izlaze iz duboke depresije“, rekao je Felon. Kada bipolarni pacijent poboljšava raspoloženje, aktivnost jenjava u donjem delu, a pojačava se u gornjem delu moždanog režnja. Isti pomak se dešava i kada ljudi imaju napade kreativnosti.

Pitanje je kako ove aktivnosti prevesti u svesne misli? Profesor Elin Saks objašnjava da su ljudi sa psihozom u stanju da spajaju kontradiktorne ideje istovremeno, svesniji su slobodnih asocijacija koje mozak većine ljudi ne bi uzeo u obzir. Invazija gluposti u svesne misli može biti razorna ali i kreativna, preneo je ‘Livescience’.

U sprovedenoj studiji, gde je cilj bio navesti što više asocijacija u vezi sa reči stimulus, bipolarni pacijenti navodili su tri puta više reči u datom vremenskom periodu od ostalih učesnika.

Naravno, niko ne puca sa stvaralačke energije tokom teške borbe depresije ili šizofrenije. Iznad svega, ove faze su opasne po život, a iako društvo može imati koristi od mučilačkih faza genijalaca, ti trenuci sjaja nisu vredni njihove patnje.

Izvor: BIZLife

Foto: pixabay

Piše: Lj.V.
 
naslovna238-460x600.jpg

Emotivni i fizički problemi Fride Kalo su bili značajan deo njenog života, uslovili su emotivna raspoloženja koja su prisutna u stvaralaštvu, kao motiv ili kao nagoveštaj, ali nikako nisu poluga zahvaljujući kojoj se objašnjava njeno delo. Frida ni u kom slučaju nije bila feministkinja, bar ne u zloupotrebljenom značenju koji taj politički i društveni pokret podrazumeva danas. On nam ne ostavlja prostora za slobodu, u svoju partikularnu viziju sveta želi da uklopi samo ono što se njemu čini (ne)ispravnim. Sve što današnji ljubitelji ove umetnice mogu da kažu o njoj dolazi iz ponuđenih odgovora koji su u sferi isključivo emocionalnog: patnja, prevara, izdaja, bol. Frida je najdominantniji primer zloupotrebe, ali i čitav pokret ženskih pesnikinja, ženskih slikarki, ženskih pisaca, ženskih koreografa, ženskih ilustratorki, ženskih rudara, ženskih fotografa, ženskih pilota, svega što u sebi nosi prefiks ženski, a što je isključivo prisutno u javnom prostoru zbog tržišnih razloga. Prefiks ženski prodaje. Umetnost ne samo da uz pomoć tog prefiksa postaje partikularna već je i svedena isključivo na robu. Baš zbog same feminističke filozofije, kao dela levičarske ideje o ravnopravnosti svih ljudi, o jednakim društvenim pravima koja svi ljudi treba da imaju, ne smeju se olako prevideti ovi modeli zloupotrebe.
U ogledalu Fride Kalo
vidim jedino sebe.

Frida je bila umetnica, bila je umetnica,
(u senci velikog Diega Rivere, ako je to važno)
bila je dakle umetnica – njeni opsesivni
autoprtreti jesu umetnikov hipertrofisani ego,
to đubrište iz kojeg raste umetnost (parafraziram
neku svoju mladalačku pesmu).
Trocki je tvrdio da je Rivera umetnik-revolucionar
jer se svojim muralima obraća masama, jer je
epski i historičan. Frida sve to nije bila, ona je
malograđanka iz haciende opsednuta sobom, koja kad je
(hipotetični) ljubavnik izneveri-pogine pobegne u zagrljaj
njegovom ubici, ubici njegove dece, i hiljada drugih.
Zanimljivo: skok od Trockog ka Staljinu nikog
ne uznemirava. Je li to dokaz da je Frida komunista?
Niko ne osuđuje umetnicu-ljubavnicu
za taj ideološki salto mortale jer i liberalizam
i feminizam su na njenoj strani i sve je to tako humano!
Nisam mogao da odgonetnem da li je priča o vezi
između Fride Kalo i Trockog samo dobro smišljena
staljinistička propaganda koja Trockog želi da predstavi
kao pohlepog jevrejskog Satira nesposobnog da se
savlada (kako bi takav vodio državu?) i čak u prisustvu
žene predaje se satanskom bludu? Miriše na tamjan.
Fotografija iz Tampika na kojoj Frida ugurava svoje
grudi između Trockog i Natalije Sedove verovatno je
zagolicala erotsku maštu KGB službenika osuđenih
na kancelarijsku onaniju… Odgovora nema. Ni studenti zapošljeni
u muzuje Trockog odgovor ne znaju. Znamo da je na
slici iz Tampika januara 1937. klica izdaje već prisutna svuda
oko Trockog. Šahtman, zatim Frida a onda i Natalija poći će putem
od Trockog omražene „malograđanske tendencije“.
Na slici iz Tompika kolebljivci okružuju revolucionara.
Frida, dakle, nije revolucionar(ka) ni u muškom
ni u ženskom gramatičkom obliku. Frida je slikarka,
meni jako draga. Njene slike otkrivaju stisku. Njene slike
pokazuju da moć umetnosti izrasta iz slabosti.
 
vincent-van-gogh-portret.jpg


Mnogi od najpoznatijih svetskih genija kroz istoriju bili su mentalno bolesni, a među njima su renomirani umetnici Vinsent van Gog i Frida Kalo kao i književni velikani Virdžinija Vulf i Edgar Alan Po. Nedavna istraživanja ukazuju da veza između genija i ludaka ipak nije samo mit, već da su ova dva ekstrema ljudskog uma zaista povezani.

Kej Redfild Džejmson, klinički psiholog i profesor na Univerzitetu Džon Hopkins, rekao je da rezultati više naučnih studija podržavaju ideju o tankoj liniji genijalnosti i ludila. Kreativnost se najčešće povezuje sa poremećajima raspoloženja, a posebno sa bipolarnim poremećajima.

Bipolarni poremećaj podrazumeva dramatične promene raspoloženja između ekstremne sreće (“manije”) i teške depresije. Kako bi ovakav brutalan ciklus izazvao kreativnost? Istraživanje Džejmsa Felona, sa Univerziteta Irvin u Kaliforniji, sugeriše odgovor.

kreativnost.jpg


“Ljudi sa bipolarnim poremećajem imaju tendenciju da budu kreativni kada izlaze iz duboke depresije“, rekao je Felon. Kada bipolarni pacijent poboljšava raspoloženje, aktivnost jenjava u donjem delu, a pojačava se u gornjem delu moždanog režnja. Isti pomak se dešava i kada ljudi imaju napade kreativnosti.

Pitanje je kako ove aktivnosti prevesti u svesne misli? Profesor Elin Saks objašnjava da su ljudi sa psihozom u stanju da spajaju kontradiktorne ideje istovremeno, svesniji su slobodnih asocijacija koje mozak većine ljudi ne bi uzeo u obzir. Invazija gluposti u svesne misli može biti razorna ali i kreativna, preneo je ‘Livescience’.

U sprovedenoj studiji, gde je cilj bio navesti što više asocijacija u vezi sa reči stimulus, bipolarni pacijenti navodili su tri puta više reči u datom vremenskom periodu od ostalih učesnika.

Naravno, niko ne puca sa stvaralačke energije tokom teške borbe depresije ili šizofrenije. Iznad svega, ove faze su opasne po život, a iako društvo može imati koristi od mučilačkih faza genijalaca, ti trenuci sjaja nisu vredni njihove patnje.

Izvor: BIZLife

Foto: pixabay

Piše: Lj.V.
Ima ih koji su stvarali iz šiozofrenije (Dadd?), i čitala sam neke velike pisce koji su govorili da su pisali iz krajnjih dubina depresije itd. Da li je jedno uzrokovalo ono drugo, ili obrnuto? Dan danas se ponekad pitam.
 
naslovna238-460x600.jpg

Emotivni i fizički problemi Fride Kalo su bili značajan deo njenog života, uslovili su emotivna raspoloženja koja su prisutna u stvaralaštvu, kao motiv ili kao nagoveštaj, ali nikako nisu poluga zahvaljujući kojoj se objašnjava njeno delo. Frida ni u kom slučaju nije bila feministkinja, bar ne u zloupotrebljenom značenju koji taj politički i društveni pokret podrazumeva danas. On nam ne ostavlja prostora za slobodu, u svoju partikularnu viziju sveta želi da uklopi samo ono što se njemu čini (ne)ispravnim. Sve što današnji ljubitelji ove umetnice mogu da kažu o njoj dolazi iz ponuđenih odgovora koji su u sferi isključivo emocionalnog: patnja, prevara, izdaja, bol. Frida je najdominantniji primer zloupotrebe, ali i čitav pokret ženskih pesnikinja, ženskih slikarki, ženskih pisaca, ženskih koreografa, ženskih ilustratorki, ženskih rudara, ženskih fotografa, ženskih pilota, svega što u sebi nosi prefiks ženski, a što je isključivo prisutno u javnom prostoru zbog tržišnih razloga. Prefiks ženski prodaje. Umetnost ne samo da uz pomoć tog prefiksa postaje partikularna već je i svedena isključivo na robu. Baš zbog same feminističke filozofije, kao dela levičarske ideje o ravnopravnosti svih ljudi, o jednakim društvenim pravima koja svi ljudi treba da imaju, ne smeju se olako prevideti ovi modeli zloupotrebe.
U ogledalu Fride Kalo
vidim jedino sebe.

Frida je bila umetnica, bila je umetnica,
(u senci velikog Diega Rivere, ako je to važno)
bila je dakle umetnica – njeni opsesivni
autoprtreti jesu umetnikov hipertrofisani ego,
to đubrište iz kojeg raste umetnost (parafraziram
neku svoju mladalačku pesmu).
Trocki je tvrdio da je Rivera umetnik-revolucionar
jer se svojim muralima obraća masama, jer je
epski i historičan. Frida sve to nije bila, ona je
malograđanka iz haciende opsednuta sobom, koja kad je
(hipotetični) ljubavnik izneveri-pogine pobegne u zagrljaj
njegovom ubici, ubici njegove dece, i hiljada drugih.
Zanimljivo: skok od Trockog ka Staljinu nikog
ne uznemirava. Je li to dokaz da je Frida komunista?
Niko ne osuđuje umetnicu-ljubavnicu
za taj ideološki salto mortale jer i liberalizam
i feminizam su na njenoj strani i sve je to tako humano!
Nisam mogao da odgonetnem da li je priča o vezi
između Fride Kalo i Trockog samo dobro smišljena
staljinistička propaganda koja Trockog želi da predstavi
kao pohlepog jevrejskog Satira nesposobnog da se
savlada (kako bi takav vodio državu?) i čak u prisustvu
žene predaje se satanskom bludu? Miriše na tamjan.
Fotografija iz Tampika na kojoj Frida ugurava svoje
grudi između Trockog i Natalije Sedove verovatno je
zagolicala erotsku maštu KGB službenika osuđenih
na kancelarijsku onaniju… Odgovora nema. Ni studenti zapošljeni
u muzuje Trockog odgovor ne znaju. Znamo da je na
slici iz Tampika januara 1937. klica izdaje već prisutna svuda
oko Trockog. Šahtman, zatim Frida a onda i Natalija poći će putem
od Trockog omražene „malograđanske tendencije“.
Na slici iz Tompika kolebljivci okružuju revolucionara.
Frida, dakle, nije revolucionar(ka) ni u muškom
ni u ženskom gramatičkom obliku. Frida je slikarka,
meni jako draga. Njene slike otkrivaju stisku. Njene slike
pokazuju da moć umetnosti izrasta iz slabosti.
Baš lep tekst. Hvala ti, Lado! :)))
 
“Ljudi sa bipolarnim poremećajem imaju tendenciju da budu kreativni kada izlaze iz duboke depresije“,
Ljude je Bog opremio različitim darovima, svakako... oni su tokom celih svojih života sposobni da stvaraju, jer su stvoreni po ugledu na Kreatora kao i svi, Onog koji stvara, ali im se usput dešavaju stvari, sreću ljude, svoje ciljeve degradiraju zbog okoline...
To ''bipolarni poremećaj'' je možda čak nasilno iznuđena mentalna varijacija.
U interakciji sa okolnim svetom svi gubimo ili dobijamo na kreativnosti-ali jednom kada uhvatimo sebe, jednom kad znamo ko smo- svi bipolarni ljudi sveta su sposobni da izgrade svet iznova i to kakav!
 
Edvard Munk

Munk-auto_portret-600x783.jpg

U
čemu je tajna umetnosti? – i kako je moguće da je umetnost, nastavši još dok se čovek skrivao po pećinama, verni pratilac čoveka kroz sve civilizacije i istorijske epohe sve do sajber sveta današnjice.

Mnogo je načina da se na ovo pitanje odgovori, ali jedan se izdvaja iznad svih. Mi smo bića ekspresije. Iznad svega imamo potrebu da iskažemo sebe, svoj svet, svoja osećanja, da pustimo glas koji će probiti zidove ili se podići do nebesa tako da nas drugi čovek ili sam Bog može čuti, sve jedno. Ova potreba da dopremo do drugog, zemaljskog ili nebeskog stvora, oličena u milenijumima umetničkog stvaralaštva, našla je svoju novu formu u psihoterapiji i predstavlja njenu suština od nastanka u okrilju psihoanalize do danas.
Život se grubo poigravao sa Munkom, još od kada je sa pet godina izgubio majku koja je na njegove oči umirala od tuberkuloze. Smrt starije sestre, petnaestogodišnjakinje, takođe od tubekuloze učinila je u njegovom mladom biću neizbrisiv trag patnje i nesigurnosti koji je morao naći svoj način da bude izražen, saopšten svetu, oslobođen.
Rastući pored religijski dogmatičnog i sujevernog oca, Munk je mogao osetiti svu zabranu na svoja osećanja i misli, svu anksioznost i nemir samotnog suočavanja sa bolnim vrtlogom života koji sa sobom povlači i odnosi njemu najbliže ljude. Ovo komešanje duše učinilo je da se ona brani maštanjima neopisivog kolorita koja su čekala trenutak kada će im biti pružena prilika da se pojave.
Edvard Munk, jedan od najpoznatijih slikara 20. veka otkriva nove načine transformacije ljudskog iskustva u vizuelni izraz. Više od ostalih fokusiran na unutrašnje psihološke pejzaže modernog čoveka, snažnom bojom koja dodiruje i prenosi doživalj na živ način, Munk daje doprinos staroj ideji da je suština umetnosti u ekspresiji osećanja, doživljaja, života, egzistencije.
melancholy.jpg


Melanholija, jedno od napoznatijih, gotovo autobiografskih dela, izražava Munkovu projekciju mračnih osećanja. Projektujući sebe u Nilsena (dečak na slici), Munk izražava sopstveni osećaj zatočenosti melanholičnim osećanjima, kao snažnom dominirajućom unutrašnjom figurom na pozadini života.
U pozadini žena u belom i čovek u crnom, možda i mladenci pripremaju se da zaplove morima života, da otplove daleko na ostrvo sreće o kome svi negde duboko u sebi maštamo, nadajući mu se potajno. Scena melanholije snažno kontrastira putovanje i plovidbu, sreću u zajedništvu, ljubav i nežnost, sa turobnim, dominirajućim osećanjima osobe kojoj su takvi sni nedostižni.
Istoričari umetnosti veruju da je doprinos ovakvim osećanjima dalo i Munkovo pripadanje kontraverznom boemskom društvu Kristijanije (grad u Danskoj). Slobodna ljubav toga društva kao naličje mogla je imati mnogo ljubomore i zavisti među njegovim člaonovima, ljubomore i zavisti koja vodi u tmurna i melanholična osećanja.
800px-Edvard_Munch_-_Anxiety_-_Google_Art_Project-600x774.jpg


Slika prikazuje anksioznost ljudskog duha koji je uvek u kretanju ka napred. Život sam prikazan je kao most, nešto privremeno i kratko, kao naša težnja kraju, kao prelaženje, prevladavanje, nastojanje koje se nikada (za života) ne završava.
Strah pred rastućim silama života koje gaze sve pred sobom, istorijski oličenih u rastućoj pretnji od Prvog svetskog rata, zahvata čitavo norveško društvo, objedinjujući ga pred nepoznatim tamama sa kojima se mora suočiti, predočeno je kao grupa ljudi koji se svi kreću istim putem u nepovrat.

Nebo je vatreno krvavo a more tamno i stopljeno sa kopnom, tako da se ne zna gde jedno završava a gde drugo počinje, što čitavoj slici daje utisak utopljenosti. Brda se izdižu kao talasi, dok ljudi ukočenih, raširenih očiju, uplašeni i okamenjeni stoje u pokretu. Pozadina je dinamična, sva u kretanju, prelivanju, previranju, sva u neizvesnosti i zloj slutnji. A ljudi kao figure su ukočeni, statični, zaleđeni na ovoj nesvakidašnjoj pozornici života.

Hvata, na taj način Munk, majstorski suštinu same anksioznosti, izmicanje tla i pozadine, večno kretanje pred kojim čovek i pojedino i u grupi ostaje ukočen, iskolačenih očiju, kao hipnotisan, čekajući da bude utopljen, udavljen, da ostane bez vazduha.
 
munk-768x965.jpg

Vrisak

Za razliku od Anksioznosti koja se bavi temom kolektivnog straha, Vrisak iskazuje individualni užas.
Ova možda najpoznatija Munkova slika, ikona moderne umetnosti, Mona Liza dvadesetog veka, daje Munkovu viziju našeg vremena, natopljenog krajnjom anksioznošću i nesigurnošću.
Nakon što su ga dva prijatelja, koji su prikazani na slici, napustila, Munk je doživeo iskustvo napada panike i tvrdio je da je čuo vrisak same prirode, vrisak iz utrobe sveta. Priroda se u ekspresionizmu, kao i u mnogim drugim epohama pridružuje čoveku u izražavanju njegovih osećanja. Na ovaj način umetnici pokazuju kako naša unutrašnja psihička stanja boje stvarni svet.
Čitav pejzaž slike povija se u taktu vriska jednog tela iskrivljenog bolom i užasom, odjekujući do beskraja i nazad, takvim intezitetom, koji dovodi do gubitka razuma i od kojeg se bezuspešno moramo braniti poklapanjem ušiju.
Uspeh istrajavanja kroz ovakva, svima nama znana iskustva, Munk ipak nalazi, upravo u “psihoterapiji” umetničkog izraza, upravo u skladu i dinamici boja i oblika koje, izašavši iz kičice ovakvog genija prosto zrače dubinom, snagom i autentičnošću iskustva koje u njima nalazi svoj puni oblik, nudeći stvaralačko rasterećenje i spas.
Piše: Nikola Krstić
 
MIKELANĐELO – AUTIZAM?
Možda ste se zapitali kako je ikada nekom pošlo za rukom da oslika nešto toliko veliko kao što je tavanica Sikstinske kapele. Sudeći prema radu objavljenom u časopisu Journal of Medical Biography 2004. godine, Mikelanđelova usamljenička rutina bi mogla da se pripiše autizmu. Prema rečima njegovih savremenika, slikar je bio „preokupiran sopstvenom realnošću“. Većina muških članova njegove porodice je imala slične simptome. Mikelanđelo je takođe veoma teško stvarao bilo kakve odnose sa ljudima. Sve to, u kombinaciji sa njegovim umetničkim genijem, navelo je istraživače da veruju da bi Mikelanđelo danas bio smatran visoko funkcionalnom autističnom osobom.
https://www.**********/wp-content/uploads/2018/01/mikelandjelo-pieta-potpis-1.jpg

Renesansi umetnik nije potpisivao svoja dela sve dok nije shvatio kako jedan njegov rad pripisuju drugim umetnicima. Znate li o kom delu se radi?

Slikar, vajar arhitekta i poeta Mikelanđelo Buonaroti, čiji genije dominira renesansom u vremenu koje je već bilo puno nadprosečnih umetnika, bio je – uostalom kao i danas – viđen kao jedan od najvećih koji je ikada postojao.

Čuvena je njegova skulptura Pieta koju je uradio s 22 godine i za koju je njegov učenik i prijatelj Đorđo Vazari napisao: „Stvarno je čudo da jedan kamen, u početku bez ikakvog oblika, može postati savršenstvo kakvo i priroda s teškoćom stvara od krvi i mesa.“

Zanimljivost je u tome što je potpis na traci preko Bogorodičinog ramena, Mikelanđelo dodao u toku noći, kad je već bila izložena, jer je čuo kako njegov rad pripisuju drugom umetniku. Tako je Pieta, izložena pod neprobojnim staklenim zvonom u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu, ostala njegov jedini potpisan rad ikada.

Mikelanđelo je dodao potpis u toku noći, kad je Pieta već bila izložena, jer je čuo kako njegov rad pripisuju drugom umetniku.
Mikelanđelo je želeo da bude sahranjen u Firenci, ali je umro u Rimu, gde su mu pripremali veliku sahranu. Međutim, sin njegovog brata Leonarda došao je u Rim da preuzme njegovu zaostavštinu i udesio da se telo ukrade, umota kao obična roba i prenese u Firencu.

Veliki trg ispred crkve Santa Kroče bio je mali da primi ogroman broj umetnika, plemića i građana Firence. Njegov grob izradio je Đorđo Vazari, a pored njega su grobnice Galileja i Makijavelija.

Nije ni čudo što su mnogi to vreme zvali Doba Titana…

http://www.**********/wp-content/uploads/2018/01/mikelandjelo-pieta-potpis-3.jpgGrob Mikelanđela; foto: Apremorca, Flickr
Foto naslovna: Russ2009
 
Šta se krije u umu genijalca
Neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu, i u pravu su, i zovemo ih genijima. Neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu, i nisu u pravu, i zovemo ih mentalno bolesnima. Vodeći američki neuronaučnik, Nensi Andreasen, provela je pola veka proučavajući šta znači biti kreativan, da li to zavisi od koeficijenta inteligencije, nasleđa i obrazovanja

Kurt Vonegat - dragi, duhoviti, ekscentrični, ljupki, izmučeni Kurt Vonegat - bio je čelnik jedne radionice za pisce početkom šezdesetih kada je učestvovao u prvoj velikoj studiji čuvene američke neuronaučnice i neuropsihijatra Nensi Andreasen, koja je proučavala navodnu vezu između kreativnosti i mentalnog oboljenja. A Kurt je bio odlična studija slučaja.

Bio je depresivan, da, ali to je bio samo početak. Njegova majka izvršila je samoubistvo na Dan majki (američki polu-zvanični praznik) kada je Vonegat imao samo 21 godinu i bio na redovnom odsustvu tokom Drugog svetskog rata. Njegov sin Mark imao je dijagnozu šizofrenije, mada je verovatno imao samo bipolarni poremećaj. Ali, iako su mentalni problemi bili redovni u toj familiji, bila je redovna i kreativnost. Kurtov otac bio je nadareni arhitekta, a njegov stariji brat Bernard bio je talentovani hemičar, sa 28 patenata za sobom. Obe Kurtove ćerke bile su vizuelni umetnici, a njegov rad valjda ne treba posebno ni predstavljati.

Mnogi od subjekata u tom prvom istraživanju Nensi Andreasen pokazivali su vezu između mentalnih oboljenja i kreativnosti. Ona nije previše iznenađujuća: arhetip "ludog genija" datira još iz antičkih vremena, kada je Aristotel kazao "Svi oni koji su dobri u filozofiji, politici, poeziji i umetnostima naginju melanholiji". Ovaj je obrazac čest i u Šekspirovim delima, kao kada Tezej u "Snu letnje noći" govori "Umobolnik, ljubavnik i pesnik / To su ti stvorenja sazdana sva od uobrazilje".

U poređenju sa mnogim kreativcima iz istorije, Vonegat je prošao dobro - umro je prirodnom smrću. Među onima koji su bitku sa mentalnom bolešću izgubili samoubistvom bili su Virdžinija Vulf, Ernest Hemingvej, Vinsent Van Gog, Hart Krejn, Mark Rotko, En Sekston, Silvija Plat...

Nensi Andreasen posvetila je najveći deo svoje karijere neuronauci mentalnih bolesti, ali se poslednjih godina - nakon što je od predsednika Bila Klintona dobila Nacionalnu medalju za nauku - prebacila na nešto što sama zove "nauka genija". Da pokuša da da odgovor na najkraće i najteže moguće pitanje: šta je esencija kreativnosti? I, povezano s tim, zašto neki veoma kreativni ljudi pokazuju znake duševne bolesti. Kako bi došla do iole zadovoljavajućeg odgovora, za svoju poslednju studiju "čeprkala" je po mozgovima najvećih živih naučnika, matematičara, umetnika, pisaca...

Prva istraživanja veze između genijalnosti i ludila bile su uglavnom anegdotske. U svojoj knjizi "Čovek genija" iz 1891. godine Italijan Ćezare Lombrozo "ustanovio" je da geniji poseduju neke zajedničke "osobine" - levoruki su, žive u celibatu, nervozni, psihotični, mucaju, rano dostižu zrelost. Njegovi "zamorci" bili su Njutn, Ruso, Darvid, Bajron, Bodler, Robert Šuman, Džonatan Svift. On je tvrdio da su i genijalnost i degeneracija nasledni. Isto to, samo još rigoroznije, mislio je Frensis Galton, rođak Čarlsa Darvina, koji je ovu temu istraživao još ranije u 19. veku, kao i engleski lekar Hejvlok Elis 1904. godine.

To nije moglo da zadovolji znatiželju naučnika, baš kao ni teorija o visokom koeficijentu inteligencije. Postojeće teorije kažu da je većina kreativaca prilično inteligentna, ali ne previše inteligentna. Osnovni koncept se zato preorijentisao ka "divergentnom razmišljanju" - sposobnosti da date različite odgovore na pitanja. Primera radi, pitanje je "Na koliko različitih načina možete da upotrebite ciglu?", a osoba koja je sklona kreativnijem razmišljanju neće se zaustaviti na "za gradnju kuće", već i "kao oružje", "podupirač za knjige" i tako dalje.

Drugi pristup definisanju kreativnosti je "test patke": ako hoda kao patka i zvuči kao patka, mora da je patka. Ovaj pristup uključuje selektovanje grupe ljudi - pisaca, umetnika, muzičara, inovatora, naučnika - koji su dobili neku od najprestižnijih nagrada (Nobelova, Pulicerova i tako dalje). Ali, problem sa njime je što je inherentno subjektivan. Šta uopšte znači "kreirati" nešto, i da li kreativnost u umetnosti može da se izjednači sa kreativnošću u nauci ili biznisu? Da li te grupe treba da se posmatraju odvojeno? Da li biznismen uopšte može da bude kreativan, na kraju krajeva?

Tu je na scenu stupila naša glavna junakinja, Nensi Andreasen. I Kurt Vonegat, naravno. On je bio prvi u nizu "subjekata".

"Nisam mogla da se ne pitam šta ćemo videti ako se, pomoću sve bolje i bolje tehnologije, zagledamo u glave veoma kreativnih ljudi. Da li će tamo biti neki mali duh koji ne postoji u glavama običnih ljudi?", zapitala se Nensi Andreasen, koja je sem intervjua, brojnih kontrolnih grupa (činili su ih uglavnom advokati, kao predstavnici "dosadne" branše) i testova počela sve više da koristi magnetnu rezonancu. Ti skenovi već su pokazali promene kod određenih ljudi i zanimanja: londonski taksisti, koji moraju u mozgu da drže mapu čitavog ogromnog grada, imaju povećani hipokampus, dok muzičari simfonijskih orkestara imaju neobično veliki Brokin centar (deo leve moždane hemisfere).

No gde uopšte trebal gledati kada tražimo dokaz "kreativnosti" u mozgu? Iako postoji definicija kreativnosti koju mnogi prihvataju - sposobnost da stvorite nešto što je novo i originalno ili korisno - dostizanje tog "nečega" je deo kompleksnog procesa, koji obično nazivamo "aha" ili "eureka" iskustvom. Taj narativ je prilično privlačan, na primer kada čujemo rečenicu "Njutn je razvio koncept gravitacije oko 1666. godine, kada mu je jabuka sa drveta pala pravo na glavu". A prava istina je da je do 1666. Njutn proveo mnoge godine proučavajući matematiču (geometriju, algebru) i pokušavao da izmeri planetarne orbite. Nastavio je da radi na svojoj teoriji gravitacije sve do 1687. kada je objavio svoja saznanja. Drugim rečima, njegova formulacija koncepta gravitacije razvijala se više od dvadeset godina i uključivala je različite komponente: pripremu, inkubaciju, inspiraciju - verziju "eureka iskustva" - i produkciju. Mnoge forme kreativnosti, od pisanja romana do otkrivanja strukture DNK, zahtevaju ovakav proces.

Najbolje je zato hvatati aktivnost mozga tokom onih kratkih trenutaka kada subjekti obavljaju neki zadatak. Primera radi, posmatranje aktivnosti mozga kada subjekti posmatraju fotografije svojih rođaka može da da odgovor na pitanje koje delove mozga ljudi koriste kada prepoznaju ljude. Kreativnost, naravno, ne može da se svede na jedan proces, i ne može da bude uhvaćena u trenutku - niti ljudi mogu da proizvedu kreativnu misao "na zahtev".

No takozvani PET skenovi pomogli su Nensi Andreasen. Njen "eureka trenutak" bio je kada je shvatila da su kreativni ljudi bolji u prepoznavanju veza, stvaranju asocijacija i konekcija, i u gledanju na stvari na originalan način - ukratko, mogli su da vide stvari koje drugi nisu. Kako bi testirala ovu tezu, morala je da prouči koji delovi mozga "polude" kada vam misli lutaju.

"Moja motivacija jeste bila naročito sebična, jer sam radila sa mnogim poznatim ljudima - od Džordža Lukasa, preko Vilijama Turstona, do šest nobelovaca. Proučavali smo strukturne i funkcionalne karakteristike u mozgu subjekata, ali i njihove lične i porodične istorije. Svako od njih proveo je najmanje tri dana u Ajova Sitiju. Prvo bismo se upoznali na večeri, onda bismo šetali i pričali, igrali psihološke igre, da bi tek u krajnjem stadijumu došlo do magnetne rezonance i novih intervjua."

Trenutno je u ovom nesvakidašnjem gotovo poluvekovnom eksperimentu ispitano 13 kreativnih genija, počev od Kurta Vonegata. Oni imaju veći stepen mentalnih oboljenja nego kontrolna grupa i njihovi rođaci. Najčešće dijagnoze uključuju bipolarne poremećaje, depresiju, anksioznost, panične napade i alkoholizam. Ali, nije im zajedničko samo to: kreativnost jeste donekle nasledna, jer je polovina ispitanika dolazila iz "jačih" pozadina, sa makar jednim roditeljem koji ima doktorsku titulu. Većina je odrasla u okruženju gde su učenje i obrazovanje bili na ceni. Ovako je jedan ispitanik opisao svoje detinjstvo:

"Večeri u našoj familiji... Svi smo nešto radili. Svi bismo bili u istoj sobi, i moja majka bi sređivala svoje papire, otac bi čitao knjige i novine. To je bilo pre vremena laptopa. Ja bih radio domaći, moje sestre bi čitale. Tako bismo proveli barem nekoliko sati svakog dana, 10 do 15 godina. Nije bilo televizije."

Zašto, ipak, ovi nadaerni ljudi imaju mentalne probleme? Priroda i nasleđe očigledno imaju neku ulogu, ali jedan od faktora mogao bi da bude i faktor ličnosti. Subjekti su avanturisti, istraživači. Oni rizikuju. Moraju da se suočavaju sa sumnjom i odbijanjem. A kada se s tim suoče, često dolazi do mentalnog bola, koji može da se manifestuje kao depresija ili anksioznost. Tada posežu za alkoholom ili drogama. Kada imate talenat, to takođe znači da često hodate kroz život sami, što takođe može da objasni pojavu problema u glavama.

Pa ipak, oni su svesni da ih njihov dar čini srećnim.

"Kada ste dobri u nauci, to je najbolja stvar koju možete da radite", rekao je Andreasenovoj jedan naučnik. "To je kao savršen seks. Uzbuđuje te iznova i iznova i čini da se osećaš moćnim i ispunjenim. U mom životu ne postoji veća radost nego kada mi na pamet padne dobra ideja."

Mnogi kreativni ljudi su samouki. Tri genija iz Silicijumske doline - Bil Gejts, Stiv Džobs i Mark Zakerberg - napustila su koledž i "razmišljala drugačije". Oni su svetli primer da svojoj deci treba da dozvolite da budu kreativna i slobodna. Ali, kreativci su i višestrane ličnosti: Džordž Lukas se, sem u film, razume u antropologiju, istoriju, sociologiju, digitalnu tehnologiju, arhitekturu.

U "Blistavom umu", biografiji Džona Neša, Silvija Nasar opisuje posetu jednog matematičara Nešu.

"Kako ti, matematičar, čovek toliko posvećen razumu i logičnoj istini", pitao ga je kolega, "možeš da veruješ da ti vanzemaljci šalju poruke? Kako možeš da veruješ da su te oni poslali da spaseš svet?"

Neš mu je odgovorio:

"Jer su mi ideje o vanzemaljcima pale na pamet na isti način kao i moje matematičke ideje. Pa sam morao da ih uzmem za ozbiljno."
 
Simptomi šizofrenije se najčešće javljaju u dvadesetim ili ranim tridesetim godinama i traju ceo život. Bolest je neizlečiva, ali postoje lekovi, terapije razgovorom i oblici lečenja koji mogu da pomognu u kontroli simptoma.

Evo nekoliko svetski poznatih ličnosti koje su bolovale od šizofrenije.

Vinsent Van Gog je bio jedan od najpoznatijih svetskih slikara. Čitavog života borio se sa duševnim bolestima. Naučnici su smatrali da je bolovao od šizofrenije. Navodno je Van Gog, tokom svađe s kolegom slikarom Polom Gogenom, čuo glas u glavi koji je rekao: "Ubij ga". Umesto toga, uzeo je nož i odsekao deo svog uva. Psihijatri smatraju da je možda bolovao od depresije ili bipolarnog poremećaja.
Veronika Lejk poznata je po ulogama u filmu „Salivanova putovanja“, „Unajmljeni ubica“ i „Plava Dalija“. Veronici je dijagnostifikovana šizofrenija još dok je bila dete. Njeni roditelji su mislili da će joj gluma pomoći u kontroli bolesti. U Holivudu je poznata po teškoj naravi. Godine 1944. izašao je članak u časopisu u kojem se nagađalo kada će slavna zvezda „eksplodirati“. Lejk je taj članak odbacila, izjavivši da žene uvek stvaraju problem nemaštovitim muškarcim
Vaclav Nižinski, po mišljenju mnogih najuspešniji baletan i koreograf svih vremena. Čuven je po retkoj sposobnosti da pleše “en pointe”. Njegova karijera završena je zbog šizofrenije, pa je ostatak života proveo u bolnicama za lečenje mentalnih bolesti. Tokom boravka u sanatorijum u Švajcarskoj, neuspešno ga je lečio Judžin Blojler. Nižinski je od rane adolescencije pokazivao frapantan nedostatak socijalne inteligencije, a u kasnijim godinama kliničku sliku činile su ideje veličine, kontrole i proganjanja. Imao je trideset godina kada se klinička slika razvila i još trideset godina je živio sa šizofrenijom.
Sid Beret je bio je glavni pevač i napisao je većinu pesama za rane albume “Pink Floyd - a.” Razvojem kliničke slike šizofrenije povukao se iz benda i medija, a nedugo potom i celokupnog društvenog života. Sumnja se da je okidač za njegovo stanje upotreba psihodeličnih supstanci koje su ga i inspirisale da stvara psihodelične albume.
 
Gluposti od skupljenih tekstova...
Dushevni nemir , aka ludilo nema veze ili cak naprotiv ne daje neku veliku sansu genijalnosti...a druga je stvar sta ce ljudi da zovu genijalnim...

Duhovno rastrojstvo ili nemir jos manje daje sansu da se nesto moze zvati osnovnom za genijalno...

Zdraviji nervni sistem i bolja biohemija mozga dace uvek prednost genijalnom ili necemu sto moze da postane genijalno...
Dela i akcije dushevnih bolesnika su sa druge strane puno jeftinija....i prema njima ne postoji stigma niti revansizam niti pakost....oni su jadni vec u startu..

To ne znaci da dushevni bolesnici ne treba da ispoljavaju svoja htenja ili tzv kreativnost. Naprotiv , ispoljavanje kreativnosti ce im pomoci da kanalisu nagone i imaju jacu volju, a to puno znaci kod dushevnih bolesnika...

Cak postoje metode koje lece koriscenjem nagona, navika i kreativnoscu...
Nisu popularne jer je lakse psihijatrima da nakljukaju pacijenta i imaju ga pripremljenog a etiketa onda vazi dozivotno , tj nece biti skinuti sa rezima kad ih nakacite...

Ali trabunjanja da biohemijski nestabilan sistem i dushevno nestabilna emotivna osoba bolje koristi resurse mozga i bolje stvara su nebuloze...
Ono sto kazu za droge da donose vecu kreativnost je ustvari lek protiv pi.zde u coveku...tj kad je sam u okovima svojih strahova pa ne moze da se odvoji...
A ne vezba da se oslobodi...
 
Gluposti od skupljenih tekstova...
Dushevni nemir , aka ludilo nema veze ili cak naprotiv ne daje neku veliku sansu genijalnosti...a druga je stvar sta ce ljudi da zovu genijalnim...

Duhovno rastrojstvo ili nemir jos manje daje sansu da se nesto moze zvati osnovnom za genijalno...

Zdraviji nervni sistem i bolja biohemija mozga dace uvek prednost genijalnom ili necemu sto moze da postane genijalno...
Dela i akcije dushevnih bolesnika su sa druge strane puno jeftinija....i prema njima ne postoji stigma niti revansizam niti pakost....oni su jadni vec u startu..

To ne znaci da dushevni bolesnici ne treba da ispoljavaju svoja htenja ili tzv kreativnost. Naprotiv , ispoljavanje kreativnosti ce im pomoci da kanalisu nagone i imaju jacu volju, a to puno znaci kod dushevnih bolesnika...

Cak postoje metode koje lece koriscenjem nagona, navika i kreativnoscu...
Nisu popularne jer je lakse psihijatrima da nakljukaju pacijenta i imaju ga pripremljenog a etiketa onda vazi dozivotno , tj nece biti skinuti sa rezima kad ih nakacite...

Ali trabunjanja da biohemijski nestabilan sistem i dushevno nestabilna emotivna osoba bolje koristi resurse mozga i bolje stvara su nebuloze...
Ono sto kazu za droge da donose vecu kreativnost je ustvari lek protiv pi.zde u coveku...tj kad je sam u okovima svojih strahova pa ne moze da se odvoji...
A ne vezba da se oslobodi...
Razumem tvoje objasnjenje naucenog,ali zar mora tim tonom?
 
Razumem tvoje objasnjenje naucenog,ali zar mora tim tonom?
Za prvu recenicu izvini, ona je nepotrebna.....ili je potrebna ako razgovaras sa ljudima koji su u Srbiji....da znaju sta mislis, posto ne mogu da razaznaju iz ostalog nego moras na pocetku da im u apstraktu ili abstraktu pojasnis da li si za ili protiv..
Ali za ove malo bistrije osobe je nepotrebna i ona , bar koliko ja vidim daje taj neprijatan ton celom postu....
Zauzvrat bi mogla da uradis sledece, da procitas ceo post bez te prve recenice i da mi kazes, da li se onda oseca isti ton....ups i poslednji pasus...takodje spada u ono sto se zove vrednosni sud, a ne bi trebalo da se sa tim izrazava na forumu...

To je nazalost posledica iskustva i debiliteta tako da se to moze nazvati debilsplaining, ili tacnije binomsplaining, objasnjenje ili si za ili protiv logicarima..

Mozda to ima veze sa koristima od dushevnog rastrojstva, posto oni lutaju izmedju vise stanja a ne samo binomnih...
Moje misljenje je ustvari da ljudi rezervisu rec genijalno za neke stvari koje ne poznaju dovoljno vec vise po emotivnom utisku, a to je onda toliko beznacajno za analizu da ne vredi cak ni za jednu temu...
Ono sto bi bilo genijalno za umerenije ljude, ljude koji znaju da razmisljaju i ne vezuju razmisljanje za emotivno bas toliko nego samo u daljini , je vec vrednije za analizu..
 
Poslednja izmena:
Narod je jeftin , prizeman i vise rulja nego razmisljajuci , i to mora da se shvati.
Onda se pravilno moze posmatrati neka ovakva tema..

Onaj ko ima vremena da forsira svoj rad, svoja interesovanja, na kraju ce izgurati svoju kampanju.
Lisavanje stigme, preko stigme bezvrednosti kao rivala, je odlicna stvar za umetnost ili tako nesto...
Ustvari za svako delovanje, nemas neprijatelje, a neprijatelji su najznacajnija stvar kod naroda i kod ljudi...
Nametanje svojih vrednosti je omiljeno i najveca prepreka u primitivnim drustvima, dok je svako drustvo koje izadje na kraj sa tim nazadnim nazovi nagonima u drustvu, na putu uspeha..

Jednostavno nema sta da brise vrednosti i onda vreme daje sve vise i vise vrednosti..
U primitivnim drustvima vreme je samo prilika da se izbrise tudja vrednosti i pocne sa propagandom svoje vrednosti..

Tada oni koji postaju dobri saradnici u zaradi ili su jeftini u startu predstavljaju dobro mesto za prozivanje za genijalnost..
 
zanimljiva tema, sa vise aspekata...rekao bih da postoji odredjena povezanost genijalnosti i ludila, da budemo sazeti...ili za ove strejt, sto imaju drugojacije misljenje, moze i malo sire, racionalno pojasnjenje - ako uzmemo jednak broj prosjecnih i onih kreativnih, svakako cemo naci veci postotak sklonih mentalnim tegobama u ovoj drugoj grupaciji...
 
Umetničko delo je najčešće plod inspiracije umetnika, refleksija osećanja, ali često i dubokog istraživanja sopstvene ličnosti ili pojava i zbivanja oko sebe. Analizom umetničkog dela moguće je otkriti ne samo stanje duha autora u momentu nastanka nekog dela, već i dublju pozadinu, koja može biti posledica nekog oboljenja. Klasični primer je Van Gogov autoportret bez uha koji je nastao nakon samosakaćenja kao posledica njegovog psihičkog oboljenja. Munch je u seriji slika i grafika pod imenom „Krik” jasno dočarao stanje panike koje ga je povremeno obuzimalo i koje je čak i verbalno opisao. Veliki slikarski poeta prve polovine dvadesetog veka Chagall, na nekoliko svojih slika, nastalih u doba teškog umetnikovog perioda, varira temu dvostrukog lica sa jednom njegovom stranom obično mračnom, a drugom – svetlom, što ukazuje na bipolarni poremećaj. Međutim, slika može biti ne samo odraz duha umetnika, već i ukazivati na neko organsko oboljenje. Tako je Monet, koji je bolovao od katarakte, razvoj ove bolesti ovekovečio velikim brojem slika lokvanja u njegovom japanskom vrtu. Utermohlen je serijom autoportreta prikazao razvoj Alchajmerove bolesti, a Frida Kahlo je anatomski tačno svoje teške povrede ovekovečila na nekoliko svojih slika. U romanu Idiot Dostojevski daje veoma upečatljivi opis epileptične aure (oboljenjа od kojeg je i sam bolovao). Kafka u romanu Proces daje savršen opis osećaja manije proganja, a njegovа pripovetka „Preobražaj” daje prikaz halucinantnog stanja iste osnovne bolesti. Psihologija umetnosti je granična oblast psihologije koja pokušava da pruži odgovor na temu ljudske kreativnosti i njenog produkta – stvaralaštva. Psihoanalitička istraživanja umetnosti su predstavljala početne korake u ovoj oblasti, a nakon Frojda oblast se sve više razvijala, tako da danas postoji čitav niz teorija koje se primenjuju u istraživanju umetnosti. Umetnici, prema psihoanalitičarima, svojim delima imaju nešto itekako značajno i važno da kažu o psihičkom svetu pojedinca. Frojd se divio piscima i njihovoj sposobnosti da dopru do dubokih istina kroz sopstvene emocije, smatrao je umetnike glasom nesvesnog: „Umetniku je data mogućnost da, u delu koje stvara, izrazi svoje najtajnije mentalne impulse, koji su skriveni čak i od njega samoga” On ne samo da je primetio vezu između kreativnog umetničkog dela i psihoanalize, već ih je smatrao i komplementarnim. Umetničko delo je smatrao produktom unutrašnjeg konflikta koji je izražen putem slika, zvuka, reči i simbola, koje je ego umetnika obradio sublimacijom. Prema Winnicottu, kreativni proces se stvara još u detinjstvu i postaje osnova za kasnija kreativna iskustva Međutim, slika, skulptura, poema, kompozicija, pripovetka ili roman, mogu biti ne samo odraz duha umetnika, već mogu ukazivati i na neko organsko oboljenje ili prikazivati svoj fizički status. Frida Kahlo (1907–1954) je meksička slikarka jevrejskog porekla. U septembru 1925. godine doživela je tešku saobraćajnu nesreću (sudar autobusa i trolejbusa) u kojoj je veoma teško povređena. Imala je nekoliko preloma kičmenog stuba, prelom ključne kosti, slomljena rebra, prelom karlice, jedanaest preloma desne noge i dislocirano rame i desno stopalo. Metalni rukohvat joj je probio abdomen i uterus. Ova nesreća je imala bitan uticaj na njene slike na kojima dominira tema boli i patnje
v40020101.jpg


Mnogi umetnici su dali prikaze mentalnih ili fizičkih oboljenja, ne uvek na temelju vlastitog iskustva, već zapažanjima u svom okruženju. Tako je, npr., Van Gog prikazao izgled pothranjenih osoba na slici „Ljudi koji jedu krompir” (slika 2).
U trećem veku n. e. rimski vajar je prikazao imperatora Decija Trajana sa izrazom lica koje je odavalo osećaj teskobe i zabrinutosti (slika 3). Gaius Messius Quintus Traianus Decius (oko 201–251) je bio prvi rimski car ilirskog porekla. Rođen je u okolini Sirmijuma, u selu Budalija (današnji Martinci). Poznat je kao progonitelj hrišćana. Pored problema sa hrišćanima unutar Rima, došlo je i do pobune u gornjoj Meziji i Panoniji i napada Varvara na granicama Rima. Svi navedeni problemi primetni su na skulpturi. Zbog toga proučavanje umetničkih dela nije komplementarno samo sa psihoanalizom, već i sa medicinom u celini.

Slika 2. V. van Gog – „Ljudi koji jedu krompir”.
v40020102.jpg


Slika 3. Izraz lica Decija Trajana koji pokazuje teskobu i zabrinutost zbog celokupnog stanja u državi.
v40020103.jpg


MENTALNI POREMEĆAJI
Mentalni (latinski mens – duh, duša, razum) poremećaji se karakterišu izmenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili nekom kombinacijom ovih elemenata). Izraz „mentalna bolest” se odnosi na širok spektar poremećaja, od onih koji dovode do blage nelagodnosti, pa sve do ozbiljnog sprečavanja sposobnosti funkcionisanja, najčešće tokom dužeg vremenskog perioda. Simptomi mentalnih poremećaja variraju od blagih do veoma ozbiljnih, što zavisi od vrste mentalnog poremećaja, same osobe i socioekonomskog okruženja. Ponekad se za mentalne bolesti koristi i termin psihijatrijski poremećaj ili psihopatologija.

ANKSIOZNI POREMEĆAJ
Anksioznost, tj. teskoba je stanje koje se manifestuje osećajem „čamotinje”, zabrinutosti, prestrašenosti, straha, sve do panike uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir. Najčešće je nemotivisana i nije vezana za objekt ili osobu. U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su dugo vremena bili poznati pod nazivom „neuroze”. Anksioznost ne predstavlja izrazit poremećaj psihičkog funkcionisanja. Kod anksioznih poremećaja je sposobnost odvajanja fantazije i realnosti očuvana, što nije slučaj kod „psihoza” koje predstavljaju dublji psihički poremećaj.
Za razliku od straha – to je afekt koji ima motornu i emotivnu reakciju – neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opštu zabrinutost, predosećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju – fobija.
Anksiozni poremećaji se dele na:

  • generalizovani anksiozni poremećaj,
  • opsesivno-kompulzivni poremećaj,
  • panični poremećaj,
  • posttraumatski stresni poremećaj,
  • poremećaj socijalne anksioznosti i
  • specifične fobije.
Glavni simptom generalizovanog anksioznog poremećaja je hronična teskoba i zabrinutost koje traju danima, sedmicama i mesecima. Obično se usmerava oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Upečatljivi prikazi ljudi sa anksioznim poremećajima nalaze se na platnima Edvarda Muncha (slika 4).

Slika 4. E. Munch – „Veče u ulici Karl Johan” (1892); „Anksioznost” (1894).
v40020104.jpg

Munch (1863–1944) je tipičan predstavnik ekspresionizma u slikarstvu. Bio hroničan bolesnik celog svog života. Večno je bio nespokojan, ispoljavao je simptome anksioznog poremećaja. Osećaj straha pojedinca od samoće u gužvi velegrada prikazao je na slici „Veče u ulici Karl Johan”. Te zabrinute ljude je dve godine kasnije smestio u prirodni ambijent na obali mora na slici „Anksioznost”. Uzrok teskobe nije više gomila ljudi okružena sumornim kućama grada, već uznemiravajuće prostranstvo prirode.
Mnogo teži anksiozni poremećaj je panični poremećaj koji spada u najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tokom vremena i može biti izrazito ograničavajući za pacijenta. Bolesnik oseća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, pretnju skore smrti, što privremeno sprečava racionalno mišljenje. Za vreme takvih napada često se javlja osećaj bliske smrti. Napad panike iskusio je i Munch, a kasnije je to svoje iskustvo ovako opisao: „Šetao sam putem sa dva prijatelja – sunce je zalazilo – nebo se odjednom pretvorilo u krvavo crvenu boju – osetio sam se preplavljen melanholijom. Zaustavio sam se i nagnuo preko ograde smrtno umoran – oblaci su bili kao krv i plameni jezici iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili dalje, a ja sam stajao sam, drhćući od strepnje. Osetio sam beskonačni krik koji je prodirao kroz prirodu.” (slobodan prevod K. Đ. Š.) [3]. Svoja raspoloženja Munch prenosi i na platno, služeći se linijama koje se izdužuju i povijaju, kao i tonovima boja koje deluju ponekad melanholično, a ponekad – zastrašujuće. Takvu atmosferu stvorio je na slikama „Krik” u nekoliko verzija (slika 5).

Slika 5. E. Munch – „Krik” iz 1893, 1895. i 1910. i grafika iz 1895. godine.
v40020105.jpg

Posmatrajući Munchove slike može se sa sigurnošću zaključiti da je slikar patio i od opsesivno kompulsivnog neurotskog poremećaja. Ovaj poremećaj je karakterisan prisustvom ponavljajućih ideja i opsesija i ponavljajućih impulsa i radnji koje se nameću najčešće protiv volje samog bolesnika. Na slikama Muncha to je ponavljanje ambijenta (puta pored mora) u koji on smešta svoje likove. Međutim, posmatrajući celokupan Munchov opus postaje jasno da je ovaj umetnik patio i od težih mentalnih poremećaja.

PSIHOTIČNI POREMEĆAJI
Kada se govori o psihotičnim poremećajima, prva asocijacija velikog broja ljudi je shizofrenija. Iako spada u grupu psihotičnih poremećaja, shizofrenija je samo jedna vrsta ovih poremećaja. Termin „psihoza” je po svom značenju i sveobuhvatnosti širi od pojma shizofrenije.

DEPRESIJA
Dok je anksiozni poremećaj emocionalni poremećaj, depresija spada u grupu poremećaja raspoloženja. Izolovana depresija je unipolarni poremećaj, ali može biti povezana sa maničnim epizodama u obliku bipolarnog poremećaja. Reč depresija potiče od latinske reči deprimere, što znači „pritisnuti” ili „udubiti”. Depresija se najčešće vezuje za osećanje tuge, međutim ona predstavlja mnogo više od obične tuge. Depresivno raspoloženje karakteriše povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, pesimizam, usporeni misaoni tok, osećaj beznađa i bespomoćnosti. Depresija je jedina smrtonosna bolest u psihijatriji, jer oko 15% depresivnih osoba počini samoubistvo. Klinička depresija se opisuje kao poremećaj sa fizičkim i mentalnim karakteristikama koje mogu da poremete sposobnost pojedinca da funkcioniše u društvu i radnom okruženju [4, 5].
Veruje se da je pored ostalog Munch bolovao i od bipolarnog poremećaja, poznatog i kao manična depresija. Stanje depresije prikazao je na slikama „Melanholija” i „Bol”. Na slici „Melanholija” iz 1892. godine, osoba koja sedi na obali mora obuzeta je mračnim raspoloženjem zbog kojeg ne želi da uživa u lepoti morskog pejsaža koji se pruža pred njom. Umetnik svoju depresiju oseća kao bol. Smeštajući osobu u isto okruženje kao na slici, koja je nastala četiri godine ranije, pejsaž postaje mračan i skoro jednobojan, kao odraz depresivnog raspoloženja (slika 6).

Slika 6. E. Munch – „Melanholija” (1892); „Bol” (1894); „Melanholija” (1896).
v40020106.jpg
 
Od manične depresije patio je i Vincent van Gog, veliki slikar postimpresionizma (1853–1890). Samo dve godine pre prve Munchove slike „Melanholija”, nastala je Van Gogova slika „Tugujući starac” (1890) koja prikazuje čoveka u dubokom depresivnom stanju (slika 7).

Slika 7. V. van Gog – „Tugujući starac” (1890).
v40020107.jpg

Na temelju dokumenata vezanih za život i stvaranje Van Goga, postoje i dokazi da je umetnik, pored manične depresije, bolovao i od težih psihičkih poremećaja, kao što je shizofrenija.
Od blažeg oblika bipolarnog poremećaja je najverovatnije patio i veliki slikarski poeta prve polovine dvadesetog veka Marc Chagall (1887–1985). On je neobično cenjeni rusko-francuski nadrealističko-ekspresionistički slikar i grafičar, jevrejskog porekla, koji je veći deo svog života proživeo u Francuskoj. Na nekoliko slika, nastalih u doba teškog umetnikovog perioda, varirana je tema dvostrukog lica sa jednom njegovom stranom, obično mračnom, a drugom – svetlom, ili jednom stranom tužnom, a drugom – nasmešenom (slika. 8).

Slika 8. M. Chagall – variranje glave sa dva lica, uglavnom u periodu između 1913. i 1983. godine.
v40020108.jpg


SHIZOFRENIJA
Shizofrenija (od grčkog skhisis – rascep) je mentalni poremećaj koji se karakteriše naglim prekidom misaonog procesa i veoma emotivnim reakcijama. Najčešće se manifestuje slušnim halucinacijama, paranoidnim ili čudnim obmanama, ili neorganizovanim govorom i razmišljanjem, a sve to je često praćeno značajnom socijalnom i radnom disfunkcijom.
Osoba koje boluju od shizofrenije obično ima halucinacije (a najčešće do sada zabeležene su slušne halucinacije), deluzije, dezorganizovano mišljenje i govor, povezani sa gubitkom toka misli [6, 7].
Van Gogova psihička oboljenja uticali su kako na njegovo raspoloženje (samoubistvo u toku faze depresije), tako i na percepciju stvarnosti. Otuda je najverovatnije da je odsecanjem uha nastojao da otkloni slušne halucinacije koje su ga mučile (slika 9). Nakon dugih i bolnih problema sa anksioznošću i mentalnim bolestima (depresija, shizofrenija), umro je od prostrelne rane metkom u svojoj 37. godini. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je izvršio samoubistvo.

Slika 9. V. van Gog – autoportret sa odsečenim uhom (1890).
v40020109.jpg


PARANOJA
Naziv paranoja dolazi od grčke reči paranoja što znači ludilo ili bezumnost. To je izraz kojim se opisuje teskoba i strah neke osobe koji je uzrokovan iracionalnim idejama i/ili nesposobnošću razlikovanja mašte od stvarnosti. Obično se pod tim podrazumevaju psihopatološki simptomi vezani uz verovanje neke osobe da su ona ili bliske osobe meta zavere, zbog čega se kao jedan od sinonima za paranoju koristi i izraz manija proganjanja. Paranoja se najčešće javlja kao simptom duševnih bolesti, od kojih je najkarakterističnija paranoidna shizofrenija. U starijoj psihijatrijskoj literaturi mogu se naći i opisi tzv. „čiste” paranoje prilikom koje intelektualne sposobnosti pogođene osobe ostaju potpuno očuvane.
Nije poznato da li je Kafka bolovao od paranoje, ali ceo njegov roman Proces prikazuje jednu iracionalnu situaciju, nalik maniji proganjanja. Franz Kafka (1883–1924) je jedan od najznačajnijih pisaca dvadesetog veka. Njegova genijalnost i njegov značaj u književnosti poredi se genijalnošću i značajem Van Goga u slikarstvu; njihova neshvaćena genijalnost biva otkrivena tek posle njihove smrti. Kafka je rođen u Pragu, u imućnoj jevrejskoj porodici. Detinjstvo je proveo u senci veoma uskogrudog i autoritarnog oca s kojim nikada nije uspeo ostvariti kontakt, što je kasnije ostavilo traga na njegovoj psihi. Iako je znao češki, pisao je isključivo na nemačkom jeziku. Njegova dela obeležena su strahovima i neurozama ljudske egzistencije [8]. U romanu Proces (napisanom još 1914. godine, a objavljenom posthumno 1925. godine), viši finansijski bankovni činovnik Josef K. je na svoj trideseti rođendan neočekivano uhapšen od dva neidentifikovana agenta iz neke nepoznate agencije, za neki neodređeni zločin. Da stvar bude još komplikovanija, Jozefu je dopušteno svaki dan da odlazi na posao i naizgled se ništa u njegovom životu ne menja. Ubrzo, dobija saopštenje telefonom da mora da dođe na saslušanje u nedelju. I tada započinje niz događanja koja nalikuju uzaludnom traženju izlaza iz jednog beskonačnog lavirinta.
„Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ništa skrivio. Kuvarica gospođe Grubah, njegove gazdarice, uvek mu je donosila doručak u osam časova, a tog jutra nije došla. To se još nikad nije desilo. K. je odlučio da još malo pričeka, ali, nalaktivši se na jastuk, ugleda staricu koja je stanovala preko puta i sada ga sa svoga prozora posmatrala sa neobičnom radoznalošću. Začuđen i gladan u isti mah, on pritisnu zvonice. Neko odmah pokuca na vrata i u sobu uđe čovek koga on još nikad nije video u svom stanu.” – F. Kafka – Proces, uvodne rečenice [9].

DISOCIJATIVNI POREMEĆAJ LIČNOSTI
Dve godine pre romana Proces, Kafka je u pripoveci „Preobražaj” (napisanoj 1912. godine, a objavljenoj 1915. godine) dao imaginaciju disocijativnog poremećaja ličnosti. Disocijativni poremećaji, tzv. rascepi ličnosti, obeleženi su promenama bolesnikovog osećaja identiteta, njegovog pamćenja ili svesti. Osobe s tim poremećajem mogu zaboraviti bitne događaje iz svoje prošlosti, ili pak privremeno zaboraviti ko su, ili čak poprimiti novi identitet. Mogu čak i odlutati iz svoje uobičajene okoline u nepoznatom smeru. Pored vlastitog ega, postoji i najmanje jedan alter-ego, ali može ih biti i mnogo više (slika 10). Kod Kafke, Gregor Samsa doživljava prvo fizičku transformaciju, koja tokom vremena prerasta u mentalnu transformaciju, kao odgovor na promenu uslova života.

Slika 10. Umetnička interpretacija osobe sa višestrukom disocijacijom ličnosti.
v40020110.jpg

„Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u ogromnu bubu. Ležao je na leđima, tvrdim poput oklopa, i video je, kad bi malo podigao glavu, svoj trbuh, zasvođen i mrk, izdeljen rožnatim lukovima, a na vršku trbuha jedva se još držao pokrivač, samo što ne sklizne. Njegove mnoge noge, jadno tanušne u poređenju sa ostatkom tela, bespomoćno su mu drhturile pred očima...
… Bilo je sasvim jednostavno zbaciti pokrivač; trebalo je samo da se malo nagne i sam će spasti. Ali, nadalje je išlo teže, posebno zato što je bio tako vanredno širok. Da se podigne, bile su mu potrebne ruke i šake; ali umesto njih imao je samo mnoštvo nožica koje su neprekidno izvodile najrazličitije pokrete i kojim, povrh toga, nije umeo da upravlja...” – F. Kafka – „Preobražaj” [10]..

OSTALI AFEKTIVNI POREMEĆAJI
Jedan od afektivnih poremećaja je i agresija, međutim, nema jedinstvenog stava oko definicije agresije. Lawrence smatra da je agresija ugrađena unutrašnja ekscitacija koja traži olakšanje i koja će naći izražaj bez obzira na karakter spoljnog stimulusa, odnosno impuls koji ima kvalitet instinkta. Drugi smatraju da je agresivnost vrsta reakcije ili ponašanja, koja nastaje usled delovanja štetnog stimulusa ili drugog spoljnog nadražaja. Adler smatra da je agresija bilo koja manifestacija volje za moći i dominacijom [11].
Todorov smatra da je agresija takva forma ponašanja koja podrazumeva svaki oblik javnog ili prikrivenog napada koji je usmeren prema ljudima, životinjama ili predmetima, a koje se ostvaruje upotrebom fizičke sile, u širem smislu kroz zaplašivanje putem verbalne, gestovne ili mimiške ekspresije [12]. Osnovni oblici manifestacije agresije mogu se razvrstati u sledeće oblike:
- agresija koja se izražava samo u mislima i intrapsihičkim zbivanjima čoveka (on je razdražen i sklon napadu na okolinu, ali kontroliše i uzdržava agresivne podsticaje);
- verbalna agresija, koja se manifestuje kroz grdnju, uvrede, poruge ili na drugi način;
- agresija usmerena na premete, u kojoj se jasno prepoznaje manifestovana sklonost i želja za destruktivnim ponašanjem;
- agresija prema drugim osobama, u smislu njihovog povređivanja ili uništavanja života.
Salvador Dalí (1904–1989) je španski (katalonski) umetnik koji je svojim talentom i samoreklamerstvom uspeo da postane najznačajniji predstavnik pokreta pod nazivom „nadrealizam”. Bio je poznat po svojoj ekscentričnosti i egzibicionizmu. Manje je poznato da je u detinjstvu i mladosti imao napade agresivnosti. Kao dete je često fizički maltretirao svoju 3 godine mlađu sestru, a uoči dolaska pape u Figueras toliko ju je istukao da je morala ostati u krevetu. Slika pod nazivom „Rock-n-roll” možda i podsvesno asocira na agresiju (slika 11).

Slika 11. S. Dalí – „Rock-n-roll” (1957).
v40020111.jpg

Drugi zabeleženi agresivni eksces desio se 1922. godine u studentskom domu u Madridu kada je kolegi, koji je studirao na muzičkoj akademiji, potpuno uništio violončelo skačući po njemu. Nakon smrti Gale, njegove životne saputnice, uradio je niz slika koje prikazuju violentni napad na violončelo (slika 12). Da li je gubitak voljene osobe ponovo probudilo u njemu agresiju koja je sada bila izražena slikama?

Slika 12. Serija slika iz 1983. godine koje prikazuju agresivni napad na violončelo.
v40020112.jpg


NEUROLOŠKA OBOLJENJA
DEMENCIJA

Demencija je postupno pogoršanje intelektualnih sposobnosti sve do oštećenja socijalnog i radnog funkcionisanja. Najistaknutiji simptom su teškoće u pamćenju, posebno nedavnih događaja. Drugi simptomi su loša prosuđivanja (osoba ima teškoća u razumevanju situacija, planiranju ili odlučivanju), osobe gube vlastite standarde i kontrolu nad instinktima, sposobnost apstraktnog mišljenja opada, uobičajene su emocionalne smetnje, uključujući i preslabi afekt i povremene emocionalne ispade. Demencija se poistovećuje sa senilnošću, budući da se razvija tokom starenja.
Poseban oblik demencije je Alchajmerova bolest. To je degenerativni moždani poremećaj koji nije isključivo posledica starenja. U toku bolesti dolazi do uništavanja neurona i veza u moždanoj kori što dovodi do značajnog gubitka moždane mase (slika 13). Alchajmerova bolest uzrokuje postepeno i nepovratno gubljenje pamćenja, sposobnosti govora, svesti o vremenu i prostoru, i eventualno sposobnost brige o sami o sebi. Bolest je neizlečiva i obično vodi preranoj smrti bolesnika.

Slika 13. Presek zdravog mozga i mozga zahvaćenog Alchajmerovim oboljenjem.
v40020113.jpg

William Untermohlen (1933–2007) je bio američki slikar koji je živeo i radio u Londonu. Kada je 1995. godine saznao da boluje od Alchajmerove bolesti, upustio se u ambiciozan poduhvat izrade serije autoportreta. Umetnik se ovim projektom bavio narednih 5 godina prilagođavajući svoj stil napredovanju ograničenja u percepciji i motorici. Slike nastale u tom periodu snažno dokumentuju faze ove teške degenerativne bolesti. Godine 2000. je prestao slikati kada je zbog potpune nemoći prebačen u ustanovu za posebno brige. Umro je sedam godina kasnije. Ova serija autoportreta služi kao jedinstveni umetnički, medicinski, ali i lični rekord čoveka u borbi sa demencijom (slika 14).

Slika 14. W. Untermohlen – „Autoportret” iz 1967. godine je iz vremena kada je umetnik bio zdrav. Ostalih sedam autoportreta je nastalo nakon što je saznao da boluje od Alchajmerove bolesti.
v40020114.jpg
 
Skriveno lice umetnosti

677z381_rad-3.jpg

„Art brut u Austriji” koja predstavlja radove pacijenata sa psihosocijalnih instituta širom Austrije. Ove ustanove opremljene su ateljeima u kojima se pacijenti uz psihosocijalnu podršku bave umetnošću. Na izložbi su prikazani radovi stvaralaca iz 28 ateljea – od ustanove u Gugingu, kada je šezdesetih godina 20. veka psihijatar Leo Navratil otkrio umetnički talenat kod nekih svojih pacijenata, do današnjih dana. Kustos izložbe je Angelika Bojmer, a izložbu je organizovao Austrijski kulturni forum pod pokroviteljstvom Saveznog ministarstva za evropske i internacionalne odnose. Značajan deo izložbe čini i 45 dela iz bogate kolekcije psihijatra dr Ljubomira Erića, autora knjige „Psihoanaliza i psihopatologija likovnog izraza” (Institut za mentalno zdravlje, 2000). Erićevo delo došlo je u ruke austrijskih stručnjaka, koji su ga pozvali da ovoj izložbi pridruži i deo svoje kolekcije.

Kao tvorac termina „art brut” u istoriji umetnosti spominje se umetnik Žan Dibife, koji je pod tim pojmom podrazumevao jedinstvenu, nebrušenu umetnost onih ljudi koji su zbog mentalnih bolesti izopšteni iz društva. Art brut se neretko u stručnim krugovima određuje i kao skriveno lice savremene umetnosti.

Otkrivanje ove vrste umetnosti seže na kraj 19. veka, kada je Valter Morgentaler predstavio Adolfa Vulflija profesionalnom i umetničkom svetu i kada je nemački psihijatar Hans Prinzhorn u Hajdelbergu počeo da primećuje slike svojih pacijenata, od čega je kasnije nastala čuvena hajdelberška kolekcija od više hiljada radova.

Vek nakon ovih događaja, umetnost koju su kreirali ljudi sa mentalnim oboljenjima postala je zvanični deo moderne umetnosti zauzimajući mesto u galerijama, muzejima, privatnim kolekcijama, na tržištu. Čuveni Harald Zeman, jedan od selektora Bijenala u Veneciji, izlagao je neke od ovih radova u Cirihu šezdesetih godina, kao i na poznatoj međunarodnoj umetničkoj manifestaciji Dokumenta. Lozana je poznata u svetu po svom Art brut muzeju koji čuva oko 30.000 radova.

– Slikarstvo psihijatrijskih bolesnika se neguje svuda u svetu. U našoj zemlji Institut za mentalno zdravlje koji je osnovan 1963. godine, po uzoru na engleske ustanove i po savremenim principima, imao je organizovanu dnevnu bolnicu sa velikim likovnim ateljeom koji je radio pod stručnim nadzorom likovno obrazovane umetnice. Radeći u toj ustanovi, sakupio sam oko 600 crteža i počeo da koristim crtež u terapeutske svrhe. U psihijatriji se crtež koristi kao sredstvo putem kojeg se lakše dolazi do uvida u nečije stanje budući da se neki pacijenti lakše izražavaju likovno nego verbalno. Ključni momenat za psihijatre u analizi pacijentovog stanja jeste onaj kada dođe do promene u likovnom iskazu. Psihoanalitičari smatraju da kreativnost nastaje iz unutrašnjih psiholoških procesa koji na razne načine destabilizuju ego različitim fantazijama, simbolima koji potiču iz nesvesnog. U svakom kreativnom procesu postoji otklon od realnosti. Naučnici i umetnici savlađuju otklon i vraćaju se na početno stanje, a psihijatrijski bolesnici se ne vraćaju i odlaze dublje u regresiju – objašnjava psihijatar Ljubomir Erić.

Fascinaciju „nebrušenom umetnošću” delili su, pored Žana Dibifea, mnogi poznati umetnici koji su stvarali početkom prošlog veka. Maks Ernst je sa dozom zavidnosti izjavljivao da nikada neće dostići dubinu i ekspresivnost „čiste duhovne vizije ove neverovatne umetnosti”. Pol Kle je takođe bio impresioniran intenzitetom i slobodom koji su, kako je govorio, bili u saglasju sa njegovim istraživanjima, dok je čuveni Klod Levi-Stros o stvaralaštvu psihijatrijskih bolesnika izjavljivao: „Njihovi napori deluju mi kao jedini reprezentativni, i pokazuju koliko je potrošena takozvana profesionalna umetnost”.

Kustos Angelika Bojmer je za potrebe ove putujuće izložbe obišla radionice u psihijatrijskim ustanovama širom Austrije: „Razgovarala sam sa pacijentima, divila se njihovim radovima i izabrala nekoliko stotina. Ovi umetnici često transponuju svoje snove u ono što slikaju sa neverovatnom koncentracijom i strpljenjem ali i tehničkim umećem. Oni pričaju priče i svoja iskustva kroz ove radove, a povremeno su vidljivi i njihovi strahovi”, kaže Angelika Bojmer.

Danas je prihvaćen stav da je likovni izraz psihički obolelih postao integralni deo likovnog izražavanja, tako da se, prema rečima Ljubomira Erića, ova umetnost više ne može svrstati u bolesnu izopačenu ili psihopatološku umetnost, jer umetnost sa takvim obeležjima ne postoji. „Postoji samo psihopatologija likovnog izražavanja koja je, nažalost, dugo bila sasvim zanemareno područje likovne umetnosti i kulture. Kada je o njoj reč, primerenije je govoriti o mogućnostima drugačijeg umetničkog oblikovanja, ili, pak, o novoj antropologiji, u koju su, prema Gorsenu, svrstani i radovi našeg proslavljenog slikara Miodraga – Dade Đurića”, kaže Ljubomir Erić.
 
U Švajcarskoj su lekari u psihijatrijskim ustanovama primetili da su neki od pacijenata opsesivni crtači. Psihijatra Valtera Morgenthalera u sanatorijumu u Bernu, gde je radio jedan od njih, toliko je dojmio da je 1921. napisao studiju o njemu - “Mentalni bolesnik kao umetnik: Adolf Velfli”. Godinu dana kasnije, Nemac Hans Princhorn završio je studiju u Hajdelbergu “Umetnost mentalno obolelih”, u kojoj je analizirao crteže deset osoba koje pate od šizofrenije. Princhornova kolekcija ima oko 500 radova.

izlo-korisnika-psihij-usluga.jpg


U Srbiji je paralelne napore načinio profesor Ljubomir Erić u Institutu za mentalno zdravlje koji je osnovan 60-ih godina 20. veka. On je pionirski koristio crteže pacijenata i sakupio vlastitu kolekciju, koja se sastoji od oko 600 radova.

Crtanje i slikanje se danas smatra za integralni deo terapije kada je reč o mentalnim oboljenjima, naročito kod pacijenata koji nisu dovoljno obrazovani ili rečiti. Rečju, umetnost kao stvaralački proces, i ona pripovedačka i ona vizuelna, ima nemalu moć isceljenja.
 

Back
Top