Rekvijem za Pavla
http://dionizije.wordpress.com/
.......
Za kuhinjskim stolom sedeo je čovek. Prva misao: nisam čuo ulazna vrata. Druga misao: opet sam
zaboravio da ih zaključam. Identifikacija: lik, pokreti, poklapa se sa pamćenjem. Poznajem tog čoveka.
Soba prepuna dima, prijatelji po raznim osnovama. Tiha priča, a onda sve glasnija i glasnija.
Zaborav je brzo ovladao prisutnim glavama. Talija se neopaženo vratila. Gladni i halapljivi trpali su
ostatke mrtvih životinja u svoja telesa. Naginjali su čaše, valjda su ispijali pića.
“Za dušu”, čulo se.
Dobro obavljen posao. Nisu mogli da sakriju zadovoljstvo. Još jedna današnja obaveza je završena.
“Zdravo!” Nikad se nismo rukovali pri pozdravu. Zagrljaj je bio redak. Delili smo prećutno
zadovoljstvo susreta, nismo rasipali emocije. Ispred njega je bila kafa. Poslužio se sam.
Ništa ne pitajući otvorio sam frižider; natočih lozu, Milovača, Milova, trinaestojulka, kako je zvao.
Njemu punu, meni do pola. Zastadoh, setih se, sledi čuveno: “Nisi pola čoveka”, nastavih i natočih i
sebi punu čašu.
Zagušljiva kapela, klupa, miris ustajalog cveća, vrelina, toplo, znoj…
Prilazili su mi neki čudni ljudi, nosili su masku Melpomene, pružali mi vlažne tople ruke i nešto
mrmljali. Gledao sam ih pravo u oči. Pokušavao sam da razaznam sta znači to njihovo mrmljanje.
Nisam uspevao..
Podigosmo čašice, onako do pola, pogledasmo jedan drugom u dušu i otpismo po kratak gutljaj,
bila je hladna kao zmija, onakva kakvu je voleo.
“Neću dugo”, usledilo je, lice mu je bilo upadljivo bledo, “žurim”…imao sam osećaj da mu je
neprijatno. Da se ne oseća kao u svojoj kući. Njime je vladao neki nespokoj.
Sedeo sam na stolici, preko puta njega. Gledao sam ga, na trenutke ništa nisam mislio.
Osećao sam prisustvo njegove duše. Hteo sam da pitam mnogo stvari. Nisam znao kome da se
obratim. Na voštanoj ploči utiskivao sam pamćenje.
Kratka šetnja. Tupi udarci ostataka propadanja prirode. Lopata je dobro radila svoj posao,
duboko se zarivajući u smeđu zemlju.
Tišina i kraj.
Dobro sam poznavao tog čoveka. Danas je doneo najveću odluku, da se ne probudi.
Možda mu je sve dosadilo, možda mu je od svega postalo muka, a možda mu je samo bilo dosadno.
“Znaš, nisam više u penziji, dugi dani, nikad kraja, sve je drugačije, osećao sam se
suvišnim…moram, moram, žurim.” Znao sam da kad nešto naumi tu povratka nema.
Službena procedura je trajala kratko. Zapisnik, lična karta i potpis. Rekoše mi da je mrtav,
konačno i službeno.
“Nije se mučio, dobar čovek, lepa smrt”, reklo je službeno lice.
Izašao sam. Dvorište je bilo ispred mene u svom svom trajanju i promenama.
Seo sam na stolicu na kojoj je provodio najviše vremena. Pokušao sam da uhvatim njegov pogled,
da odgonetnem šta je gledao, sedeći tu, na njegovoj stolici. Nisam uspeo. Pokušavao sam da
dozovem zaustavljenu prolaznost. Trajnost je postignuta. Promene su zaustavljene.
Hodnici pamćenja su ga oživljavali. Kopija originala je bila tu.
Sedeo sam nem, znao sam da povratka nema. Ostalo je samo pamćenje.
Nisam ni pokušao da ga sprečim u naumu. Ovaj put sam želeo da ga zagrlim. Nije mi uspelo.
Samo sam čuo, zdravo…
Nema originala. Samo kopija. Svaka kopija lagano bledi. Povremeno oživljeno pamćenje
brani je od prolaznosti.
Čuh Sandrin glas: “Šta radiš tu? Izvini… znam.”
Snovi, pamćenje, sećanje, najveća magija čoveku data na dar.
...