Malo o srpskom jeziku...

Bože dragi odakle li iskačete...
Iz tvoje podsvijesti.


Razlika između srpskog i hrvatskog uopšte je tolika da nijedan ozbiljan lingvista (a ni ozbiljan čovek) ne bi tvrdio da se radi o dva jezika. To što politika nacionalizma zahteva jezičku autohtonost određene nacije je jedini razlog što se ta dva jezika razlikuju. Isti je slušaj i sa bosanskim i crnogorskim. Politika, ne lingvistika.
Ne sumnjam da bi se moga nać kakav bistar lingvist (ili sam preoptimističan?) koji bi umio smislit alhemijski žongleraj kojijem bi jednijem jezikom učinio srbski i svahili.
 
Najveća, mega-giga-tera glupost je tvrdnja da su svi jezici kojijema zbore oni te se deklarišu Srbima - srbski.
Oni mogu mijenjat naciju kako im drago, ali ne mogu jezik sredine u koju žive i kojijem izvorno zbore i oni te se nacionalno
drugčije deklarišu prisvojit i onda ga donijet na dar svojoj izmišljenoj matici.
Srbi izvan Srbije postali su Srbima prije 150 godišta, a jezik kojijem zbore mnogo je stariji.

Aj kreni polako na Lovćen, šapni to Njegošu, pa nam se vrati i reci kako je bilo.

I nemoj da žuriš...
 
Mešaš babe i žabe Blajbi i uopšte ne znam na šta ciljaš. Srpski jezik je stariji od od države Srbije, posebno u današnjem obliku.

Unošenje jezika i dijalekata u jednu zemlju ne može niko da spreči, pa ni akademija. Na stranu to što se srpska verzija ijekavice uopšte i ne treba ograničavati u Srbiji. Zašto bi?

Sada imaš umetnike koji žive i rade u Srbiji, a koji pričaju ijekavicom. Kusturica i Vladimir Kecmanović su neki od primera.

Ciljam na to da mi se cini da je sa izbeglicama iz Hrvatske u Srbiju ubacen i hrvatski TROJANSKI KONJ u vidu dijalekta jezika.....A to je ono sto razdvaja srpski i hrvaski....

A ti malo bolje razmisli o tome......
 
Najveća, mega-giga-tera glupost je tvrdnja da su svi jezici kojijema zbore oni te se deklarišu Srbima - srbski.
Oni mogu mijenjat naciju kako im drago, ali ne mogu jezik sredine u koju žive i kojijem izvorno zbore i oni te se nacionalno
drugčije deklarišu prisvojit i onda ga donijet na dar svojoj izmišljenoj matici.
Srbi izvan Srbije postali su Srbima prije 150 godišta, a jezik kojijem zbore mnogo je stariji.

Svi evropski jezici su potekli ili proistekli od ili su derivat,crnogorskog narodnog jezika.:rotf:
 
Mešaš babe i žabe Blajbi i uopšte ne znam na šta ciljaš. Srpski jezik je stariji od od države Srbije, posebno u današnjem obliku.

Unošenje jezika i dijalekata u jednu zemlju ne može niko da spreči, pa ni akademija. Na stranu to što se srpska verzija ijekavice uopšte i ne treba ograničavati u Srbiji. Zašto bi?

Sada imaš umetnike koji žive i rade u Srbiji, a koji pričaju ijekavicom. Kusturica i Vladimir Kecmanović su neki od primera.

A sta mislis zasto Spanci ogranicavaju sve dijalekte iz drzava koje ne pripadaju VISE Spaniji, a i dalje se govori spanski?
 
Muci tamo budaletino crnogorska, pola drzave vam je do berlinskog kongresa bila Stara Hercegovina i ti ces nekom' rec' dje se prica srpskim jezikom i kakav je, magarce nepismeni. Ae u tor sad. :evil:
Da bi moga o nekome sudit mora bi pokazat koje zrno pameti, ali i to zrno ti je nedostižno.
Ne postoji nit je postojala Stara Hercegovina. Dijelovi teritorije Crne Gore prije Berlinskoga kongresa nijesu bili dio tamo neke "Stare Hercegovine", već su bili pod tursku okupaciju, a u okviru turskoga sandžaka kojega su zvali i Ercegovina, tako da se može jedino reć da su te teritorije bile dio turske Ercegovine. Ali, ne i srbske, jer Ercegovina nigda nije bila srbska.
Sad se vrni u svoje noćne more.
 
Tako sto za SVAKU REC daju tacno objasnjenje kako se izgovara, sta znaci i gde joj stoji naglasak i td.

I tako moraju da govore SVI koji dobro govore spanski, bilo da su u Madridu ili na Ognjenoj Zemlji...

Tu nema NIKAKVIH popustanja ni odstupanja od pravila.
I ti misliš da se tako nešto uradi u Srbiji?

Pa većinska populacija Srbije i ne izgovara reči pravilno. I to nema veze sa ekavicom ili ijekavicom.
 
Ovde se cesto, sasvim opravdano, pojavi pitanje upotrebe drugih jezika, narecja i dijalekata u drzavi Srbiji.

Svi se slazu da sluzbeni jezik u Srbiji treba da je srpski i o tome nema diskusije.

Jezici nastali na drugim teritorijama van drzave Srbije ne bi trebali da budu JEDNAKO ZNACAJNI u sluzbenom govoru sa SRPSKIM JEZIKOM.


Medjutim, u Srbiji se govori EKAVSKA VARIJANTA SRPSKOG JEZIKA, tako da je i IJEKAVSKA VARIJANTA za Srbiju TUDJI DIJAEKT.

Mnogima POPLAVA IJEKAVSTINE u Srbiji para usi, samo o tome se nerado govori.


Sta o tome misle nasi vrli forumski lingvisti i politicari?

Para uši, jer smo šovinistički nastrojeni.
To nije gramatički ispravno, stoga i ja glasam isključivo za ekavicu.

Ja bih se pre pozabavila akcentovanjem. Tako sam jednom pitala profesora da mi akcentuje određene reči, on je odbio, i rekao mi da štagod da napišem, da bi to po pravdi trebalo da se priznaje kao tačno, jer to nije unifikovano. Zašto akcentovanje reči u Kragujevcu ne bi bilo pravilno u odnosu na akcentovanje reči u Novom Sadu? Sve su to drugačije sredine na teritoriji naše države, stoga se sve trebaju podjednako poštovati. Pazite, ne mislim ovde i na nepravilne padeže, to je već gramatički neispravno.
 
A sta mislis zasto Spanci ogranicavaju sve dijalekte iz drzava koje ne pripadaju VISE Spaniji, a i dalje se govori spanski?

..pa izvorni Spanjolski jezik koji se govori u Spanjolskoj se ne razlikuje puno od onog koji se govori u Juznoj Americi..postoje neke sitne male razlike,ali je Spanjolski jezik jedini na Svijetu koji je odrzao svoju izvornost na svim kontinentima na kojima se upotrebljava.
 
Ovde se cesto, sasvim opravdano, pojavi pitanje upotrebe drugih jezika, narecja i dijalekata u drzavi Srbiji.

Svi se slazu da sluzbeni jezik u Srbiji treba da je srpski i o tome nema diskusije.

Jezici nastali na drugim teritorijama van drzave Srbije ne bi trebali da budu JEDNAKO ZNACAJNI u sluzbenom govoru sa SRPSKIM JEZIKOM.


Medjutim, u Srbiji se govori EKAVSKA VARIJANTA SRPSKOG JEZIKA, tako da je i IJEKAVSKA VARIJANTA za Srbiju TUDJI DIJAEKT.

Mnogima POPLAVA IJEKAVSTINE u Srbiji para usi, samo o tome se nerado govori.


Sta o tome misle nasi vrli forumski lingvisti i politicari?

U srpskom jeziku zvanično postoji ekavica i ijekavica. Obrazuj se malo pre nogo što se dohvatiš tastature WeneCualac :lol:
 
Ne znam.

Ali znam da ijekavicu ne treba pustiti da se slobodno siri u Srbiji.

Oni koji su dosli SA STRANE u Srbiju trebaju se prilagoditi domacinu, a ne domacin njima.
Pa pazi, ima smisla to što ti govoriš, ali to će se desiti samo po sebi vremenom. Deca izbeglica, došljaka i slično već sigurno pričaju ekavicom. To je priroda stvari.

Bilo kakve odluke koje bi primoravale nekoga na nešto imaju kontraefekat. I ne shvatam u čemu je problem da se iz hrvatskog ubacuju reči u srpski. Englezi nemaju problem da u engleski ubacuju francuske ili nemačke reči. I obratno.
Koji Njegoš? Oni te je najbolje stihove napisa svojijem (i mojijem) crnogorskijem jezikom?

Dobro "Crnogorac", kako god ti veliš.
 
Para uši, jer smo šovinistički nastrojeni.
To nije gramatički ispravno, stoga i ja glasam isključivo za ekavicu.

Ja bih se pre pozabavila akcentovanjem. Tako sam jednom pitala profesora da mi akcentuje određene reči, on je odbio, i rekao mi da štagod da napišem, da bi to po pravdi trebalo da se priznaje kao tačno, jer to nije unifikovano. Zašto akcentovanje reči u Kragujevcu ne bi bilo pravilno u odnosu na akcentovanje reči u Novom Sadu? Sve su to drugačije sredine na teritoriji naše države, stoga se sve trebaju podjednako poštovati. Pazite, ne mislim ovde i na nepravilne padeže, to je već gramatički neispravno.
Papazjanija. Naglasak može kako mu drago, a padeži ne mogu. I naglasak i padežni oblici propisani su standardom, samo što naglasak nema značaja za pisanje pa mu ne pridaju toliku važnost.
 
Poslednja izmena:
..pa izvorni Spanjolski jezik koji se govori u Spanjolskoj se ne razlikuje puno od onog koji se govori u Juznoj Americi..postoje neke sitne male razlike,ali je Spanjolski jezik jedini na Svijetu koji je odrzao svoju izvornost na svim kontinentima na kojima se upotrebljava.

Pa o tome se bas i radi.

Oni su ocuvali tu cistotu jezika zato sto se O NJOJ BRINU.

Da nisu - vec bi se u Spaniji govorilo kako su govorili Juznoamericki indijanci...
 
Pa pazi, ima smisla to što ti govoriš, ali to će se desiti samo po sebi vremenom. Deca izbeglica, došljaka i slično već sigurno pričaju ekavicom. To je priroda stvari.

Bilo kakve odluke koje bi primoravale nekoga na nešto imaju kontraefekat. I ne shvatam u čemu je problem da se iz hrvatskog ubacuju reči u srpski. Englezi nemaju problem da u engleski ubacuju francuske ili nemačke reči. I obratno.


Dobro "Crnogorac", kako god ti veliš.

Procitaj ovo, da shvatis:

Reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava



Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika.

Z
emlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.


Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena.

Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Č
ovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

J
ezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.
 
Procitaj ovo, da shvatis:

Reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava



Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika.

Z
emlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.


Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena.

Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Č
ovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

J
ezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.

E pa u duhu Stevana Nemanje treba čuvati srpsku ijekavicu.
 
Hrvatski jezik ima tri narječja (štokavsko, kajkavsko, čakavsko) i tri izgovora jata (ikavski, ekavski, (i)jekavski). Književni hrvatski utemeljen je na štokavskom narječju i (i)jekavskom izgovoru. Pismo književnog hrvatskog je latinica.

Srpski jezik ima dva narječja (štokavsko, torlačko) i dva izgovora jata (ekavski, (i)jekavski). Književni srpski utemeljen je na štokavskom narječju i ekavskom izgovoru. Pismo književnog srpskog je ćirilica.

Bošnjački jezik nema pojam narječja (upitna zamjenica je što), a izgovor jata je (i)jekavski. Pismo je latinica.

Crnogorski jezik nema pojam narječja (upitna zamjenica je što), a izgovor jata je (i)jekavski. Pismo je latinica.

Osim njih, južnoslavenski jezici su i slovenski, makedonski i bugarski.

Sve sam vam lijepo razjasnio i budite mi zahvalni!
 

Back
Top