Mali virtuelni klub pisaca kratkih i dugih formi

Zdravo svima. Nikada u životu nisam ništa napisao, od pismenih iz osnovne, što će se sigurno primetiti. Ali dobio sam danas želju da nešto napišem, pošto me pritiska nešto već godinama. Voleo bih, ako vam nije problem da mi kažete svoje mišljenje i zamerke, jer bih voleo da napredujem, a ne znam koga da pitam za savet i mišljenje. Evo teksta :
______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Sedeo si jednog dana, a u blizini je "sedeo" i jedan lep špil karata. Pa si odlučio malo da se igraš, da ti prođe vreme, da se zabaviš. Naslonio si prve dve karte, jednu na drugu i shvatio da može da se napravi kula. Zašto da ne, možeš pokušati, i ako ne uspeš, nije ništa strašno. Složio si još dve, pa još dve, i eto prvog sprata! Svidelo ti se, lepo izgleda, stabilno je, već u glavi zamišljaš drugi sprat, jedva ga čekaš. I nastavljaš da gradiš, drugi ide malo nespretno, nestrpljiv si, nisi dovoljno iskusan, iza sebe imaš samo prvi sprat, a prvi je bio lagan, nisi ni shvatio kad si počeo da gradiš. Ali ide dobro, završen je i drugi, nije sve stabilno kao prvi, ali ne možeš sačekati treći.
O vrhu i ne razmišljaš, daleko je vrh, možda i naiđe nešto bitnije, pa vratiš karte u špil. Možda naiđe nešto bitnije, pa da...'ajde onda malo da požurim, da ne prekidam sad. I kreneš treći, već si malo uvežban, pa četvrti, malo kreneš već napamet, ubrzaš, i op, uruši se jedan deo! Glupost je bila u pitanju, obična sitnica, trenutak nepažnje, ali dovoljno. Kate su lagane, kula je krhka, jer što više i brže ideš, sve je nestabilnije. Ali imaš još vremena i volje, malo ojačaš prvi sprat, lepo središ ove ostale, i za čas si tu gde si stao.
Nastavljaš dalje, sreća pa se nije urušila cela, dobro si prošao, a i da se urušila, nije bitno, to su karte, biće ih još, a biće još i vremena. I fino zidaš dalje, uživaš da je gledaš posle svakog sprata. Dobro ti ide, pa uživaš i dok gradiš. Bude po neka rizična sitnica, ali izdržiš, a izdrži i ona.
Gradiš, gradiš, gradiš, uživaš i pogledaš na sat. Proveo si sate gradeći kulu! Ne izgubio, već proveo. Ili igubio? Ma nisi izgubio, vidi kako je lepa kula i visoka, svi bi voleli takvu kulu. Nastavljaš, sa malo strahopoštovanja prema kuli, velika je, dugo se gradila. Ali prokleti sat ti ne da mira, sve češće gledaš u njega, lepo ti je dok gradiš kulu, ali ne možeš prestati da gledaš u sat, da računaš koliko si vremena proveo. Ili izgubio?
Shvataš da je razlika između izgubio i proveo u tome da li će kula biti završena ili ne. Više i ne razmišljaš dok gradiš, radiš to mehanički. Toliko obraćaš pažnju na vreme, da si kulu malo i zapostavio, ovih poslednji par spratova ne izgleda tako lepo.
Malo si ožedneo, a ima i drugih stvari, možda gradnja kule nije za tebe? Posle svega, ti si je ipak počeo graditi iz dokolice, a ne zato što voliš graditi kule. Ali kako sada da prestaneš, toliko će vremena biti izgubljeno! Za čoveka koji voli da ređa i ruši ponovo, možda karte nisu bile pravi izbor za materijal, ako si hteo da ovo ostane malo duže?
A da malo ojačaš karte, nekim lepkom, neko ojačanje, samo da je stabilnije, da ti više odgovara. Ali onda to nisu te karte, ako su više uopšte i karte, trebao si drugo nešto uzeti. Ignorišeš to, napravićeš ovo.
Nastavljaš da gradiš, shvataš da se plašiš. Kula je porasla, baca senku na tebe, malo se i krivi, izobličena je, nije ono što želiš, ali ne sme da se sruši. Toliko si vremena izgu...potrošio. Ne uživaš više u gradnji, shvataš to kao neku obavezu i posao, čak ti se i kula sve manje dopada. Svaki put kada je pogledaš, vidiš u njoj ono što si izgubio, a ne što si dobio.
Razmišljaš da je srušiš, ali ne možeš. Nisi samo ti u pitanju, valjda se i te karte nešto pitaju. Koliko si ih vremena držao uz sebe, a mogao se neko drugi igrati. Duguješ njima da završiš ovo, da ova kula ostane.
Stigao si blizu kraja, još par karata, i gotovo je. Ali šta će ostati? U pogledu na kulu više i ne uživaš. Zavoleo si karte, toliko vremena si proveo sa njima, svaku pažljivo dodirnuo, namestio, okrenuo, brinuo se o njoj. Pa ipak, prema svemu si postao ravnodušan.
Ako je završiš, da li ćeš je i dalje želeti ili ćeš je ostaviti da tu stoji, reda radi, da ono vreme ne postane izgubljeno? Možda je i opet zavoliš kada se završi, možda pronađeš nešto novo u njoj kada bude kompletna. A možda i ne pronađeš ništa novo i praznina ostane, razočaraš i karte i sebe, i one ljude koji su ti u početku zavideli. Možda. Za toliko proteklog vremena "možda" je teška reč, neprijatna, hladna, i više zvuči kao "ne", nego kao "možda".
 
Pre nego što sam počeo čitati, očekivao sam neku ljubavnu tužbalicu ispisanu neveštom rukom zaljubljenika u vampire.
U poslednje vreme opravdavam svakakve gluposti nekim međuslojem, prikrivenim smislom ili čak senkom ideje. Ali ovde ideja ne baca sen, već je prilično jasna.

Ne možeš napredovati bez truda i zalaganja.
Što više i duže vežbaš, postaješ veštiji. To važi i za pisanje.

Poneki delovi kao da nisu pisani književnim stilom. Obogati rečnik, izbegavaj korištenje nekoliko istih motiva i misli zaredom, a što se tiče konkretno ovog teksta, trebalo bi ga suziti.
 
Zdravo svima. Nikada u životu nisam ništa napisao, od pismenih iz osnovne, što će se sigurno primetiti. Ali dobio sam danas želju da nešto napišem, pošto me pritiska nešto već godinama. Voleo bih, ako vam nije problem da mi kažete svoje mišljenje i zamerke, jer bih voleo da napredujem, a ne znam koga da pitam za savet i mišljenje. Evo teksta :
______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Sedeo si jednog dana, a u blizini je "sedeo" i jedan lep špil karata. Pa si odlučio malo da se igraš, da ti prođe vreme, da se zabaviš. Naslonio si prve dve karte, jednu na drugu i shvatio da može da se napravi kula. Zašto da ne, možeš pokušati, i ako ne uspeš, nije ništa strašno. Složio si još dve, pa još dve, i eto prvog sprata! Svidelo ti se, lepo izgleda, stabilno je, već u glavi zamišljaš drugi sprat, jedva ga čekaš. I nastavljaš da gradiš, drugi ide malo nespretno, nestrpljiv si, nisi dovoljno iskusan, iza sebe imaš samo prvi sprat, a prvi je bio lagan, nisi ni shvatio kad si počeo da gradiš. Ali ide dobro, završen je i drugi, nije sve stabilno kao prvi, ali ne možeš sačekati treći.
O vrhu i ne razmišljaš, daleko je vrh, možda i naiđe nešto bitnije, pa vratiš karte u špil. Možda naiđe nešto bitnije, pa da...'ajde onda malo da požurim, da ne prekidam sad. I kreneš treći, već si malo uvežban, pa četvrti, malo kreneš već napamet, ubrzaš, i op, uruši se jedan deo! Glupost je bila u pitanju, obična sitnica, trenutak nepažnje, ali dovoljno. Kate su lagane, kula je krhka, jer što više i brže ideš, sve je nestabilnije. Ali imaš još vremena i volje, malo ojačaš prvi sprat, lepo središ ove ostale, i za čas si tu gde si stao.
Nastavljaš dalje, sreća pa se nije urušila cela, dobro si prošao, a i da se urušila, nije bitno, to su karte, biće ih još, a biće još i vremena. I fino zidaš dalje, uživaš da je gledaš posle svakog sprata. Dobro ti ide, pa uživaš i dok gradiš. Bude po neka rizična sitnica, ali izdržiš, a izdrži i ona.
Gradiš, gradiš, gradiš, uživaš i pogledaš na sat. Proveo si sate gradeći kulu! Ne izgubio, već proveo. Ili igubio? Ma nisi izgubio, vidi kako je lepa kula i visoka, svi bi voleli takvu kulu. Nastavljaš, sa malo strahopoštovanja prema kuli, velika je, dugo se gradila. Ali prokleti sat ti ne da mira, sve češće gledaš u njega, lepo ti je dok gradiš kulu, ali ne možeš prestati da gledaš u sat, da računaš koliko si vremena proveo. Ili izgubio?
Shvataš da je razlika između izgubio i proveo u tome da li će kula biti završena ili ne. Više i ne razmišljaš dok gradiš, radiš to mehanički. Toliko obraćaš pažnju na vreme, da si kulu malo i zapostavio, ovih poslednji par spratova ne izgleda tako lepo.
Malo si ožedneo, a ima i drugih stvari, možda gradnja kule nije za tebe? Posle svega, ti si je ipak počeo graditi iz dokolice, a ne zato što voliš graditi kule. Ali kako sada da prestaneš, toliko će vremena biti izgubljeno! Za čoveka koji voli da ređa i ruši ponovo, možda karte nisu bile pravi izbor za materijal, ako si hteo da ovo ostane malo duže?
A da malo ojačaš karte, nekim lepkom, neko ojačanje, samo da je stabilnije, da ti više odgovara. Ali onda to nisu te karte, ako su više uopšte i karte, trebao si drugo nešto uzeti. Ignorišeš to, napravićeš ovo.
Nastavljaš da gradiš, shvataš da se plašiš. Kula je porasla, baca senku na tebe, malo se i krivi, izobličena je, nije ono što želiš, ali ne sme da se sruši. Toliko si vremena izgu...potrošio. Ne uživaš više u gradnji, shvataš to kao neku obavezu i posao, čak ti se i kula sve manje dopada. Svaki put kada je pogledaš, vidiš u njoj ono što si izgubio, a ne što si dobio.
Razmišljaš da je srušiš, ali ne možeš. Nisi samo ti u pitanju, valjda se i te karte nešto pitaju. Koliko si ih vremena držao uz sebe, a mogao se neko drugi igrati. Duguješ njima da završiš ovo, da ova kula ostane.
Stigao si blizu kraja, još par karata, i gotovo je. Ali šta će ostati? U pogledu na kulu više i ne uživaš. Zavoleo si karte, toliko vremena si proveo sa njima, svaku pažljivo dodirnuo, namestio, okrenuo, brinuo se o njoj. Pa ipak, prema svemu si postao ravnodušan.
Ako je završiš, da li ćeš je i dalje želeti ili ćeš je ostaviti da tu stoji, reda radi, da ono vreme ne postane izgubljeno? Možda je i opet zavoliš kada se završi, možda pronađeš nešto novo u njoj kada bude kompletna. A možda i ne pronađeš ništa novo i praznina ostane, razočaraš i karte i sebe, i one ljude koji su ti u početku zavideli. Možda. Za toliko proteklog vremena "možda" je teška reč, neprijatna, hladna, i više zvuči kao "ne", nego kao "možda".


Za početak, ne trebaju ti navodnici kod onog sedeo. To je obična personifikacija, svako zna da špil karata ne može da sjedi.
Inače, ovo nije ni nepismeno, ni pretenciozno, ne nezrelo - a proza tih osobina najčešće se sreće na ovoj temi. Problem je u tome što djeluje kao fragment izvučen iz nekog šireg konteksta. Algorija građenja kule od karata nije naročito originalna, ali je i dalje prihvatljiva, međutim nedostaju detalji koji će čitaocu pružiti barem neku indiciju velike slike, pa time i značenja. Sama proza, bez tih oneobičavajućih detalja, djeluje suvo, neknjiževno i neubjedljivo.
Pisanje u drugom licu jednine je neuobičajeno, a ništa ne znamo o tome ko slaže karte, kada to radi ili gdje se nalazi. Ti, koji si ovo pisao, vjerovatno čitajući to osjećaš mnogo šta što nije na papiru, ali mi samo to imamo. Pokušaj da stvoriš uvjerljiviju sliku mjesta i aktera.
Ako stvarno želiš da pokušaš da pišeš, mislim da treba mnogo i da čitaš.
 
Hvala vam na odgovoru i kritikama!
Ovo što mi obojica kažete da obogatim rečnik, ste upravu, to su mi i ranije u školi zamerali, mislim da na to utiče i što se bavim tehnikom, i za to se školujem, a tu se i u literaturi i kada se nešto piše, gleda što kraće i preciznije da se napiše.
Inače mi je neka ideja da ovo razradim u kraću priču, gde će se ovo razraditi, jer razumem da se mnogo toga ne vidi iz teksta, i da deluje malo nabacano. Pa ću postaviti ovde, kad osetim da sam nešto pametnije uradio sa pričom :)
 
Pijanistkinja

Čekao sam dobrih pola sata ispred pozorišta, šetajući se napred-nazad, nervozno i oštro. Kao i uvek, mora da je organizacija bila loša, pa se nastup malo odložio. U mom svetu ništa se nije dešavalo na vreme: sve bi došlo ili prerano da bih ja prepoznao lepotu koja mi je pružena, ili prekasno, kada je strast prošla; nikada nisam osetio divotu tačnosti, robotske preciznosti. Doduše, ovi trenuci u kojima sam naizgled besmisleno hodao bili su (i biće) ispunjeni nekim čudnim paradoksima i filozofskim razmišljanjima. To bi možda bila moja alternativa WC šolje - čeprkao bih po najudaljenijim uglovima svog uma, izmišljao bih smisao života i odmah zatim ga zamenio nekim drugim, shvatio bih kakav treba da budem prema ostalima, kakvi su oni prema meni, kakva je ekonomska, politička, socijalna, meteorološka ili kakva god situacija u svetu. Dok sam tako šetao, bio sam najpametnije biće u multiverzumu. Ali bih slagao kad bih rekao da sam ovog puta priželjkivao kraj čekanja. Želeo sam da uđem u pozorište. Hteo sam da je vidim.

"Možete ući u halu. Nastup će početi za oko petnaest minuta."

Kad sam ostavio šešir, činilo mi se da sam ostavio i sve svoje gospodstvo, manire koji su bili lepljeni za mene tankim (ali bolnim) drvenim štapom preko leđa. No, ipak su odelo i cipele davali znake neke prljave tinejdžerske otmenosti. Niste mogli naći mnogo devetnaestogodišnjaka koji se oblače kao ja, i zato bih često bio prozivan kao neko kome je jedina želja da se istakne tim jer nema ničim drugim. Ali lepota je u različitosti, i zašto bih prisiljavao sebe da se oblačim kao drugi ako imam mogućnosti da priuštim sebi ono što mi se sviđa? Pomislio sam da previše razmišljam, i samo sam seo u prvi red, odmah pored bine. Kako niko nije bio sa mnom i nisam ni sa kim imao da razmenim mišljenje kako je hladno i kako bi trebalo da pojačaju grejanje, morao sam da se zabavim do početka nastupa, ali ovog puta bez hodanja. Sedišta su, kao i u svakom starijem pozorištu, bila ispisana imenima simpatija i ljubavi ili krajnje sirovim, neukusnim i neprirodnim reprezentacijama penisa. Pod su, umesto pločica ili sličnog materijala, pokrivale žvake i bačene semenke, praveći mozaik koji je toliko ogavan da se u njemu može naći lepota. Zavese su bile masne od ruku glumaca i izvođača, koji su (verovatno) u nedostatku maramica, brisali ruke onim što im je bilo najbliže. Bina je odbrojavala dane do svog propadanja i konačnog uništenja, a na njoj, kao jedina grandiozna, nova, svečana stvar, stajao je ponosito klavir.

Iskren da budem, nisam mnogo slušao muziku. Svakako sam shvatao njenu neizmernu lepotu, ali su svi dani bili već dovoljno ispunjeni, a poneka pesma bi samo prelila čašu i od prosečnog popodneva napravila pravi džumbus. I možda najviše od svih instrumenata, mrzeo sam baš klavir, bez ikakvog posebnog razloga, osim što sam ga se plašio. Uvek sam mislio da su pijanisti u stvari i pijanci, nenormalni mesečari koji samo čekaju tretunak kada će ceo ljudski rod pasti pred lepotom nota koje oni na svom instrumentu tako naivno proizvode, da bi oni zavladali svetom. Smešna pomisao, ali kao petogodišnjak sam je ozbiljno shvatio. Iako sam već sa dvanaest prokljuvio da od te vladavine svetom nema ništa, skriveni strah je, ne znam zašto, ostao. Ali ne. Ovaj klavir, to je bilo nešto drugo. Zapravo, bio je to prvi put da me je muzički instrument zadivio, i to čak bez ijedne odsvirane melodije.

Previše mozga. Samo da počne i prestaću da analiziram svaku stvar na koju pomislim, valjda. Naravno, svaku stvar osim nje.

Na binu je, nečujno i neprimetno, poput kakve prikaze, izašla ona, u crnim cipelicama i običnoj, crvenoj haljini, sa ružom zarivenom u kosu i sa skromnim, stidljivim osmehom. Čovek bi pomislio da ta devojka možda treba da očisti binu za veliki nastup, ili da najavi vatrenu pijanistkinju, koja bi zapalila i klavir i publiku pod svojim magičnim prstima. I čovek bi bio u pravu, barem za drugi deo. Nakon što se poklonila, sela je i zaustavila se na tren.

A onda je magija počela. Cenim da u životu neću osetiti ono što sam osetio tog kasnog popodneva. Kao da je ta devojka pokucala na vrata naših umova i uključila prekidač za sinesteziju: svako, ali svako ko je sedeo izbezumljeno je posmatrao nešto što se činilo nemogućim: tonovi su se pretvarali u boje, boje u mirise, mirisi u ukuse, ukusi u nepodnošljivi ali beskonačno prijatan pritisak na celo telo. A bina, kao što sam i pretpostavljao, bina je gorela. U samoj sredini žara i centru svog transa, ona, najdivnije biće, skup ćelija koji nije bio samo to da bi produžio vrstu nego i zbog nečeg višeg, jahala je i skakala, silovala i mazila ono što je pre bilo klavir. Ludilo. Sve je to bilo ludilo - ceo taj dan bio je nestvaran, maglovit kao neki san, a ni ta čarolija nikako nije mogla biti java. Čisto osećanje, čista energija, ono za čim su bogovi tragali bezuspešno - ona je to imala, a nosila je tako lako i graciozno. A ja? Pa, osim čudesne mešavine čula koju su svi osećali, nisam mogao a da ne primetim neku rastući ljubav prema njoj. A kako ne voleti nešto takvo?

Konačno je unutrašnji glas ućutao. Prepustio sam se iskustvu. Zatvorio sam oči, ali sam opet video sve, i to čak mnogo bolje i jasnije. Prestao sam da mislim.

Sledeći trenutak: tišina i prazna bina. Zar je već bio kraj? Niko se nije ni pomerio. Svi su, u svojim prljavim sedištima, zavaljeni, zureli, kao da sve to još traje i kao da muzika nikada neće prestati. Ali ona je otišla: možda samo iza zavese da se odmori, možda kući i nikad više nazad u pozorište, možda iz naših života u neku daleku zemlju, možda je umrla. Uglavnom, nestala je - baš kad sam se zaljubio.
 
... моја приповетка, која је на овогодишњем књижевном конкурсу "Кочићевим сатиричним пером" добила прву награду...

...................................................................

ВИТЕЗ ОД ПОСЛЕДЊЕ ШАНСЕ

-Чибе! - фркну Росинанте, и ритну се. Пас зацвиле, и удаљи се хитро.
Нагло пробуђен, стресе се. И уплови свест му у тихи жубор, топле текућине...
-Зашто га терате, Роси? Па, мора и он негде да си да одушка, Божје је створење.
-Али, што баш – овде, крај толиких места? Ех, у последње време су се баш наврзли. Толико их је...
-Мада, овде их је увек било тушта и тма... Још на оним првим им филмским снимцима, крунисања краља њиховога... Kако се зваше...? Педро Негрохорхес
-У српском му облику, господару, име гласи Петар Карађорђевић.
-Крунисање поменусте, моја врла дамо... Педро... овај, Петар. Он бејаше... Праунук онога, што такође без главе оста...?
-Унук, господару Да. Тога. Чије је име везано за врло тамну боју, и за свеца што убива... Предводник ребелиона, потоњи такође обезглављени. А од главе га растави други вођа, чији последњи краљевски потомци почивају у крипти ове цркве крај нас.
-Сетио сам се! Хорхе Негро Де Пиедрас... Упс... Хтедох рећи Кара – Ђорђе Петровић... Но, зашто ли мени споменик овде подигоше? У крају страном и далеком.
-Зато што си ти - универзалан симбол...
-Свако ко подвиге чини симбол је универзалан. Једино што није шире знан, али за свој је народ важан особито.
-Ти си важан за све народе. Али си, ето, сад овде, на Ташмајдану већ дуго... Те је чак и ресторан овај, „Последња шанса“, узео твој лик за свој лого.
-Да. Но, велиш, баш овај лик мој - безглави?
-Јесте, баш тај.
-Ех, да... Изгледа да овде коначно заврших свој пут... Е, да, Роси, Ви сте мудрији но ја. А ја, знам... Или, боље рећи - знао сам све... Али сам почео у последње време заборављати. Изнова морате да ме подсећате, драга моја Роси. И хвала Вам неизмерно што ме тако лепо егзерцирате. Но, плашим се... Неће још дуго моја мисао без главе опстати.
Уздах из бронзаних груди.
-А сада, госпо узорита, извините ме, ја бих опет мало да...
И утону изнова у дремеж.

****
Безглаве. Можда и зато мисли тако чудновато теку. Вијугају, као гуштери кроз траву...
Санчо ме је напустио. Ако је уопште икад овде и био. Отишао, да нађе најзад нешто конкретно. Дојадиле му моје блудње и лебдења.
Чија ме мисао доведе овамо бивствовати, у крај моћних ветрова без ветрењача? Та кошава... Да ми није она главу развејала?
Или је то од многог читања? Од мало спавања и много читања осуши му се мозак, те изгуби памет...

На валовима дремежа почивајући, Росинанте ћути, копита чврсто заритих у земљу и траву Ташмајдана.

- - - - - - - - - -

****
Парк, деца, жагор врева... Рингишпил. Низ брежуљке, па опет уз брег, па низбрдо, и све тако... Вуку мајке и очеви санке са својим потомцима узбрдо. А потомци весели. Радосна цика пресеца белину снега, као што гвожђе на санкама дроби беле ледне кристале. Санкашки спуст низ падине, према главној стази или ка цркви...
Кад се смркне, мале тињајуће жаруље углевља с печењарница кестења дуж главне стазе творе путоказ. Тамносивог лима жар у тами.

Препуштена ведрим белим играма, не знају деца, да је овде, некад давно, њиховој отаџбини после вишевековног турског ропства проглашена свечано прва аутономија. Звало се то у она времена Хатишериф.
Деца ни не морају знати, ни не треба да знају, од деце то нико ни не очекује. Али, не зна ни већина родитеља им. Нема никаквог обележја, спомена на тај догађај.

А ни много тога другог више нема...
Виршли са сенфом у лепињици на прво дрвеним плаво-белим, а касније пластичним црвеним ПКБ киосцима. Ни баклаве, ни жита са шлагом у „Шехерезади“ косо преко пута...

Како да сазнају потомци, кад им нема ко испричати? Нити знају да по прецима и дословно газе... Гробље. Росинанте, копита твоја парчетом су неке кључњаче, или чеоне кости поткована. Да ли међу тим лобањама главу себи да тражим? Главу. Можда. Али, шлем, где ћу наћи, онај мој? И овде, баш предамном, кажу да ту је заправо било. Губилиште, на Чупиној хумци... Врачар. Највећег просветитеља мошти спаљене и свеца... Опет, заборавих име... Мада, Росинанте вели, да је највећи у ствари био онај, који бронзано идућ учи, у векове гледа сред другога парка. Тај парк је бар пијаца био. Овај - гробље. Jаук и гробље народ је мој... Ево опет онога песника... Карињо Негрито, беше ли...? Не... Како ли...? Ех, омилио ми толико, тим баршуном закучастих, а опет тако топлих и јасних стихова. А, можда, није ни важно како се он зове, него те риме...
Да, доиста. Откуд ми ове мисли, а без главе сам? Мислим штитом? Главом или сапима Росинанте, пошто сам с њоме од оволиког седења изгледа и срастао...? Да ли сам само ја овде странац? Не беше тако. Онај... Француз, писац и дипломата, па други Француз, генерал, па сабрат им Грк устаник, и онај, професор Швајцарац, с лулом, који им је помогао безмерно, и срце им завештао и прах, и дух. Који их је боље но себе сами знао, и који им је добронамерне замерке упутио, волећи их силно, више но себе сами што су... Ух... како да тих имена више не могу сетити се, тешко мени без Санча...? Роси је добра. Али захтевна... Не даје ништа умешено па обешено. А ни не мари да прави од готовине вересију. Ипак, кад се пробуди, како се зваху питаћу је... Но, шта сам оно заправо хтео...? А, да... Они сви имају неку истинску с овим градом додирну тачку. Али, ја, чиме сам Србе задужио, па ми споменик дадоше...? Туђина... ц... Да ли је у нама или око нас?

****
Витез од Последње Шансе одахну. Успешно је решио асоцијације. Сетио се свих имена.
-А још је личности из српске историје заслужнијих, који споменика немају - надодаде - овде би много боље пристајао, онај позамашни господин, с брадом, цилиндром и стомаком пивским. Али, духа бриткога, шампањско-шардонеовскога. Беше... Ух, опет... Валдано Хорхес.
-Мислиш – Владан... и, део као после Кара...? – сад ненадано предусретљива Росинанте, ваљда задовољна претходно ваљано решеним.
-Ах, да, Владан... Ђорђевић. Он беше и гробље одавде пребацио?
-Ето, како се ипак сећаш, Господару! Да, тај. Управитељ Града, дипломата, председник владе, историчар, писац, оснивач Српског Лекарског друштва и Црвеног Крста Србије, часописа Отаџбина и Архив... А нема ни сокачета у овоме граду по њему названог, а камоли споменика. А имају их неки, да простиш, који су били само веште јегуље, и од прилика испали велики, премда сами те прилике нису стварали, већ се само шлепали о њих...
- Забога па, то као они без главе да су, а не ја...
-Е, баш тако. Имају главу, а не памте.
 
****
Има овде још друштва занимљивога. Али, чини ми се и они некакви изгнанци да су. Шта ће с њима нису знали, па их по парку расули. Безимена бронза и мермер. Има само пар сувислих. Иако не знам чему је споменик, тај на ком пише: Једна се птица у овој песми скаменила и воде се дозивају саме драг ми је врло. И још два. Први, „Били смо само деца“, и други, „Зашто?“. Ономе свету, великом и малом, мученицима у Шестом Бомбардању пострадалим. Да - „зашто“ - то је право, васељенско питање.
Премда, ја га нисам постављао никад. Ја сам - делао... С главом или без ње, свеједно, ја, умијени племић Дон Кихот од Манче.

****
Пробудих се једнога јутра, у сунцем окупаној одаји, с погледом на град, неки други. Непозната ведута са широкога прозора. Атеље вајарски...
-...Хуан Солдадо... – сетио сам се!
-Не, господару... У ствари, да. Ако баш инсистираш. Али њега овде зову Јован Солдатовић...
-Знам – уздахну сетно идалго. Али, ето, носталгија...
-А носталгију имаш. И друге мисли срца свог, чак и кад си без главе...

****
Преслишава се пред ново Росинантино пропитивање.
Парк, Ташмајдански.
Колико је само ту слојева историје...
Антички копови, османлијска и аустријска стратишта, устаничка калварија, тобџијски пунктови, сплет лагума и ходника под земљом, прангијашка весеља у време палилулских панађура у порти мале Маркове цркве, први хатишериф, понајвише вековно станиште мртвих – велико варошко гробље на крају чаршије, барута и старежи, упослене а убоге Фишеклије. Из свег тога богатства слојева ниједан се на данашњем Ташмајдану не види, Великом. Парк је то тек од лета 1954. Спомена на битке нема, нити на скромну цркву у којој су виђенији потомци једне од супарничких династичких лоза сахрањени били. Нема обележја ни на догађај из 1830. године, када су с дашчаног чардака ферман о делимичној аутономији Србије и признање наследног кнежевства обнародовани... Имењака песниковог – сетих се асоцијације – Милоша... Обреновића. Ни ознаке да је од 1828. и потом деценијама, овде било гробље пуније но варош живих, с мноштвом надгробних споменика знаменитим људима. Међу њима и ономе језикословцу, што је Стари Завет, превео, са звезданим презименом... ух, ето, опет му га заборавих, и ботаничару, што је у ташмајданску земљу у ковчегу од дрвета коју је врсту само овде у Србији открио, оморике, положен био.
Е, да и још један сувисли спомен, ипак - добровољцима бугарске легије из 1882.
Ех, много боље године но имена памтим, што ли је тако...?

****
-Ко је тај... Алија...?
-Алијев, господару...
-Алијев, добро... Чиме jе за Београд заслужан?
-Дао је паре за обнову парка...
-Паре..? А, је л' постоје блискости те Земље Азарске са земљом Српском? Повесне, или песници једне с другом дела своја размењиваше? Витезови се борише у ратовима скупа?
-Не. Штавише, Азери су вере мухамеданске, а Срби, знаш већ, хришћанске православне.
-Тако, значи? Па, зар само због неких...? Колико је то новаца?
-Два милиона евра. Огроман новац.
-И да је двеста милиона – не! Не иде то тако, из прагмата и практикуса, из сфера тржишне и интересне махнитости која правим споменицима, у искреној побуди утемељеним, посве страна јесте.
-На жалост, господару, није било другог начина. Ова је земља мала и сиромашна...
-Ниједна земља није сиромашна, догод богатства духовна има. Идеје...
-Идеје су неопходне и корисне, али се не једу, идеје саме по себи не чине да се свод цркве неће урушити ако је дотрајао и непоправљан од 1939, кад је црква изграђена...
-Добро, цркве. Али, није овај за цркву дао, већ за парк... А шта је, уосталом, парку фалило? Да ли му је уопште конструкција било каква потребовала?
Дуга тишина од Росинанте.
-Е, да, то је стварно добро питање – уздахну коначно племенита животиња – јесте, оно, асфалт на стазама био мало похабан. Љуљашке и тобогани неки поломљени, цвеће у алејама венуло... Али, у бити, могло се то, доиста, с много мање пара... И да не посеку 80 здравих и правих стабала. Ех, како је раније било лакше овде дисати. А сада, пустошина.
-Ето. И тако је, увиђате Роси, и Ви сами, Београд не само повесно место са свом слојевитошћу својом, већ и интегритет и достојанство властите логике, која би нужно изнад меценске бити морала.

****
...одсечена глава моја, ко зна куда лута.
Ал можда је спокој нашла подно њена скута.
..

-А и стихове точи, видим, господару. Е, да... Шта ће ти глава, кад си у најлепшем и најчудеснијем граду? У њему ти она није ни потребна. Јер... Он је – ти. И ти си он. Београд је Дон Кихот без главе. А и слични сте много.
-Како то мислиш?
-И он, обезглављен, а мисли, види и осећа. И он, стално на ветрењаче јуриша, гине, и опет се диже. И лебди у облацима, нема противтег да га спусти на земљу, а упркос свему, опстаје. И бори се за крст часни и слободу златну... И, прилично заборавља, али се стално и присећа, нарочито кад му даду добре асоцијације.

Дакле, нема бољег споменика за овај град но што смо ти и ја, господару. Ни бољега места од Ташмајдана за њега.
 
Brojanje



“Hajde da se igramo žmurke”, rekao je Goran.



„Sad odmah? Nisam odavno igrao...“



“Da, odmah, nemamo mnogo vremena”



To me baš iznenadilo, takav zahtev, jer Goran je sada jedan debeljko, od kojih stodvadeset kila, dakle gori i od mene, bavi se uspešno trgovinom, voli skupa kola i skupe žene i nije baš pokretljiv na nogama. Došlo mi je nešto da kažem, ali sam prećutao.



“Dobro, žmurke, ti žmuriš”



Goran se okrenuo da žmuri uz zid tvrdjave koja se kao poručena stvorila baš tu. Nisam se začudio, koliko bih se bio začudio da nismo igrali žmurke. Odozgo, sa tvrdjave, na čas uhvatih odblesak zalazežeg sunca u vodi, a zatim ono potonu u oblake.



“Petnaest, dvadeset…”, brojao je Goran. Počeh da trčim, da bežim. Prolaznici, mačke, psi, tobgani i deca, sve je to veoma brzo prolazilo pored mene. “Sve ovo...” pomislih, “sve je ovo kao da mi je odnekud poznato, kao da je već bilo tu”



“Trideset, tridesetpet…”

More lica teklo je oko mene. Dok mi se jedno od njih ne učeni nekako čudnim, drugačijim….



“Ti si to Laslo?”, upita me.



“Ja sam”



“Pa šta radiš? Zašto trčiš, tako bezglavo”



Bio je to Kiki. Stari Kiki, od kad ga samo nisam video. U školi smo bili najbolji drugovi. Mrzeli smo srednju školu, to zadovoljno društvo štrebera.



“Igram se žmurke”, rekoh, tu sa jednim drugom.



Kiki je gkedao nekako tužno, prema dole, prema statičnim rekama što svu tu količinu vode beslovesno stalno ulivaju jednu u drugu.



Odnekud iz daljine, čujem kako Goran broji:

“pedeset, pedesetpet…”



“Lepo”, kaže sa setom Kiki.



“Šezdeset, šesdesetpet...“

Hvatala me nervoza. „Ma ne igramo mi stalno“, rekoh da utešim Kikija. „Skoro nikad nemamo vremena.“



Kiki me gledao ćuteći.



„A ti, ti šta radiš, kako si?“, pitam ga da prekinem tišinu. „Zar nisi poginuo?“



„Ma, mrtav sam, još od bombardovanja. Ali eto dolazim ovamo. Ponekad sretnem i nekog poznatog, kao danas“



„Reci, daj mi broj, ako možemo da nadjemo vremena, da se čujemo...ako ti treba nešto“



„Ne razumeš, nije to kao pre. Ne mogu. I ne osećam više nekakve potrebe za bilo čim. Samo ponekad. čini mi se, da mi treba jedna cigara, pljuga“



Pokušao je da se nasmeje, ali mu nije išlo.



„Osamdesetpet, devedeset, devedesetpet...“, čuo samo Gorana kako broji.



„Vidiš“, rekoh, „broje... moram da nastavim da bežim.“



Kiki rezignirano odmahnu rukom. Verovatno je smatrao da jeneumesno to što mu posle toliko godina posvećujem tako malo vremena.



„Nemam vremena“, viknuh mu zato u odlasku.



„Sto. Polazim“ čulo se.



I opet sam bezglavo trčao. Noć beše već pala, brzo i strašno, kako to kod nas već biva. Uhvatio me paničan strah da će me Goran pronači i zapljunuti, pa ču ja morati da brojim.Potrčah, kao bez duše, niz bele, kamene stepenice, balansirajuči rukama da ne padnem. A stepenicama nikad kraja. Prostor i mogućnosti oko mene sužavahu se u mali magloviti krug na beskrajnom stepeništu, koji sam još mogao da vidim i u kome sam još mogao da trčim, nalik mišu na pokretnoj traci.



I to je bilo sve. Shvatih da ne mogu da umaknem i da nemam, da nemam gde da se sakrijem.



MC
 
Mrak. Ljubav. Život.

Vetar je mrsio njenu kosu, smeđe lokne su joj se uvijale oko lica. Gleda u mene, te oči... Mrak. Oči su plakale, dok joj je pogled luta po nocnom nebu. Suze su se polako slivale niz njeno lice, lice koje nije odavalo ni mrvicu osećanja, ni tugu, ni... Mrak. Sitan pesak je isijavao toplotom, more je seklo malu uvalu talasima ispunjavajuci celo mesto nekim uspavljajućim zvukom. U moru je, lokne su nestale, slepile su se za njeno prelepo lice. Krecem ka moru... Mrak. "Volim te!", Glas je dolazio iz senki, mogli su se videti samo obrisi nekog tananog tela i loknaste kose. Zagrlio sam senke, pod rukama, pored mene... Mrak. vota.Toplota, osećam njen dah na vratu. Spava, spava pored mene. Smeh. "Konačno smo zajedno.", pomislih. Mrak. Bol. Mrak, mrak, mrak, mrak... Bol.
Svetlost. Neko je otvorio prozor, sunčevi zraci obasjaše moje uvelo lice. Secam se. Bolest. "Vode!", Neko prinese tecnost zivota. Vreme. Otpih dubok gutalj. Kasalj. "Gde sam_ Gde je Nataša?". Neznam da li me je iko čuo, glas mi se gubio u kaslju. Bol. Secam se. "Nat-Nataša?". Plaza... More... Pesak... Rak! "Rak?! Kakav rak? Poludeo sam." Smejem se tisinom. Secam se. RAK! Cela soba se zavrte, svetlost nestade, vazduh se uskomesa, padam, padam u... Mrak. Godina. Svetlost. Dan. Još uvek onaj isti krevet, jos uvek ona ista osoba otvara onaj isti prozor, jos uvek teško govorim. Još uvek te nema. Nataša. Doktor mi je danas rekao da mi je ostalo još malo vremena. Ogledalo. Poslednjih par meseci pricam sa svojim odrazom, nekako me opusta: "Imam jos par meseci života, a moram da ih provedem u ovoj istoj bolnici u kojoj sam vec četiri godine. Tuga.". Toliko sam se navikao na samoću da mi je i sopstveni glas izgledao strano. Dani su prolazili sporo nakon poslednjeg "buđenja". Noc. Vetar je, kroz odškrinut prozor, ulazio u sobu. Mrsio je bolničku zavesu. Sekunda, minut, sat. Zavesa je i dalje igrala, ja je i dalje gledam. Podseca me na našu kuću. Samo ti fališ. Nataša. Uspomene. Mrak.
Prošla je godina, nmišta se nije promenilo. Još uvek želim da te vidim. Počeo sam da ubeđujem sebe, svakog sata sebi govorim: "Možda sam prevario smrt, možda je doktor pogresio". Nadam se, svakoga dana se nadam. Najviše se nadam tebi, Nataša.
...Ruka u ruci. Osećam tvoju nežnu kožu pod prstima. Osećam tvoije tople usne. Sve je tako lepo, ali nešto fali. Ne vidim ti oči, Nataša. "Nataša!" Pokušavam da govorim, želim da vidim tvoje oči. Pružam ti ruku, ka tvome licu, posle toliko vremena, tu si na dohvat ruke. Ruka je prošla kroz tebe, kroz tvoju prikazu. San se raspao. Suze mi padaju niz lice, slano more suza, gusim se u jecajima. Imao sam samo jednu želju, Nataša... Bol. Mrak. Mrak, mrak, mrak, mrak.
Zvuk sirene me je probudio, ili osvestio, ne zna,. Sećam se sna, sećam se želje koju sam imao. Iznad mene prolete mutno lice čoveka sa belom maskom. Doktor. "Odmaknite se!", čujem mu glas, kao kroz vodu. Bol. Struja je prošla kroz moje telo, pokrenula moje uspavano srce. Trgao sam se uz krik koji je cepao moja pluća, tada sam video. Vidim te, Nataša, tu si. "Zašto sada, zažto ne ranije?" Pitam sebe. Nema vremena. Pruzam utrnulu ruku ka tvojoj. Toplota tvoje koze je vratila stara sećanja. "Moram da požurim, čujem kako srce opet usporava." Gledas me tim tvojim očima, ja gledam tebe, posle toliko vremena. Osećam kako mi stežeš šaku, do krvi, ne, ne smeta mi. Osećam kišu na svome licu, slanu kišu, tvoje suze, tuga. Mrak. Kao kroz maglu čujem nečije jecanje. Mrak. Telo se jos jednom zgrčilo, struja mi je opekla grudi, vrativši me u život još jednom. I dalje me gledaš. Znam da više nemam šta da tražim, ispunila mi se poslednja želja, ti, Nataša. Opet tonem u noć, sivilo me obuzima. Imam još tako malo vremena, a nisam ti ništa rekao. Grcajući za vazduhom, preplavljen bolom, otvaram već odavno tiha usta: "Volim te, Nataša, necu te zabora..." Udahnuo sam još jednom, još jednom sam te pogledao, još jednom sam osetio tvoje suze, tvoju ruku u mojoj, još jednom sam srećan. Još jednom... Poslednji put sam čuo "Volim te!". Hvala ti na tome, Nataša. Srce je stalo, čulo se pištanje aparata, struju, suze, tebe, više nisam osećao. Mrak. Ljubav. Život. Nataša.

Ovo mi je prvi post, nadam se da vam se svidja "prica"...
 
Mrak. Ljubav. Život.

Vetar je mrsio njenu kosu, smeđe lokne su joj se uvijale oko lica. Gleda u mene, te oči... Mrak. Oči su plakale, dok joj je pogled luta po nocnom nebu. Suze su se polako slivale niz njeno lice, lice koje nije odavalo ni mrvicu osećanja, ni tugu, ni... Mrak. Sitan pesak je isijavao toplotom, more je seklo malu uvalu talasima ispunjavajuci celo mesto nekim uspavljajućim zvukom. U moru je, lokne su nestale, slepile su se za njeno prelepo lice. Krecem ka moru... Mrak. "Volim te!", Glas je dolazio iz senki, mogli su se videti samo obrisi nekog tananog tela i loknaste kose. Zagrlio sam senke, pod rukama, pored mene... Mrak. vota.Toplota, osećam njen dah na vratu. Spava, spava pored mene. Smeh. "Konačno smo zajedno.", pomislih. Mrak. Bol. Mrak, mrak, mrak, mrak... Bol.
Svetlost. Neko je otvorio prozor, sunčevi zraci obasjaše moje uvelo lice. Secam se. Bolest. "Vode!", Neko prinese tecnost zivota. Vreme. Otpih dubok gutalj. Kasalj. "Gde sam_ Gde je Nataša?". Neznam da li me je iko čuo, glas mi se gubio u kaslju. Bol. Secam se. "Nat-Nataša?". Plaza... More... Pesak... Rak! "Rak?! Kakav rak? Poludeo sam." Smejem se tisinom. Secam se. RAK! Cela soba se zavrte, svetlost nestade, vazduh se uskomesa, padam, padam u... Mrak. Godina. Svetlost. Dan. Još uvek onaj isti krevet, jos uvek ona ista osoba otvara onaj isti prozor, jos uvek teško govorim. Još uvek te nema. Nataša. Doktor mi je danas rekao da mi je ostalo još malo vremena. Ogledalo. Poslednjih par meseci pricam sa svojim odrazom, nekako me opusta: "Imam jos par meseci života, a moram da ih provedem u ovoj istoj bolnici u kojoj sam vec četiri godine. Tuga.". Toliko sam se navikao na samoću da mi je i sopstveni glas izgledao strano. Dani su prolazili sporo nakon poslednjeg "buđenja". Noc. Vetar je, kroz odškrinut prozor, ulazio u sobu. Mrsio je bolničku zavesu. Sekunda, minut, sat. Zavesa je i dalje igrala, ja je i dalje gledam. Podseca me na našu kuću. Samo ti fališ. Nataša. Uspomene. Mrak.
Prošla je godina, nmišta se nije promenilo. Još uvek želim da te vidim. Počeo sam da ubeđujem sebe, svakog sata sebi govorim: "Možda sam prevario smrt, možda je doktor pogresio". Nadam se, svakoga dana se nadam. Najviše se nadam tebi, Nataša.
...Ruka u ruci. Osećam tvoju nežnu kožu pod prstima. Osećam tvoije tople usne. Sve je tako lepo, ali nešto fali. Ne vidim ti oči, Nataša. "Nataša!" Pokušavam da govorim, želim da vidim tvoje oči. Pružam ti ruku, ka tvome licu, posle toliko vremena, tu si na dohvat ruke. Ruka je prošla kroz tebe, kroz tvoju prikazu. San se raspao. Suze mi padaju niz lice, slano more suza, gusim se u jecajima. Imao sam samo jednu želju, Nataša... Bol. Mrak. Mrak, mrak, mrak, mrak.
Zvuk sirene me je probudio, ili osvestio, ne zna,. Sećam se sna, sećam se želje koju sam imao. Iznad mene prolete mutno lice čoveka sa belom maskom. Doktor. "Odmaknite se!", čujem mu glas, kao kroz vodu. Bol. Struja je prošla kroz moje telo, pokrenula moje uspavano srce. Trgao sam se uz krik koji je cepao moja pluća, tada sam video. Vidim te, Nataša, tu si. "Zašto sada, zažto ne ranije?" Pitam sebe. Nema vremena. Pruzam utrnulu ruku ka tvojoj. Toplota tvoje koze je vratila stara sećanja. "Moram da požurim, čujem kako srce opet usporava." Gledas me tim tvojim očima, ja gledam tebe, posle toliko vremena. Osećam kako mi stežeš šaku, do krvi, ne, ne smeta mi. Osećam kišu na svome licu, slanu kišu, tvoje suze, tuga. Mrak. Kao kroz maglu čujem nečije jecanje. Mrak. Telo se jos jednom zgrčilo, struja mi je opekla grudi, vrativši me u život još jednom. I dalje me gledaš. Znam da više nemam šta da tražim, ispunila mi se poslednja želja, ti, Nataša. Opet tonem u noć, sivilo me obuzima. Imam još tako malo vremena, a nisam ti ništa rekao. Grcajući za vazduhom, preplavljen bolom, otvaram već odavno tiha usta: "Volim te, Nataša, necu te zabora..." Udahnuo sam još jednom, još jednom sam te pogledao, još jednom sam osetio tvoje suze, tvoju ruku u mojoj, još jednom sam srećan. Još jednom... Poslednji put sam čuo "Volim te!". Hvala ti na tome, Nataša. Srce je stalo, čulo se pištanje aparata, struju, suze, tebe, više nisam osećao. Mrak. Ljubav. Život. Nataša.

Ovo mi je prvi post, nadam se da vam se svidja "prica"...

Ovakvi tekstovi, prozeti bolnom, neizmernom ili neuzvracenom ljubavlju, prekriveni su polupropustljivom membranom subjektivnosti koja uspostavja obostrani kontakt samo sa onima koji su neposredno pre citanja gradili taj isti kult bolne ljubavi. Za ostale citaoce, medju kojima sam i ja, ovakav tekst je bez ikakvog smisla i poruke, a pored toga, i bez znatne umetnicke vrednosti. Narodski receno, dobro si se isr'o, zato ne ocekuj da ce neko njusiti taj smrad.

Zasto bez smisla i poruke - zato sto si, zaslepljen svojim bolom, u potpunosti zapostavio citaoca. Ako se varam, objasni nam poentu.
Zasto bez umetnicke vrednosti - recnik je prilicno siromasan; lajtmotiv treba da bude toliko jak i uverljiv da se sam od sebe stvara u ocima citaoca, a ne da ga ti neprestano ponavljas (mrak mrak mrak...); nisi poradio na slojevima; cak nisi obracao paznju ni na stil i stilske figure.

Eto, posto ti je prvi post, malo negativne kritike. Nadam se da ces nastaviti da pises i da ces postavljati svoje radove ovde, a ja cu biti iskren kao i uvek.
Naravno, nemoj misliti da je toliko crno. Em ja nisam nikakav sudija, em sam istakao samo negativne strane, jer je korisnije za tebe.
Pozdrav i sve najbolje! :)
 
O jednoj ljubavi



Bio je jedan od onih što znaju da opčine, što znaju treptajem svog oka da skrenu pogled na sebe. Za njim su žene ludele. Znalo s eko prolazi ulicom kada njegovi koraci stupe na vreo asfalt. kao što bi se čestice prašine na stazi, kojom bi rešio d atog dana ocrta novu liniju svog đivota, uskomešale pod pritiskom njegovih odlučnih koraka, tako s eženski rod komešao pri susretu s njegovim samouverenim pogledom. Znala sam, uvek sam znala ko je tamo gde sve njihove oči gledaju.



Bogat je. Ima kuću u najlepšem delu grada. Otac mu je bio narko bos. Svi su to znali. pre dvadeset godina to nikome nije smetalo. naprotiv. Mnogi su se okoristili. Tako je stvarao dužnike. bogatstvo je raslo. Uporedo s tim rasla je i ljubav sina prema ocu. Obožavao ga je. za njega je otac bio nešto toliko sveto, da je znao, kao mali, danima da drži očevu sliku u ruci, da čežnjivo zuri u nju pitajući se kada će se tata vratiti sa puta. mnogo godina kasnije znao je da prekoreva sebe,d apriča kako je pogrešio što ga je toliko voleo. Nikada sebe nije ubedio u to. Uprkos tome što je već znao sve, što je znao gde je njegov ćale išao, šta je radio, s kime je provodio dane, i dalje je bio spreman da mu, u mahnitom zanosu, liže pete.



Bio je on jedan veoma srećan i veseo momčić. Za razliku od mnogih njegovih vršnjaka, on je imao sijaset mogućnosti. Bilo mu je dato da se istinski raduje svetu od istoka do zapada, od severa do juga. Nije morao da razmišlja o kori hleba, o poderanoj obući. A nije ni da je bio neki naduvenko. Večito vragolast i nasmejan. Ljudi su ga voleli. potajno opasan. pomalo su is trepeli od njega. Nisu znali d ali mu je otac išta ostavio u amanet. Otac, koji je umro u zatvoru i nikada ni za šta nije do kraja osuđen. Dokazi su nestali. Firme i lokali su ostali. Koja ga je to sila tako zaštitila, nikada se neće saznati. Stari je umro ubeđen u to d aće njegov sin miljenik znati kako da se snađe. I nije pogrešio u tome. "Mali" je imao izuzetan osećaj za ljudsku psihu, izuzetan šarm i, pre svea, dušu otvorenu, moglo bi se reći, sasvim dovoljno da ga ljudi prihvate kao pomalo čudnog prijatelja. Da ga prihvate kao dobrog,a opet pomalo hladnog. Znao je da ih, u isto vreme, i privuče i zbuni. Bilo je prilika kada su, u njegovom prisustvu, ostajali da bez teksta zure u neku neodređenu tačku.



Žene su volele taj osećaj. delovao je na njih kao pauk koji paučinom prvo lagano miluje žrtvu koja se tuda šepuri svojim krilcima, a zatim joj zaludi glavu smrtonosnim poljupcem. A on je voleo da se igra sa njima. Kao s mravima. Nije ih poštovao. Štaviše, posmatrajući ga iz prikrajka, stekla sam utisak da je on nekada toliko voleo, da se toliko davio u ljubavi, da se toliko davao, da sad više ništa od tih osećanja u njemu nije ostalo. Kao da se jedi. Kao da se sada sveti zato što mu je oduzeta tekućina iz Svetog Grala. Kao da više nije mogao da voli.



Zašto? zašto je tako zatvorio svoje srce? zabranio je sebi taj ružičasti pogled na svet, tu toplinu zaljubljenosti i ljubavi. njegova kuća je uvek bila puna. znao je on i za igru i za pesmu i za glumu. Bio je toliko svestran da nisi mogao da ga uhvatiš ni za glavu, ni za rep. Njegova opšta kultura dosezala je neverovatne visine. Možda je to i boi razlog njegove nesreće. Nisu ga shvatale. Doživljavale su ga kao boga. aon je bio samo običan čovek. Voljen, obožavan, ali dalek ovom svetu. Kao da taj svet više nije imao šta da mu kaže. Ali je imao on njemu. imao je da mu ispriča svoju priču. Svoju pravu priču.



Snežni dan u Moskvi ledio mu je obraze, a oko usana stvarao inje istaknuvši mu na taj način oštre, ali prelepe, crte lica i svetao ten. Nebesko plave oči spojile su se sa zaleđenim granama drveća, koje su ga pratile sve do pozorišta. Davala se Ofelija. kako je vreme prolazilo i predstava se približavala kraju, tako je on sve češće hvatao sebe kako uranja u oči te glumice sve dublje i dublje. Bila mu je kao grana. Tanušna. Povija se na vetru. Čas se uzdigne kao mit u nebesa, a onda se strmoglavo sunovrati na dno. Ali to je Ofelija. To nije mogla da bude ona. To je Ofelija. Ona je samo dobro glumi.



Dobio je kasnije priliku da se uvri da je bio u pravu. Nataša Petrovskaja, slikarka po profesiji, bila je, u stvari, jedna veoma uzdržana i tajanstvena žena. Proučavajući njeno ponašanje, čovek bi imao utisak da ona svojim životnim koracima igra neku maštovitu folklornu igru. Njen "hod" nikako nije bio pravolinijski. Možda se zato i sudarila s njim. Oni što u životu zanosne igre igraju, igre nalik plesu derviša, moraju nekad srce da okrznu o nečiju šaku, ili rame. ili da se suoče sa luciferijanski plavim očima i crnom kosom. Želela sam da izbegnem pominjanje Nečastivog u ovoj priči, ali u njemu samom je bilo nečeg nečistog, gotovo krvavo privlačnog. Dozvolila mu je da putuje po njenoj duši, da upoznaje njene planine, ravnice, reke, brda i doline. a on je, kao da je našao more meda, gnjurio sve dublje i dublje u dubine njene ličnosti. Ni danas ne zna d ali je sve bilo samo privid, iluzija. Ta žena ga je toliko očarala, da je mislio da mu je dovoljno da samo sedi pored nje i bio bi najsrećniji čovek na svetu. znao je da je takvo razmišljanje sebično i činio je sve da je usreći, da ona bude zadovoljna pored njega. A ona je bila umetnica. Duša od čvrste svile i žilavog lana. u njoj si mogao d asagledaš stamenu ženu vedrog pogleda na svet i palhovitu srnu. mogao si, negde u nekom majušnom uglu, primetiti i sitničavog mesečara, koji bi da, makar nesvesan svoje budnosti, prebroji sve zvezde na nebu. I jednu sićušnu zver, koja se bavila matematikom. A bila je i mačka. kao d aje sagradila drveni most između dve planete, pa živela kad joj se gde prohte. a u stvari je to sve bio jedan svet. Džungla od Rusije i džungla u njoj samoj. Vešto su se dopunjavale.



Jedan mali, ali neotuđivi deo nje, došao je kasnije. U početku nije ni bio njen,a li se tako uklopio u taj haos njenog življenja da, kad ga je jednom uglavila u tu slagalicu, više nije htela da ga pusti. on je postao boja njenog života. tako je ona to osećala. Mlada. Bujna. Hirovita. U negovom nemiru nalazila je svoj mir. I nije marila za njega, jer je znala da je srećan. Nije marila ni kad ga je ostavila, jer je znala da tako mora.



nekada čovek bude postavljen između dve vatre, pa izabere onu koja, naizgled, manje peče. neakda mu neku vatru nametnu i nema prava ni da bira. Mislila je da je u njenom slučaju tako. Jer joj je bilo zaprećeno. Njen brat je upao u neke dugove koje nije mogao da vrati. dugovao je nekom lokalnom oficiru sa brčićima. Stariji. Omanji. Zdepast. S razdeljkom na sredini kose. Večito u uniformi. Pred svetom ugledan domaćin. Udovac. Iza kulisa- vlasnik kockarnica. i jo[ koječega. Neumoljiv. Žena, ili smrt. Ona je izabrala da mu bude žena. Šta je žena sumnjivog stranca u poređenju sa suprugom poštovanog ruskog domaćina... Umetnica... Cenjena što zbog intelekta, što zbog prezimena. Znala je ona dobro kakvo breme to prezime nosi, ali.... brat... Tu nije moglo d abude ni reči...



A ljubav? A što taj brat nije mislio na nju kad je rasprodao imanja i nameštaj u kući? Što nije mario dok je dilovao? Zašto ne prihvati mir za svoju dušu? On je bio muškarac. Znao je da se spontano i stvarno zaljubi i nije razumeo vatrene iskre i proračunatost. a sve je to deo jedne devojke- žene u tim godinama. i te vatrene stihije su vrlo lako mogle da je sagore. Nije imao sreće da je upozna kasnije, kada su se, možda, sve bure u njoj smirile.



Možda je postala kao dobro staro vino. Pitka. Klizeća niz grlo. On ju je znao kao tortu sačinjenu od mnogo kremova, koji su ga zagrcnuli. kao kiselu vodu, čiji su mehurići eksplodirali na putu do želuca i on je počeo da boli. Suze su kapale iz očiju, a pluća ko d aje neko rastrgao i od njih napravio krošnju... A samo mu je rekla d aje zaboravi... zar je to toliko teško?



Odlazio je još mnogo puta tamo. Tražio je među prolaznicima. a ona kao da je u zemlju propala. Prijatelji bi zaćutali kad bi pitao za nju. Menjali su temu. Nije im bilo do toga da pričaju. Nije se imalo šta reći. aon je samo žarkoželeo da zna da je ona dobro. da uživa tamo negde, iako ga je povredila, iako je znao da, posle nje, više nijednoj neće verovati. Ljutio se na nju, bolelo ga je kao da je neko sirće na srce njegovo sipao. Ali je morao da je pusti. Baš zato što je bio sebično ljut i povređen. Spoznavši to osećanje, doveo je u pitanje suštinu svoje ljubavi. Jer ljubav ne može da ima dve strane. Kad voliš ne smeš da se ljutiš. Pusti je. Tako je govorio sebi. Pokušavao je da ne prihvati ljubav kao emociju, već samo kao osećanje. I umesto da se lagano prepusti toku života i vremenu i d adozvoli da sve mutne vode lagano oteku i da ostane medovina, on s egrševito borio sa izmišljenim demonima. I istrošio se.



Zato je sad tu gde jeste. Korača ulicama svoga grada, privlačan kao boja crnog vina, ali nem za otvorena srca i osećaje ljubavi.



Za nju kažu da živi loše. Muž je ne tuče, ne svađaju se, ali se i ne vole. Njoj je postalo svejedno. Vreme je izbrisalo skoro sve. Ona je utupila osećanja i kao da je zaboravila. On nije. On pamti sve. iako su prošle godine, više od decenije, još se pita da li bi ga prepoznala. da li bi joj srce poskočilo... kada bis e samo na ulici jednom sreli...
 
Treba mi konkretno i iskreno misljenje o necemu sto pisem vec duze vreme. Nisam hteo da otvaram novu temu, pa cu napisati ovde. U pitanju je uvod, i zanima me kako se to cini ljudima, a kontam da nema boljih kriticara od vas ovde.

„Ko bi rekao, a? Heh, ko bi jebeno rekao?“
Noge ovog crnokosog čoveka stajale su na ivici provalije. Suva zemlja opasno se mrvila ispod njegovih cipela dok je iz svog skupocenog „Armani“ odela vadio zgužvanu, polu praznu paklu „Njuport“ pljuga.
Pogledao je ka horizontu. Bilo je jutro i sunce je tek izranjalo iz mora, dok su talasi, poput kistova umočenih u sunčevu svetlost bojili vodu i poigravali se sa njegovim očima.
Začudo mirnim pokretom ruke, privukao je upaljač sebi, zaklanjajući plamen od povremenih naleta vetra, duboko povukao dim, a potom se okrenuo ka čoveku koji ga je pratio.
„Ko bi rekao da ćemo se posle svog ovog vremena opet naći ovde, a Frenk druže?“
Mesto je bilo nadrealno tiho. Od nekadašnjeg mirnog naselja iza njih, sada su ostale samo spaljene kuće da svedoče o nekom ne tako davnom vremenu, kojeg niko ne želi da se seća.
Drveće je bilo iskidano iz zemlje, i svaki trag života i sreće kao da je otplovio pre mnogo godina, tamo negde, daleko, na pučinu.
Tešku tišinu prekidali su galebovi koji su preletali iznad njihovih glava, dok je voda zapljuskivala stene ispod njih.
Vetar je dunuo jače i doneo sa sobom miris prošlosti koja je dvojicu ljudi opijala nelagodnom nostalgijom...

20 godina ranije...
 
Treba mi konkretno i iskreno misljenje o necemu sto pisem vec duze vreme. Nisam hteo da otvaram novu temu, pa cu napisati ovde. U pitanju je uvod, i zanima me kako se to cini ljudima, a kontam da nema boljih kriticara od vas ovde.

„Ko bi rekao, a? Heh, ko bi jebeno rekao?“
Noge ovog crnokosog čoveka stajale su na ivici provalije. Suva zemlja opasno se mrvila ispod njegovih cipela dok je iz svog skupocenog „Armani“ odela vadio zgužvanu, polu praznu paklu „Njuport“ pljuga.
Pogledao je ka horizontu. Bilo je jutro i sunce je tek izranjalo iz mora, dok su talasi, poput kistova umočenih u sunčevu svetlost bojili vodu i poigravali se sa njegovim očima.
Začudo mirnim pokretom ruke, privukao je upaljač sebi, zaklanjajući plamen od povremenih naleta vetra, duboko povukao dim, a potom se okrenuo ka čoveku koji ga je pratio.
„Ko bi rekao da ćemo se posle svog ovog vremena opet naći ovde, a Frenk druže?“
Mesto je bilo nadrealno tiho. Od nekadašnjeg mirnog naselja iza njih, sada su ostale samo spaljene kuće da svedoče o nekom ne tako davnom vremenu, kojeg niko ne želi da se seća.
Drveće je bilo iskidano iz zemlje, i svaki trag života i sreće kao da je otplovio pre mnogo godina, tamo negde, daleko, na pučinu.
Tešku tišinu prekidali su galebovi koji su preletali iznad njihovih glava, dok je voda zapljuskivala stene ispod njih.
Vetar je dunuo jače i doneo sa sobom miris prošlosti koja je dvojicu ljudi opijala nelagodnom nostalgijom...

20 godina ranije...

ko bi jebbeno rekao
opasno se mrvila
nadrealno tiho
ma daaaaj

ne pises tekst za crnacki hip hop... sta jebeno?!

kakvu kritiku zelis, kad nista u uvodu ne saznajemo? umetnicki jedinica, pravopis takodje, ideja se nazire al nedovoljno za kritiku.
dva coveka su nesto prezivela i sad su se sastala na obali mora. zadivljujuce :roll:

pa daj nesto konkretno. ili postavi pricu, ili nemoj, sto da citamo ovo?
ne mozes pljucnut u casu i ocekivat verodostojne nalaze, moras se i popiskit, i krv izvadit, i svasta nesto.
 
Treba mi konkretno i iskreno misljenje o necemu sto pisem vec duze vreme. Nisam hteo da otvaram novu temu, pa cu napisati ovde. U pitanju je uvod, i zanima me kako se to cini ljudima, a kontam da nema boljih kriticara od vas ovde.

„Ko bi rekao, a? Heh, ko bi jebeno rekao?“
Noge ovog crnokosog čoveka stajale su na ivici provalije. Suva zemlja opasno se mrvila ispod njegovih cipela dok je iz svog skupocenog „Armani“ odela vadio zgužvanu, polu praznu paklu „Njuport“ pljuga.
Pogledao je ka horizontu. Bilo je jutro i sunce je tek izranjalo iz mora, dok su talasi, poput kistova umočenih u sunčevu svetlost bojili vodu i poigravali se sa njegovim očima.
Začudo mirnim pokretom ruke, privukao je upaljač sebi, zaklanjajući plamen od povremenih naleta vetra, duboko povukao dim, a potom se okrenuo ka čoveku koji ga je pratio.
„Ko bi rekao da ćemo se posle svog ovog vremena opet naći ovde, a Frenk druže?“
Mesto je bilo nadrealno tiho. Od nekadašnjeg mirnog naselja iza njih, sada su ostale samo spaljene kuće da svedoče o nekom ne tako davnom vremenu, kojeg niko ne želi da se seća.
Drveće je bilo iskidano iz zemlje, i svaki trag života i sreće kao da je otplovio pre mnogo godina, tamo negde, daleko, na pučinu.
Tešku tišinu prekidali su galebovi koji su preletali iznad njihovih glava, dok je voda zapljuskivala stene ispod njih.
Vetar je dunuo jače i doneo sa sobom miris prošlosti koja je dvojicu ljudi opijala nelagodnom nostalgijom...

20 godina ranije...

Rečenice treba još brusiti, odbaciti suvišne stvarčice i opšta mjesta, ovako odveć liči na početak nasumično izabranog roto-romana koji su bili popularni sedamdesetih i osamdesetih i odmila zvani "pisanim" romanima. Pretjerana upotreba zamjenica (njegove cipele, svog odijela, njegovim očima) čini stil štucavim. Onda, prepoznavati i izbjegavati pleonazme (Armani odijelo je "po difoltu" skupocjeno, to ne treba naglašavati, ako je sunce tek izronilo iz mora, pretpostavka je da je jutro, pa ni to ne treba naglašavati, ako je privukao upaljač, a dotad nije bilo naznaka nečijeg prisustva, pretpostavka je da je upaljač privukao sebi).
 
Treba mi konkretno i iskreno misljenje o necemu sto pisem vec duze vreme. Nisam hteo da otvaram novu temu, pa cu napisati ovde. U pitanju je uvod, i zanima me kako se to cini ljudima, a kontam da nema boljih kriticara od vas ovde.

„Ko bi rekao, a? Heh, ko bi jebeno rekao?“
Noge ovog crnokosog čoveka stajale su na ivici provalije. Suva zemlja opasno se mrvila ispod njegovih cipela dok je iz svog skupocenog „Armani“ odela vadio zgužvanu, polu praznu paklu „Njuport“ pljuga.
Pogledao je ka horizontu. Bilo je jutro i sunce je tek izranjalo iz mora, dok su talasi, poput kistova umočenih u sunčevu svetlost bojili vodu i poigravali se sa njegovim očima.
Začudo mirnim pokretom ruke, privukao je upaljač sebi, zaklanjajući plamen od povremenih naleta vetra, duboko povukao dim, a potom se okrenuo ka čoveku koji ga je pratio.
„Ko bi rekao da ćemo se posle svog ovog vremena opet naći ovde, a Frenk druže?“
Mesto je bilo nadrealno tiho. Od nekadašnjeg mirnog naselja iza njih, sada su ostale samo spaljene kuće da svedoče o nekom ne tako davnom vremenu, kojeg niko ne želi da se seća.
Drveće je bilo iskidano iz zemlje, i svaki trag života i sreće kao da je otplovio pre mnogo godina, tamo negde, daleko, na pučinu.
Tešku tišinu prekidali su galebovi koji su preletali iznad njihovih glava, dok je voda zapljuskivala stene ispod njih.
Vetar je dunuo jače i doneo sa sobom miris prošlosti koja je dvojicu ljudi opijala nelagodnom nostalgijom...

20 godina ranije...
Мени лично делује као да се ниси одлучио да ли да користиш урбани или књижевни речник. Некако ми је радња накалемљена на описе, да не идем даље...
 
Kravata za sahranu Koje boje kravata može da se podnese na sprovodu i do koje mere može biti ekstravagantan,a da to ne bude
iritantno po ožalošćene i ostale prisutne sahranjivanju,
pitao se dok psss,psss kolonjskom vodom koju pogešno
zovu vodom iz Kolonja jer je niko od tamo ne nosi osim lovaca
i po kojeg ribolovca,a možda i zaljubljenika u prirodu-šetača s
onim štapovima za planinarenje koji tako groteskno i pomodno
stoje šetačima u ravnici...
Govor je bio spreman,izprintovan u dva primerka,od kojih će
drugi (a koji je prvi?)dati za uspomenu najviše ožalošćenom ,a
koja će uspomena trajati sve dok tu osobu ne budu ispraćali...Nisam
o tom hteo,omaklo mi se pa sam sad zbunjen i pitanje je pravo:
kome sam ja taj oproštajni govor zaista pisao i koji treba da pred
kapelom pročitam-izgovorim...
I kako treba da mi zvuči glas...Da li zamišljeno,da li s pesničkim patosom,
da li produhovljeno,s odglumljenom žalošću ili samo svečano kao na svečanoj
akademiji...Ili da,jednostavno,zvuči kao spikerisanje vesti na radiju ili tv...?
Zaista,koja boja kravate nije previše iritantna i neukusna na sahrani?
Treba imati u vidu da se posle tog obaveznog dela ide na daću i da će tamo
biti i poslovnog i uticajnog sveta,osim ožalošćenih,familije,komšija i prijatelja...
Trebalo bi imati u vidu još štošta osim najneupitnijeg pitanja o tome za koga je
posmrtni govor pisan;da li za one koji pokojnika ispraćaju ili za pokojnika? Mislim
da je besmisleno tvrditi da se govor piše pokojniku iako se i njemu u govoru,
obavezno, obraća,jer i ako ga kojim slučajem pokojnik čuje ili čak i gleda,sigurno
ga ne interesuje šta to ima ko da kaže od onih s kojima nije više i s kojima više neće
deliti svoj život...Baš ga briga...A ako ne čuje-tek tad je besmisleno pisati mu govor!
Znači:govor se piše živima koje treba nekako utešiti i podržati ih u žalosti ili bar u
izgledanju ožalošćenosti...
Trebalo bi uraditi jednu ozbiljnu studiju o procentu stvarno ožalošćenih na ispračaju
milog im pokojnika...A kako pokojnik može biti mio?! Ali,ljudi! Pa to je leš! Opraštamo
se govorom od leša i pop će da kadi i peva nad lešom i...
Stvarno me ta kravata izluđuje...

(Izvinjavam se zbog neurednog pisanja-baneri mi jutros prosto preplavili program Krste-treba da i
njima vežem kravatu i gurnem ih u reku-nek idu s milim bogom dalje...)
 
Poslednja izmena:
Kratak stih u prozi o mom pisanju

Nemam nameru da mojim pisanjem zasenjujem,impresioniram,omalovažim manje vešte skribomane
i slično...Naime,nemam nikakav cilj osim atmosfere pisanja...Neki arogantni pisac u pijanom stanju je
,a to će Pero najbolje znati,u Oraču ,davno,izrekao jednu misao giljotinu koju sam i sam svojim ušesima
čuo tada da je pisac donekle živ samo kad grozničavo piše,a pravi život živi tek ni pola minuta dok vari sjajnu
misao u gomili pratećih...Tad sam mojom neiskusnom dugokosom klempom mislio da se folira i pijano
lamentira i preteruje kao već slavan pesnik u ovim balkanskim vukojebinama...I Pero mu reko da prećeruje...
A nije ništa preterivao...
Jer...kad se smire malo hormoni teranja (obostrano :mrgreen:)-živ ja ovde stojim da je to književnička jedina istina!
Briga me...(Umal ne rekoh onu pravu,a obećo da neću)ko šta misli o mom pisanju...
Na sujetu moju i ne obraćam pažnju više ko na matorog džulova koji đaba kezi požutele zubekanje,
mada stalno bi povlađivanja i pohvale...Ma brišem noge o nju...
Važnije mi da znam da ima još takvih...
S kojima ponekad uz šank sate u priči...
Točeno pivo i točena priča...teku...
Nije toliko kvalitet u pitanju-više je ta sloboda i razdrljena kreacija pomalo raspučinska...Nekad
i poviše...
I da se razumemo...:Početnike prosto obožavam...Njima je to kao prvi poljubac,a ja bih dao kao
Jura Stublić milijardu dolara za onaj osećaj prvog poljupca!
Prvi pesnički stihovi ili prvi redovi priče!
Napred početnici-samo slobodno!
 
Kratak stih u prozi o mom pisanju

Nemam nameru da mojim pisanjem zasenjujem,impresioniram,omalovažim manje vešte skribomane
i slično...Naime,nemam nikakav cilj osim atmosfere pisanja...Neki arogantni pisac u pijanom stanju je
,a to će Pero najbolje znati,u Oraču ,davno,izrekao jednu misao giljotinu koju sam i sam svojim ušesima
čuo tada da je pisac donekle živ samo kad grozničavo piše,a pravi život živi tek ni pola minuta dok vari sjajnu
misao u gomili pratećih...Tad sam mojom neiskusnom dugokosom klempom mislio da se folira i pijano
lamentira i preteruje kao već slavan pesnik u ovim balkanskim vukojebinama...I Pero mu reko da prećeruje...
A nije ništa preterivao...
Jer...kad se smire malo hormoni teranja (obostrano :mrgreen:)-živ ja ovde stojim da je to književnička jedina istina!
Briga me...(Umal ne rekoh onu pravu,a obećo da neću)ko šta misli o mom pisanju...
Na sujetu moju i ne obraćam pažnju više ko na matorog džulova koji đaba kezi požutele zubekanje,
mada stalno bi povlađivanja i pohvale...Ma brišem noge o nju...
Važnije mi da znam da ima još takvih...
S kojima ponekad uz šank sate u priči...
Točeno pivo i točena priča...teku...
Nije toliko kvalitet u pitanju-više je ta sloboda i razdrljena kreacija pomalo raspučinska...Nekad
i poviše...
I da se razumemo...:Početnike prosto obožavam...Njima je to kao prvi poljubac,a ja bih dao kao
Jura Stublić milijardu dolara za onaj osećaj prvog poljupca!
Prvi pesnički stihovi ili prvi redovi priče!
Napred početnici-samo slobodno!

:ok:Lepo ohrabrenje!:)
 
A evo još nekih mojih radova :

Tišina

Priliku sam dočekao sledećeg popodneva. Marinko se zadržao duže na poslu, i zamolio me da pokupim Kiću iz vrtića. Kiću, koga sam ja krstio, moje kumče. Umoran od vrtića i igre, zaspao je na sedištu. Čujem ga kako diše, milujem ga po smeđoj kosici. Bilo bi tako lako, učili smo to u Gardi. Jedan brz zahvat, vrat bi pukao kao orah pod čekićem. Ne bi stigao ni da oseti bol. Neće biti ni patnje-Kićo nikada neće odrasti, neće upoznati tugu, gubitak i strah. Posle nastupa poznata tišina. Nije problem vriska, plač, molitve žrtava. Tišina je problem u ubijanju. Prosto vas podseti na damu sa kosom, koja čeka i na vas sa druge strane. Tišina me je plašila, ali i neodoljivo privlačila, kao svetlo leptira. Neprekidno sam tragao za njom.

Šta filozofiraš. Ne pristaje ti uloga pljačljivog emotivca. Kao da ti je problem ubiti dete. Kao da nikada nisi ubio dete.

Prvi put je bilo teško, posle je išlo bez razmišljanja, saspeš im rafal i gotovo. Ređe rukama, ili brz i precizan rad noža. Mutna Drina bi brzo odnela malena tela. Nisu plakali, ni vrištali. Iz nekog razloga, verovali su do samog kraja da ćemo ih poštedeti. Svi, osim te devojčice...

Prisećam se. Prošlo je sedamnest godina. Fazlići, čini mi se da se tako zvala selendra. Prokleto selo, prokleti rat. Neki kreten iz sela je pripucao na kolonu i potpisao mu smrtnu presudu. Radetu je metak prošao kroz usta, umirao mi je na rukama , bljujući krv svuda po meni. Bili smo naoružani do zuba, mladi, besni i uplašeni. Rastočili smo ih načisto, kamen na kamenu nije ostao. Osim te đavolske kuće. Marinko i ja upali smo unutra, tenk je srušio zid koji je zatrpao ukućane. Na sredini prostorije, nekim čudom preživela, stajala je mala, crnokosa devojčica, u šarenoj, ciganskoj haljinici. Krv i mozak drugih ukućana su je poprskali, užasno je vrištala, te crne oči su sevale kao da su stigle direktno iz pakla. Marinko se prekrstio, a u meni se nešto probudilo- neka tama, neko inje koje mi je ledilo srce i misli. Njena dreka i vrištanje su mi užasno išli na živce. Nisam mogao to da podnesem. Hteo sam samo tišinu, ništa više. Kao u nekom usporenom, nemom filmu, opčinjen sam posmatrao kako joj se usta skupljaju u iznenađeno O , kada su je počeli zasipati meci iz moje automatske puške. Padala je neprirodno, nemoguće dugo, kao da odbija da umre. Negde u pozadini sam čuo da Marinko nešto urla, ali njegov glas nije dopirao do mene. Bio sam okružen tišinom.

Parkiram kola pred stanom, i shvatam da sam potpuno osedeo za svega desetak minuta vožnje. Devojčica me čeka u parku. Svaki dan je tu, već mesec dana me muči i tera u ludilo. Ista je kao i pre sedamnest godina - crna kosa, crne oči, šarena haljinica. Nema jedino krvi i prosutih mozgova po haljinici. Za sedamnest godina nije ostarila, nije narasla. Gutam knedlu dok joj prilazim. Sedam na klupu pored nje, a duboke crne oči me fiksiraju pogledom iz pakla. I pre nego što sam progovorio, shvatio sam da me je pročitala. Za nju sam bio otvorena knjiga.
,, Nisi ubio Kiću ? ’’ pitanje-optužba prelazi sa njenih usana.
,, Nisam. Nisam mogao. Ne mogu više... to da radim’’- odgovaram.
,, Ma nemoj ?- njene oči ljutito sevaju- a mene si mogao da ubiješ ?’’
,, To je bilo davno !- urlam. Ljudi se okreću- Čuj, žao mi je… šta hoćeš od mene, zašto si se... vratila ?’’
,, Ti znaš- pretnja se čula u njenom glasu-Rekla sam ti šta će se dogoditi. Da si izvršio zadatak, povela bi tebe. Ovako, sa mnom ide tvoj sin. ‘’
,, Nikada nećeš dobiti mog sina- urlam- Nikada, jel me čuješ ?!’’
Devojčica-avet se nasmeja. ,, Imaš još jednu šansu. Ubij ga do večeras, i vratiću ti sina. Inače, zauvek ostaje u mom svetu. A ti poznaješ dobro taj svet, zar ne ?- fiksirala me pogledom- Svet tišine. Usamljena sam tamo. Tvoj sin će mi praviti društvo’’.

Ne gledam više avet, trčim prema stanu, jurim uz stepenice, otključavam vrata, Marka nema, nije u sobi, nije ni u kupatilu. U panici, tipkam po mobilnom, zovem ženu, osećam paniku u njenom glasu, bacam mobilni na krevet, jurim nazad , ali devojčice više nema…
Ipak, nisam hteo tek tako da se prepustim sudbini. Kada sam se malo smirio i razmislio šta da radim, pripasao sam pištolj, seo u kola, i za nekoliko minuta pozvonio kod Marinka. Jednom, drugi, treći put. Uperio sam pištolj u vrata, ko otvori prvi leti u večnost, a za njim i ostali. Neću svedoke. Hoću sina nazad, i ako treba, pobiću celi prokleti grad.
Vrata se otvoriše, i Kićina vesela glavica izviri napolje.
,, Tata, evo kuma! Jupi, kupio mi je pištolj!’’- Kićin glas odzvanjao je stepeništem.

Čini mi se da sam spavao više od dvadeset četiri sata. Telefon sam isključio, vrata zamandalio, ni na kakve pozive nisam odgovarao. Bio sam više mrtav nego živ, a nisam imao snage ni da se ubijem. Činilo mi se da stalno čujem nekog kako diše pored mene, trgao bih se iz sna i shvatio da Marka više nema. U glavi mi je još odzvanjao Marinkov povik, zbunjeno se zgledavao sa Kićom ne shvatajući zbog čega sam onako odjurio niz stepenice.
Kada sam konačno uspeo ustati, bilo je gluvo doba noći. Neki čudan vetar doterao mi je jezu u kosti. Osetio sam poziv. Na brzinu sam se obukao i istrčao napolje. Prokleta devojčica me je čekala kod klupe. Sa njom je sedeo Marko.
Vrisnuh od sreće i čvrsto zagrlih sina. Devojčica me je gledala mrtvim očima.
,, Tata, izvini što ti se nisam javio- Marko je brbljao- Vodila me je na neka čudna mesta da se igramo. Tamo su neke kuće spaljene…ima puno dece, oni kažu da nikada neće odrasti. Tiho je tata, jako je tiho tamo.’’
Grlim sina, suze mi klize niz obraze. Dajem mu ključeve, i podsećam ga da se obavezno javi majci, i kumu Marinku, da ih mnogo pozdravi od mene. Upijam očima dragi lik, dok trči uz stepenice.
Devojčica ustaje, i pruža mi ruku. Prihvatam je, prsti su joj mokri i hladni-ruka iz groba. Ali posle dugo vremena ne osećam strah. Vidim svetlo upaljeno u stanu, Marko se popeo. Osećam da se s njim vratila i moja izgubljena ljudskost.
,, Ipak nisi mogao da ubiješ Kiću ?’’- pažljivo me ispitivala očima.
,, Nisam-govorim-nisam mogao to da uradim. ’’
Neko vreme ćutimo. Kićo nas gleda s prozora. Mašem mu, dok me u grudima peče. Pokušavam smisliti neku reč izvinjenja devojčici, posle toliko godina po prvi put sam pomislio na nju. Tek sada mi je bilo zaista žao, tek sada sam osetio dubinu njene patnje. Ali sve što smislim, zvuči patetično i besmisleno.
,, Ne govori to- presekla me je odmah- Nisam došla zbog izvinjenja, niti možeš popraviti ono što si uradio.’’
,, Zašto… zašto si mi vratila sina ?’’- rizikujem opasno, dlanovi mi se znoje.
,, Zato što si prošao test- prošapta, sada već jedva čujnim glasom- Da si me poslušao i ubio Kiću, ubila bih ti sina. ‘’

Zaprepašteno zurim u nju, tek sada shvatajući celu igru. Slike počinju da blede, Marko je tek mrlja na prozoru, i dok je držim za ruku, osećam da nestaju boje, zvukovi i mirisi, da me usisava tama, konačna i ogromna. Za trenutak ponovo vidim Fazliće, vatre koje plamte do neba, devojčicu koja stoji pored mrtvih roditelja, ali u njenim očima više ne vidim optužbu, a ona u mojim više ne vidi mržnju. Za trenutak, a onda nas obuzima tišina koje se više ne bojimo, tišina nam donosi smirenje za kojim smo toliko žudeli.
Tiho je. Jako je tiho tamo.
 
Dugine zmije
Ra-Tea se polako ulivala u rased između blokova stena. Osećala je grubi, smvrljeni materijal, čestice koje su je bockale i pružale otpor uljezu koji je nepozvan stizao u njihovo carstvo. Nije se obazirala na to. Sve u njoj je pevalo i treperilo , u iščekivanju dolaska Velikog. Čak i na ovoj dubini, njena istančana čula mogla su registrovati paniku bića na površini. Čula je topot kopita, kreštanje ptica, lavež pasa, uznemireni zov slonova, bezumno i besciljno zujanje insekata. Njene boje su plesale, razigrane, modra je prelazila u zelenu, crvena u vatrenonarandžastu, plava u modru, i sve se menjalo i povezivalo u čarobni vrtlog. Ra-Tea se protegnu, pažljivo izbegavajući oštre vrhove stena. Tiho je šaputala bebama koje je nosila u utrobi. Mili moji. Kada Veliki naiđe, biće dovoljno energije za sve vas. Moći ćete bezbrižno da zaplovite vazdušnim strujama, da se ulivate u stene i mešate svoje boje sa plamenim i zelenim odorama drveća...
Iz sanjarenja je prekinu potmuli zvuk. Počinje. Veliki dolazi. Posmatrala je hiljade , stotine hiljada malih lopti svetlosti koje su čekale duž rasedne ravni. Raomi. Dosadni mali paraziti. Ra-Tea je prezirala Raome, kao i ostale niže oblike života. Pamtila je reči učitelja, Or-Mea. Dugine zmije su najsavršeniji oblik života. Evolucija je , govorio joj je Or-Mea, polako odbacivala učaurene i beskorisne oblike života zatvorene u fizička tela i ograničena kožom, kostima i krvlju. Svi će oni izumreti. Budućnost pripada Duginim zmijama- inteligentnoj, bestelesnoj rasi. Raomi, te male loptice zvuka i svetlosti, samo su greška, tek nešto napredniji od zaostalih oblika života sa fizičkim telima, i ubrzo će završiti na smetlištu evolucije. Ra-Tea je shvaćala da njen narod poseduje znanje i svest, ali teško su na svet donosili mlade i bilo ih je malo. Raomi su pak, nedostatak svesti i inteligencije nadoknađivali brojnošću.
Sada će se to promeniti. Posle bezbroj jalovih vremenskih ciklusa, Dugine zmije će konačno dobiti mlade. Ra-Tea radosno uskliknu. Blokovi se nabraše, pa skliznuše, ravan se pomeri, i božanstvo se oslobodi okova.
Udar je bio strahovit. Ne, ni Veliki. Najveći. Talasi i vibracije koje su se širile, cepale su kontinente, postojeće planine mrvile u mora, i uzdizale nove planinske lance. Energija je kuljala u svaki atom njenog bića. Boje su se radosno mešale. Ra-Tea je osećala da je dobila nešto jedinstveno, posebno. Or-Mea će biti ponosan na nju. Koliko puta joj je govorio da inteligentna rasa ne može propasti. Znanje uvek nađe put kroz Haos. Zadovoljstvo joj je bilo tim veće, što će baš ona biti spasilac svoje rase.

Iznenada oseti talas hladnoće. Na hiljade, na stotine hiljada malih loptica svetlosti i zvuka zabadalo se u nju. Vrisnula je. Užasnuta, prebirala je po svesti, po uskladištenom znanju. Raomi su oduvek kupili samo mrvice energije, otpatke, hraneći se duž rasedne ravni. Nikada se nije desilo da napadnu Duginu zmiju.
Ra-Tea je pokušala da se probije prema površini, ali bila je troma i spora ; silna energija koju je upila otežavala joj je kretanje. Slabila je, brojnost parazita uzimala je danak. U poslednjem bljesku svesti, ona shvati da od bezbroj loptica raste novo, monstruozno stvorenje, i da će ono da se nahrani i njenim bebama, i da je ništa što je učila i znala nije pripremilo na to.


Džinovska lopta, sačinjena od svetlosti i zvuka, probila se na površinu i lebdela nad vazdušnim strujama. Nije posedovala inteligenciju, samo instinkte. Jedan od njih je bio Glad. Svideo joj se ukus tog zmijolikog stvora šarenih boja. Odaslala je poruke manjim kopijama sebe- radnicima. Dobili su samo jedno zaduženje. Uloviti još zmijolikih stvorova. Nahraniti Kraljicu-Majku.

Milijarde, bilioni, trilioni svetlećih loptica krenuše u pravcu vetra, prateći poslednje udare i trzaje Najvećeg. Nakon toga nastupi iznenadna, gotovo svečana tišina.
Zvuk. Najlepši je zvuk bilo odsustvo istog. U domovima Duginih zmija, više nije bilo nikoga ko bi poželeo tišinu.

- - - - - - - - - -

U ovom mesecu bi trebalo da izađe jedna zbirka priča fantastike, više autora, gde će biti i dve moje priče,
ali o tom potom, kad izađe...
 

Back
Top