- Poruka
- 2.462
priznajete li Vi sad,indirektno,zločin u srebrenici?
Poslednja izmena od moderatora:
-
- Popularno:
- Da li bi danas imali internet bez...
- Šume severnog Kučaja idu Kinezima?
- Ćaci su spasitelji Srbije
- Koliko traje strast?
- Da li deca treba da veruju u Deda Mraza
- Fasisticki napad na Tuzilastvo za...
- Most Olga i Suada
- Vojni rok , da li smatrate da svi...
- Navijači Partizana najavili za 12...
- Veze na daljinu koje su uspele.
Međunarodni sud pravde; Hrvatska vs. Srbija
- Začetnik teme DraGo70
- Datum pokretanja
Etnichko chishcenje je chishcenje neke teritorije od neke grupacije. Bilo ubijanjem ili proterivanjem.
Genocid je istrebljivanje neke grupacije.
Srbi chiste neku teritoriju od Hrvata ubijanjem i proterivanjem. = Etnichko chishcenje.
Srbi istrebljuju Hrvate kao naciju na svim teritorijama na kojim ovi zhive. = Genocid
Ti stvarno mislish da su Srbi hteli da istrebe Hrvate?
- Poruka
- 33.100
Srpski junaci i hrvatski junaci... SManjite malo emocije. Ako već ne možete na ovakvim temama da nađete iole slične zaključke (npr da se i jedni i drugi imali nenormalne trenutke u ratu), onda nemojte ni nastavljati priču.
Zamarate, vređate, preterujete. Ne liči ni na šta.
Zamarate, vređate, preterujete. Ne liči ni na šta.
ArnoldLayne
Iskusan
- Poruka
- 5.103
nemam šta da priznajem, to je ogroman i odvratan zločin.
ali nije genocid.
ako je ono genocid, onda je sve genocid. pojam gubi smisao.
genocid je pokušaj totalnog istrebljivanja, nešto kao jasenovac.
- Poruka
- 2.462
malo kontempliranja,azathot,da Vam neke stvari legnu na mjesto.
koje su instrumenti genocida?
- Poruka
- 33.100
Moderatori, sklanjajte off i sankcionišite svakog ko se ponaša junački i svakog ko govori ''istinu''!
Ne samo na ovoj temi!
Nakon toga otvorite temu ponovo.
Ne samo na ovoj temi!
Nakon toga otvorite temu ponovo.
Banshee
Buduća legenda
- Poruka
- 25.746
ae sad probajte opet...
koliko god zvucalo tebi nevjerojatno, da htjeli su i istrijebili su sve nesrpsko sa tzv. rsk..
to se rado predvida.da je radeno ..planski, sustavno,organizirano, po direktivi i naredenjima...samo namjera je tesko dokaziva...Babic i jos nekolicina su osudeni za etnicko ciscenje, gdje je dokazano da su direktive stizale iz Beograda, ali prema povelji o genocidu ne prolazi...
ne znam sta mislis pod tim htjeli su i istrijebili..
govorim sa ove tačke gledista.
nekako dodje kao genocid u pokusaju, tačnije etničko ciscenje u pokusaju...
nego, zanimljivo bi bilo znati o cemu su razgovarali prvo republicki celnici, a kasnije milosevic i tudjman na onim silnim sastanicima..
provodili su sate i dane zajedno..
oni su sigurno pricali o neki krajnje materijalnim stvarima i nisu se dali zbuniti s pricama o zrtvama..
kako je isla trgovina je jedina stvar o kojoj nikako da se sazna istina...
da, tako mu to nekako dode....politicki izraz izmisljen za ove nase prostore...jer zlocine koji su ucinjeni nazvati pravim imenom (a prema definiciji genocida, bilo je elemenata istog) znacilo bi suodgovornsot u najmanju ruku europe koja je promatrala krkljanje i klaonicu po Hrvatskoj i bosni..inicirana, planirana, organizirana i podrzavana od Beograda...
p.s. mislim da se razgovorima Milosevic-Tudman daje preveliko znacenje...poznato je u povijesti svih sukoba da i crni vragovi i neprijatelji medusobno razgovaraju...iz razlicitih razloga; a ovu dojicu je i svijet tjerao da razgovaraju i traze "mirno" rjesenje i nacin za prekid sukoba...mislim da je Tudman htio tim pregovorima dobiti na vremenu, dok se Hrvatska ne naouruza, a milosevic sa pozicije "jacega" htio Veliku Srbiju...isto tako mislim da su razgovarali o podjeli Bosne i(navodno je i Izetbewgovic sudjelovao u tome...prema izjavama Sarinica, gdje je dozvolio da se Hercegovina otcjepi i pripoji Hrvatskoj, dok bi ostatak bosne ostao u krnjoj Jugoslaviji)...tada je Tudman okrenuo plocu i htio jedinstvenu bosnu (vjerojatno mu je Hec. bila premalo)) a Milosevic je odustao od svojih maksi zahtjeva tek kad mu je gotovina ugasio struju u Banjoj Luci...
Dikan
Domaćin
- Poruka
- 4.849
Derer
Buduća legenda
- Poruka
- 43.114
Slavonija,a je l se to desilo pre ili posle hrvatske pobede u kosovskoj bitci?
- Poruka
- 3.335
A ti slavonija jel imas neki senzor na krstarici koji te alarmira svaki put kada se ovde pomenu ustase,hrvati i sl.???
- Poruka
- 3.335
Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi” opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:
„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.”
Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banje Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!”
Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.”
Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.”
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi” opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:
„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.”
Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banje Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!”
Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.”
Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.”
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Tvoja analiza je tačna koliko i ova zadnja rečenica......
pa dobro, nije bio Gotovina osobno, ali HV
- Poruka
- 3.335
Svako drvo na Pašinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvaćen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zločina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa dječjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavežljaji i bošče, bočice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topić, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po lišću. Kraj njih su ležala dječja tijela izbodena bajonetima.
Mara Vejnović-Smiljanić, kao mlada djevojka logoraš ovako je doživjela agoniju djece u Staroj Gradiški, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kada su ustaše otimale majkama malu djecu. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke sa djecom u krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i djeca dobrovoljno, a kada to nisu mogli postići, silom su ih razdvajali. Djeca i majke su se čvrsto zbijali jedni uz druge i zapomagali. Pojedine majke skakale su na gole bajonete i padale pred njima. Potom su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Nekoliko opatica (časne sestre) išle su od sobe do sobe s nekom tekućinom u kanticama i kistovima mazale djeci usta. Govorile su da je to tekućina za ublažavanje žeđi. Međutim, poslije kraćeg vremena djeca su počela da se previjaju od bolova, da dozivaju majku, oca, sestru, brata. Jauci i krici postajali su sve užasniji. Dječja tijela su se povijala i padala, a kako mjesta nije bilo, rušila su se jedno preko drugoga. Izmiješale su im se ruke, noge, glave. Njihove usne su bile žive rane. Umirala su u najtežim mukama i vapajima. I to je trajalo danima. Logorašice, koje su ustaše za to odredile, trpale su u deke mrtvu djecu i odnosile na mjesto određeno za leševe.”
I Marija Čizmak bila je očevidac stradanja djece u zloglasnoj starogradiškoj Kuli. Godine 1945. ispričala je ovu jezivu priču Jani Koh, zagrebačkoj književnici: „Noću su došli koljači, Karamarko i Orešković. Karamarko je obilazio djecu sa dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zario oštricu duboko u grlo. Dijete nabodeno na nož odbacivao bi koliko je dalje mogao i tako se oslobađao od svoje žrtve. Manju djecu Orešković je davio rukama ili ih je hvatao za noge i udarao više puta o grede tavana. Krv i mozak cijedili su se niz zidove. Njihove proklete ruke bile su krvave do lakata. Nevina dječja krv cijedila im se niz hlače i čizme. Gazili su preko živih i preko mrtvih. Pucale su dječje kosti. Najstrašnije je bilo to što su djecu klali, davili i ubijali pred očima onih koji su čekali da i sami dođu na red.”
Kako su se krvati sadistički iživljavali nad djecom pokazuje zapis sa svjedočenja Ljube Vranješa, logoraša iz Jasenovca: „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda šest mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obratio ženi:
— Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?
Uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao:
— Na gotovs!
Vrban je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na isukani Vrbanov nož. Majka je vrisnula i potrčala prema {28} djetetu, ali ju je Ljubo Miloš presreo, zgrabio za kosu i zaklao
Jedan od najvećih ustaških zločina u Slavoniji izvršen je u selu Sloboštini. Ovdje je 16. avgusta 1942. ubijeno 1.368 žena i djece, od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Goloruke, izmučene i nemoćne taoce vezali su žicom i žive bacali u pet velikih i dubokih sloboštinskih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana pod Kozarom. Evo njenog sjećanja: ”Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom. Moj brat Zdravko i sestre od strica — Draginja, Jovanka, Zora i Radosava — ubijene su u seoskoj crkvi. Moje rođake — Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašajlić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovdje je smrt našlo mnogo žena i djevojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu djece samo iz naših zaseoka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po odjeći. Danica i Grozda Sinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.„
Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:
”Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.„
Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.
Mara Vejnović-Smiljanić, kao mlada djevojka logoraš ovako je doživjela agoniju djece u Staroj Gradiški, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kada su ustaše otimale majkama malu djecu. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke sa djecom u krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i djeca dobrovoljno, a kada to nisu mogli postići, silom su ih razdvajali. Djeca i majke su se čvrsto zbijali jedni uz druge i zapomagali. Pojedine majke skakale su na gole bajonete i padale pred njima. Potom su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Nekoliko opatica (časne sestre) išle su od sobe do sobe s nekom tekućinom u kanticama i kistovima mazale djeci usta. Govorile su da je to tekućina za ublažavanje žeđi. Međutim, poslije kraćeg vremena djeca su počela da se previjaju od bolova, da dozivaju majku, oca, sestru, brata. Jauci i krici postajali su sve užasniji. Dječja tijela su se povijala i padala, a kako mjesta nije bilo, rušila su se jedno preko drugoga. Izmiješale su im se ruke, noge, glave. Njihove usne su bile žive rane. Umirala su u najtežim mukama i vapajima. I to je trajalo danima. Logorašice, koje su ustaše za to odredile, trpale su u deke mrtvu djecu i odnosile na mjesto određeno za leševe.”
I Marija Čizmak bila je očevidac stradanja djece u zloglasnoj starogradiškoj Kuli. Godine 1945. ispričala je ovu jezivu priču Jani Koh, zagrebačkoj književnici: „Noću su došli koljači, Karamarko i Orešković. Karamarko je obilazio djecu sa dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zario oštricu duboko u grlo. Dijete nabodeno na nož odbacivao bi koliko je dalje mogao i tako se oslobađao od svoje žrtve. Manju djecu Orešković je davio rukama ili ih je hvatao za noge i udarao više puta o grede tavana. Krv i mozak cijedili su se niz zidove. Njihove proklete ruke bile su krvave do lakata. Nevina dječja krv cijedila im se niz hlače i čizme. Gazili su preko živih i preko mrtvih. Pucale su dječje kosti. Najstrašnije je bilo to što su djecu klali, davili i ubijali pred očima onih koji su čekali da i sami dođu na red.”
Kako su se krvati sadistički iživljavali nad djecom pokazuje zapis sa svjedočenja Ljube Vranješa, logoraša iz Jasenovca: „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda šest mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obratio ženi:
— Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?
Uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao:
— Na gotovs!
Vrban je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na isukani Vrbanov nož. Majka je vrisnula i potrčala prema {28} djetetu, ali ju je Ljubo Miloš presreo, zgrabio za kosu i zaklao
Jedan od najvećih ustaških zločina u Slavoniji izvršen je u selu Sloboštini. Ovdje je 16. avgusta 1942. ubijeno 1.368 žena i djece, od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Goloruke, izmučene i nemoćne taoce vezali su žicom i žive bacali u pet velikih i dubokih sloboštinskih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana pod Kozarom. Evo njenog sjećanja: ”Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom. Moj brat Zdravko i sestre od strica — Draginja, Jovanka, Zora i Radosava — ubijene su u seoskoj crkvi. Moje rođake — Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašajlić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovdje je smrt našlo mnogo žena i djevojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu djece samo iz naših zaseoka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po odjeći. Danica i Grozda Sinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.„
Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:
”Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.„
Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.
- Poruka
- 3.335
Dragica Habazin Majka ovako je doživjela svoj prvi dolazak u Staru Gradišku, 9. jula 1942: ”Kada sam sa Dijanom Budisavljević, Janom Koh i 15 sestara Crvenog križa stigla u logor, ustaše su imale banket u čast njemačkog generala Štala. Sve do večeri s nama niko nije kontaktirao. Sutradan ujutru, stavljen nam je na raspoloženje liječnik-logoraš dr Buki Konorti. Djeca koju smo odmah počeli da preuzimamo bila su sa Kozare. Više njemačkih oficira sa ustašama iz uprave logora vršili su 'vizitaciju' žena za rad u Njemačkoj. Odvojenu djecu od tih žena predavali su nama. Potom nas je liječnik-logoraš poveo prema tzv. 'dječjoj bolnici'. Usput nam je tiho govorio: 'Sve ću ja vama pokazati', sve. I 'bolnicu' i tavan i podrum i Kulu, a vi sve što vidite prenesite javnosti. Svaki čovjek treba ovo da sazna.„ U 'bolnici' kada je neka od nas otvorila jedna vrata od 'tavana', djeca su počela da ispadaju i klize niz stepenište. Bili su to sve sami kosturi mrtve djece. Vidjevši u istom prostoru i živu djecu, u neopisivo očajnom stanju, postalo nam je jasno da se njima više ne može pomoći, ali smo i njih pokupili u transport da ljudi vide šta ustaše rade od djece. Tada smo u Zagreb prebacili oko hiljadu teško bolesne djece. Kada smo, poslije pet dana, ponovo došli u Gradišku, dr Konortija više nije bilo. Ubile su ga ustaše. I tada smo izvukli oko 700 bolesne djece. U dva puta smo iz Jablanca i Mlake transportovali više od 3.000 djece sa Kozare. Kada je Luburić zabranio svako dalje prikupljanje djece sa ovog prostora, samo u Staroj Gradiški ostalo ih je više od 10.000.”
I Jana Koh je isti događaj opisala ovim riječima: „Soba pet puta pet metara, a u njoj gusto, jedno do drugog, jedno na drugom, leže dječja tjelesa. Dječja tjelesa! Mali, nepomični kosturi na kojima su jedino još živjele velike svijetle oči. Leže djeca i umiru na trulim daskama, prekrivena u visini gležnja izmetinama. Po njima plaze tisuće muha koje su u rojevima prekrivale izmučena tjelesa ispijajući i posljednju kap života.”
I Jana Koh je isti događaj opisala ovim riječima: „Soba pet puta pet metara, a u njoj gusto, jedno do drugog, jedno na drugom, leže dječja tjelesa. Dječja tjelesa! Mali, nepomični kosturi na kojima su jedino još živjele velike svijetle oči. Leže djeca i umiru na trulim daskama, prekrivena u visini gležnja izmetinama. Po njima plaze tisuće muha koje su u rojevima prekrivale izmučena tjelesa ispijajući i posljednju kap života.”
tokom godina rata donijeto je puno zakona kojima je drustvena imovina presla u drzavnu, izvrsene su privatizacije, nekretnine su se razmjenjivlae a i raznim papirima oduzimale, mjenjale vlasnistvo po vise puta, pogotovo one koje su bile pod kontrolom pravnih lica...
trgovalo se oruzjem, drogom, teritorijem..
sve su to radili politicari..
a na sudjenjima je obicno svjedok 123456 neka silovana domacica, seljak iz nedodjije ili neki drugi lik koji o svemu tome ne zna nista..svjedoce o zvjerstvima koja su i onako samo posljedica a ne nikako uzrok rata...
ne bih umanjivala znacaj razgovora m-t, naprotiv...
voljela bih znati sta su i kako obecavali jedan drugome
i kako se vodila ta ''visoka politika'' i medju njima ali i sa stranim umjesacima..
i da..nije tudjman bio tako mudar, njemu je na ruku islo to sto srbi nisu znali sta rade, ali on nije
kupovao samo vrijeme. on je posavinu prodao..tako bi otisli i neki dijelovi hrvatske da nije uletila amerika..ima tu puno kockica koje nedostaju..
steta je sto je hag onakav kakav jeste...
trgovalo se oruzjem, drogom, teritorijem..
sve su to radili politicari..
a na sudjenjima je obicno svjedok 123456 neka silovana domacica, seljak iz nedodjije ili neki drugi lik koji o svemu tome ne zna nista..svjedoce o zvjerstvima koja su i onako samo posljedica a ne nikako uzrok rata...
ne bih umanjivala znacaj razgovora m-t, naprotiv...
voljela bih znati sta su i kako obecavali jedan drugome
i kako se vodila ta ''visoka politika'' i medju njima ali i sa stranim umjesacima..
i da..nije tudjman bio tako mudar, njemu je na ruku islo to sto srbi nisu znali sta rade, ali on nije
kupovao samo vrijeme. on je posavinu prodao..tako bi otisli i neki dijelovi hrvatske da nije uletila amerika..ima tu puno kockica koje nedostaju..
steta je sto je hag onakav kakav jeste...
Dikan
Domaćin
- Poruka
- 4.849
pa dobro, nije bio Gotovina osobno, ali HV
Đaci sede u klupama, profesori zadaju domaći i kontrolišu...
Inače otpevaj jednu ''Danke Dojčland'', pa ''Danke Amerika''', jer Osijek 1992, ličio bi na Vukovar 1992....a za HV, pa verovatno bi stigla do Blajburga,a za dalje nisam sigurna....
ne vjerujem da je tudjman bio tako odgovoran politicar koji je razgovarao s milosevicem iskljucivo zbog dobrobiti hrvatskog naroda..
i da je dozivljavao to kao razgovor s ''crnim djavolm''...
sve su to napuhane velicine koje su koristile svojih 5 minuta slave...
vjerujem da su bili presretni kada su dosli do ovih potpisa..
ali nisu imali na umu narod vec svoju ulogu'' spasitelja ''
i da je dozivljavao to kao razgovor s ''crnim djavolm''...
sve su to napuhane velicine koje su koristile svojih 5 minuta slave...
vjerujem da su bili presretni kada su dosli do ovih potpisa..
ali nisu imali na umu narod vec svoju ulogu'' spasitelja ''
Poslednja izmena:
DraGo70
Iskusan
- Poruka
- 6.561
Ako Srbija podnese tužbu protiv Hrvatske za ovaj rat (tj. kontratužbu) onda joj pada u vodu teza da ovaj sud nije nadležan pošto SRJ nije bila tada članica UN.
Što se tiče tužbe za drugi svetski rat, tu je situacija još teža i ne vidim kako bi mogla sada država Srbija da tuži Hrvatsku za nešto što je bilo pre 60 godina, a u međuvremenu su te dve države živele zajedno 45 godina...
DraGo70
Iskusan
- Poruka
- 6.561
Pa bilo je polemika u Hrvatskoj o tome. Stvar je u tome što je tu tužbu još pre dosta godina pokrenula ekipa koju je sada blam da povuče tužbu, čak su odustali od jednog dela gde su :shock: tvrdili kako je Srbija kriva za egzodus Srba iz Hrvatske...
Sada izgleda da im više odgovara da se tužba odbije pa tako oni operu ruke, nego da kažu kako je tužba besmislena...
DraGo70
Iskusan
- Poruka
- 6.561
Pa nije objašnjeno šta su zapravo mislili kada su odbili taj zahtev...
DraGo70
Iskusan
- Poruka
- 6.561
DraGo70
Iskusan
- Poruka
- 6.561
Dobro je da si i ti konačno makar indirektno napisao da je Hrvatska "protjerivanje i ubijanje stanovništva sa ciljem stvaranja etnički čiste teritorije je genocid" tj. da je Hrvatska genocidna država...
