Od manične depresije patio je i Vincent van Gog, veliki slikar postimpresionizma (1853–1890). Samo dve godine pre prve Munchove slike „Melanholija”, nastala je Van Gogova slika „Tugujući starac” (1890) koja prikazuje čoveka u dubokom depresivnom stanju (slika 7).
Slika 7. V. van Gog – „Tugujući starac” (1890).
Na temelju dokumenata vezanih za život i stvaranje Van Goga, postoje i dokazi da je umetnik, pored manične depresije, bolovao i od težih psihičkih poremećaja, kao što je shizofrenija.
Od blažeg oblika bipolarnog poremećaja je najverovatnije patio i veliki slikarski poeta prve polovine dvadesetog veka Marc Chagall (1887–1985). On je neobično cenjeni rusko-francuski nadrealističko-ekspresionistički slikar i grafičar, jevrejskog porekla, koji je veći deo svog života proživeo u Francuskoj. Na nekoliko slika, nastalih u doba teškog umetnikovog perioda, varirana je tema dvostrukog lica sa jednom njegovom stranom, obično mračnom, a drugom – svetlom, ili jednom stranom tužnom, a drugom – nasmešenom (slika. 8).
Slika 8. M. Chagall – variranje glave sa dva lica, uglavnom u periodu između 1913. i 1983. godine.
SHIZOFRENIJA
Shizofrenija (od grčkog skhisis – rascep) je mentalni poremećaj koji se karakteriše naglim prekidom misaonog procesa i veoma emotivnim reakcijama. Najčešće se manifestuje slušnim halucinacijama, paranoidnim ili čudnim obmanama, ili neorganizovanim govorom i razmišljanjem, a sve to je često praćeno značajnom socijalnom i radnom disfunkcijom.
Osoba koje boluju od shizofrenije obično ima halucinacije (a najčešće do sada zabeležene su slušne halucinacije), deluzije, dezorganizovano mišljenje i govor, povezani sa gubitkom toka misli [6, 7].
Van Gogova psihička oboljenja uticali su kako na njegovo raspoloženje (samoubistvo u toku faze depresije), tako i na percepciju stvarnosti. Otuda je najverovatnije da je odsecanjem uha nastojao da otkloni slušne halucinacije koje su ga mučile (slika 9). Nakon dugih i bolnih problema sa anksioznošću i mentalnim bolestima (depresija, shizofrenija), umro je od prostrelne rane metkom u svojoj 37. godini. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je izvršio samoubistvo.
Slika 9. V. van Gog – autoportret sa odsečenim uhom (1890).
PARANOJA
Naziv paranoja dolazi od grčke reči paranoja što znači ludilo ili bezumnost. To je izraz kojim se opisuje teskoba i strah neke osobe koji je uzrokovan iracionalnim idejama i/ili nesposobnošću razlikovanja mašte od stvarnosti. Obično se pod tim podrazumevaju psihopatološki simptomi vezani uz verovanje neke osobe da su ona ili bliske osobe meta zavere, zbog čega se kao jedan od sinonima za paranoju koristi i izraz manija proganjanja. Paranoja se najčešće javlja kao simptom duševnih bolesti, od kojih je najkarakterističnija paranoidna shizofrenija. U starijoj psihijatrijskoj literaturi mogu se naći i opisi tzv. „čiste” paranoje prilikom koje intelektualne sposobnosti pogođene osobe ostaju potpuno očuvane.
Nije poznato da li je Kafka bolovao od paranoje, ali ceo njegov roman Proces prikazuje jednu iracionalnu situaciju, nalik maniji proganjanja. Franz Kafka (1883–1924) je jedan od najznačajnijih pisaca dvadesetog veka. Njegova genijalnost i njegov značaj u književnosti poredi se genijalnošću i značajem Van Goga u slikarstvu; njihova neshvaćena genijalnost biva otkrivena tek posle njihove smrti. Kafka je rođen u Pragu, u imućnoj jevrejskoj porodici. Detinjstvo je proveo u senci veoma uskogrudog i autoritarnog oca s kojim nikada nije uspeo ostvariti kontakt, što je kasnije ostavilo traga na njegovoj psihi. Iako je znao češki, pisao je isključivo na nemačkom jeziku. Njegova dela obeležena su strahovima i neurozama ljudske egzistencije [8]. U romanu Proces (napisanom još 1914. godine, a objavljenom posthumno 1925. godine), viši finansijski bankovni činovnik Josef K. je na svoj trideseti rođendan neočekivano uhapšen od dva neidentifikovana agenta iz neke nepoznate agencije, za neki neodređeni zločin. Da stvar bude još komplikovanija, Jozefu je dopušteno svaki dan da odlazi na posao i naizgled se ništa u njegovom životu ne menja. Ubrzo, dobija saopštenje telefonom da mora da dođe na saslušanje u nedelju. I tada započinje niz događanja koja nalikuju uzaludnom traženju izlaza iz jednog beskonačnog lavirinta.
„Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ništa skrivio. Kuvarica gospođe Grubah, njegove gazdarice, uvek mu je donosila doručak u osam časova, a tog jutra nije došla. To se još nikad nije desilo. K. je odlučio da još malo pričeka, ali, nalaktivši se na jastuk, ugleda staricu koja je stanovala preko puta i sada ga sa svoga prozora posmatrala sa neobičnom radoznalošću. Začuđen i gladan u isti mah, on pritisnu zvonice. Neko odmah pokuca na vrata i u sobu uđe čovek koga on još nikad nije video u svom stanu.” – F. Kafka – Proces, uvodne rečenice [9].
DISOCIJATIVNI POREMEĆAJ LIČNOSTI
Dve godine pre romana Proces, Kafka je u pripoveci „Preobražaj” (napisanoj 1912. godine, a objavljenoj 1915. godine) dao imaginaciju disocijativnog poremećaja ličnosti. Disocijativni poremećaji, tzv. rascepi ličnosti, obeleženi su promenama bolesnikovog osećaja identiteta, njegovog pamćenja ili svesti. Osobe s tim poremećajem mogu zaboraviti bitne događaje iz svoje prošlosti, ili pak privremeno zaboraviti ko su, ili čak poprimiti novi identitet. Mogu čak i odlutati iz svoje uobičajene okoline u nepoznatom smeru. Pored vlastitog ega, postoji i najmanje jedan alter-ego, ali može ih biti i mnogo više (slika 10). Kod Kafke, Gregor Samsa doživljava prvo fizičku transformaciju, koja tokom vremena prerasta u mentalnu transformaciju, kao odgovor na promenu uslova života.
Slika 10. Umetnička interpretacija osobe sa višestrukom disocijacijom ličnosti.
„Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u ogromnu bubu. Ležao je na leđima, tvrdim poput oklopa, i video je, kad bi malo podigao glavu, svoj trbuh, zasvođen i mrk, izdeljen rožnatim lukovima, a na vršku trbuha jedva se još držao pokrivač, samo što ne sklizne. Njegove mnoge noge, jadno tanušne u poređenju sa ostatkom tela, bespomoćno su mu drhturile pred očima...
… Bilo je sasvim jednostavno zbaciti pokrivač; trebalo je samo da se malo nagne i sam će spasti. Ali, nadalje je išlo teže, posebno zato što je bio tako vanredno širok. Da se podigne, bile su mu potrebne ruke i šake; ali umesto njih imao je samo mnoštvo nožica koje su neprekidno izvodile najrazličitije pokrete i kojim, povrh toga, nije umeo da upravlja...” – F. Kafka – „Preobražaj” [10]..
OSTALI AFEKTIVNI POREMEĆAJI
Jedan od afektivnih poremećaja je i agresija, međutim, nema jedinstvenog stava oko definicije agresije. Lawrence smatra da je agresija ugrađena unutrašnja ekscitacija koja traži olakšanje i koja će naći izražaj bez obzira na karakter spoljnog stimulusa, odnosno impuls koji ima kvalitet instinkta. Drugi smatraju da je agresivnost vrsta reakcije ili ponašanja, koja nastaje usled delovanja štetnog stimulusa ili drugog spoljnog nadražaja. Adler smatra da je agresija bilo koja manifestacija volje za moći i dominacijom [11].
Todorov smatra da je agresija takva forma ponašanja koja podrazumeva svaki oblik javnog ili prikrivenog napada koji je usmeren prema ljudima, životinjama ili predmetima, a koje se ostvaruje upotrebom fizičke sile, u širem smislu kroz zaplašivanje putem verbalne, gestovne ili mimiške ekspresije [12]. Osnovni oblici manifestacije agresije mogu se razvrstati u sledeće oblike:
- agresija koja se izražava samo u mislima i intrapsihičkim zbivanjima čoveka (on je razdražen i sklon napadu na okolinu, ali kontroliše i uzdržava agresivne podsticaje);
- verbalna agresija, koja se manifestuje kroz grdnju, uvrede, poruge ili na drugi način;
- agresija usmerena na premete, u kojoj se jasno prepoznaje manifestovana sklonost i želja za destruktivnim ponašanjem;
- agresija prema drugim osobama, u smislu njihovog povređivanja ili uništavanja života.
Salvador Dalí (1904–1989) je španski (katalonski) umetnik koji je svojim talentom i samoreklamerstvom uspeo da postane najznačajniji predstavnik pokreta pod nazivom „nadrealizam”. Bio je poznat po svojoj ekscentričnosti i egzibicionizmu. Manje je poznato da je u detinjstvu i mladosti imao napade agresivnosti. Kao dete je često fizički maltretirao svoju 3 godine mlađu sestru, a uoči dolaska pape u Figueras toliko ju je istukao da je morala ostati u krevetu. Slika pod nazivom „Rock-n-roll” možda i podsvesno asocira na agresiju (slika 11).
Slika 11. S. Dalí – „Rock-n-roll” (1957).
Drugi zabeleženi agresivni eksces desio se 1922. godine u studentskom domu u Madridu kada je kolegi, koji je studirao na muzičkoj akademiji, potpuno uništio violončelo skačući po njemu. Nakon smrti Gale, njegove životne saputnice, uradio je niz slika koje prikazuju violentni napad na violončelo (slika 12). Da li je gubitak voljene osobe ponovo probudilo u njemu agresiju koja je sada bila izražena slikama?
Slika 12. Serija slika iz 1983. godine koje prikazuju agresivni napad na violončelo.
NEUROLOŠKA OBOLJENJA
DEMENCIJA
Demencija je postupno pogoršanje intelektualnih sposobnosti sve do oštećenja socijalnog i radnog funkcionisanja. Najistaknutiji simptom su teškoće u pamćenju, posebno nedavnih događaja. Drugi simptomi su loša prosuđivanja (osoba ima teškoća u razumevanju situacija, planiranju ili odlučivanju), osobe gube vlastite standarde i kontrolu nad instinktima, sposobnost apstraktnog mišljenja opada, uobičajene su emocionalne smetnje, uključujući i preslabi afekt i povremene emocionalne ispade. Demencija se poistovećuje sa senilnošću, budući da se razvija tokom starenja.
Poseban oblik demencije je Alchajmerova bolest. To je degenerativni moždani poremećaj koji nije isključivo posledica starenja. U toku bolesti dolazi do uništavanja neurona i veza u moždanoj kori što dovodi do značajnog gubitka moždane mase (slika 13). Alchajmerova bolest uzrokuje postepeno i nepovratno gubljenje pamćenja, sposobnosti govora, svesti o vremenu i prostoru, i eventualno sposobnost brige o sami o sebi. Bolest je neizlečiva i obično vodi preranoj smrti bolesnika.
Slika 13. Presek zdravog mozga i mozga zahvaćenog Alchajmerovim oboljenjem.
William Untermohlen (1933–2007) je bio američki slikar koji je živeo i radio u Londonu. Kada je 1995. godine saznao da boluje od Alchajmerove bolesti, upustio se u ambiciozan poduhvat izrade serije autoportreta. Umetnik se ovim projektom bavio narednih 5 godina prilagođavajući svoj stil napredovanju ograničenja u percepciji i motorici. Slike nastale u tom periodu snažno dokumentuju faze ove teške degenerativne bolesti. Godine 2000. je prestao slikati kada je zbog potpune nemoći prebačen u ustanovu za posebno brige. Umro je sedam godina kasnije. Ova serija autoportreta služi kao jedinstveni umetnički, medicinski, ali i lični rekord čoveka u borbi sa demencijom (slika 14).
Slika 14. W. Untermohlen – „Autoportret” iz 1967. godine je iz vremena kada je umetnik bio zdrav. Ostalih sedam autoportreta je nastalo nakon što je saznao da boluje od Alchajmerove bolesti.