Mali virtuelni klub pesnika

Kišni tango

Opet je dan sumoran i siv
opet kiša po prozoru
istu muziku svira, dušu dira,
jedna pesma, jedan lik
novi započinje dan,
novi dan, isti san, isti stih.

Sumorno, sivo jutro
zamenilo vetrovitu noć
bacam pogled kao i uvek
kroz mutna prozorska stakla
i tražim ispred iste tragove
iako znam da ne postoje.

Opet kiša svoj tango pleše
kafa se hladi od sumornih misli
još jedan je počeo dan
još jednom će duša čekati
isti, neostvarljiv san
zalud joj pričam, ona živi po svome

i po suncu i po kiši i po vetru
isto se nada, voli i veruje
isto tvrdoglavo kroz prozor proviruje
a zna, luda blentava, što je bilo, bilo je
što bi htela, biti ne može,
kiša zemlju miluje, a duša iskre raspiruje.

nn
 
Pesma.
Eto to sam postao.
I to onaj pesnik koji je
čitao toliko pesama...
I to onaj pesnik koji je
napisao toliko pesama..
U pesmu se pretvorio.
Olovku polomio.
Bez reči ostao.
Sve reči potrošio.
Sad u tišinama
Bavim se kaligrafijama
Tvog uma..
Pesniče nad pesmama.
Ti iz kojeg izviru sve reči.
Ti iz kojeg potiču sve pesme.
Ti koji si uzrok svega
Ti koji si pevao kroz mene.
Sad tek vidim.
Ja nikada nisam
napisao nijednu pesmu..
To ti radio ti.
Poput frule.. bio sam samo šuplje telo
Moja duša je bila vazduh
koji kroz mene prolazi.
Ti si svojih dahom dao život.
Ti si muzičar. O Gospode.
I u pesmu si me pretvorio.
I pesma. To sam postao.
Da čuju drugi
pesmama skloni.
I počnu da pišu pesme.

29.05.2019. u 23:59h
 
Сите канделабри да засветат
не ќе ми го осветлат патот,
само ќе ме заслепат,
сите свеќи да се запалат,
не ќе ми ја згреат душава,
само со восок ќе ја натопат,
сите виножита да истечат на небото,
не ќе ја вратат надежта во боите на животот,
само ќе ја зголемат мојата агонија.
Иронија...
Сенката на јасенот врз надгробна плоча,
траги од животот како печат на смртта,
срце кое претекува од љубов и просење за истата.
И сонцето еден ден ќе изгрее
и не ќе го видам заслепена,
и дождот ќе ме накисне
и не ќе го почувствувам безживотна,
и снегот, на душава како топлина ќе легне,
потопол и помек од зборовите
што ко од карпа се ронат врз неа.
 
Gorka nijansa
ili slika svjetlosti?
Ko si ti, reci mi?
Otvori oci, daj mi, daj mi zivot.
Tupu ostricu priljubljenu uz moj sudbinu,
izgledam li slatko u tvoim ocima,
sretno jezero bez oblaka u grudima,
produzena kopija suncevog oreola?
Otvori oci, daj mi, daj mi zivot.
Pij njegovu plamenu sudbinu,
glad tvojih vena me prozdire,
pij svoju rastopljenu vatru
koja pulsira u mojim venama.
Ko si ti? Voljela sam te, volim te.
Otvori oci, daj mi, daj mi zivot.
 
sonet sklepan u igrici kaladont poezije.

Latice rumene ko usnice,
što ich lahor leluja i ljubi -
šapuću u bašti do ulice.
Uvelo cvijeće u vazi dubi.

Puzeća ruža na prozor pala,
na stazi trag, od psa il’ mačke.
Kraj vrata ženska crna sandala,
ćup na plotu visi naglavačke.

Žuti se na vratima katanac,
tu ženska noga kročila nije,
ni domaćin, niti neki stranac.
Čupavi mačor šapom se mije.

Prhnuše vbrabci visoko pod krov,
daleko se čuje nečiji zov.

Sojo
 
Tijana

Sjeti se Tijana, te vruće ljetne noći
u uglu bara, sjedila si pijana,
i razmišljala o nečemu što samo ti znaš
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u uskoj crnoj haljini
u prostoriji, zadimljenoj, punoj osmijeha i smijanja
Sjedila si sama, ponavljajuć riječi pjesme koja je brujala oko nas
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, za šankom, za barskom stolicom
u kasni sat, prije svitanja,
magičnog osmijeha mamila si me da ti priđem
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u atmosferi prigušenog svjetla
sa puno uživanja, pratio sam svaki tvoj pokret,
ljubomoran na pramen kose koji ti miluje vrat
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u mojim očima
bila si tako nestvarna i mila,
princeza sa par sijedih u kosi, od koje zastaje dah
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, nehotice,
konobar je prosuo piće, i naši pogledi su se sreli,
sve je izgledalo nestvarno, kao san
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, te julske noći
u cik zore, ušla si u moj život,
spontano, tiho, kako samo ti znaš
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u odsjaju tvojih očiju,
prepoznao sam nekog, kog dugo čekam i znam,
milovao sam te pogledom, ne primjećujući ljude oko nas
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, vani je vjetar
njihao lipe i žuti mjesec je nadvio grad,
u poljima je medilo bilje, i kuna je u parčetu gline ostavila trag
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u meni su strujali trnci
i krv je plamtila kao žar,
jedino što sam u tom trenutku želio je tvoj zagrljaj
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, prišao
sam ti ponosan, odlučan, smjeo,
porazivši razdaljinu, koja je stajala između nas
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, tvoja stopala su stajala kraj mojih,
i na tvoje rame sam naslonio svoj vlažni dlan,
kao da te život meni poklonio, kao da te niko ne zaslužuje, samo ja
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, šanker je pokupio čaše,
i u praznoj sobi čuo sam samo tvoj glas,
napolju su pjevale ptice, i kraj nas je prošao žuti mrav
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, u ogledalu sa susjednog zida
vidio sam nov zaljubljen par,
vrijeme je prestalo da teče, i nismo se obazirali na sat
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, desmu ruku sam
stavio oko tvog struka, usne su pale na tvoj vrat,
ljubili smo se dugo, ne želeći da ikada dođe kraj
Sjeti se Tijana

O sjeti se Tijana, na rosnoj ulici
u rujnoj zori, stvorili smo se za tili čas,
znajući da jedno drugoga voli, i nema prepreke za nas
Sjeti se Tijana, o sjeti se Tijana
 
Maskenbal

Noć teška, spora,
ja nemam vremena,
za laži što se kriju,
iza osmijeha.

Uzalud pokušavam,
da se pretvaram,
da ne vidim i ne čujem,
to što sakrivaš,

i da mogu da izdržim,
da ne ometam,
tvoju malu igru,
u kojoj nema pravila.

Maskenbal je gotov,
ti još nisi ni počela.
Još namještaš svoju masku,
bez ogledala.

Okrećeš lice, vidiš,
da si sama ostala.
Nemaš nikog da pitaš,
šta se dešava.

Haljinu bacaš na pod,
tako je teška i prljava,
odlaziš da skineš masku,
više ti nije potrebna.

I dok noktima grebeš kožu,
sa strahom posmatraš,
lice što se smiješi,
iza dlanova.

Maskenbal je gotov...
 
Crno i Crveno

Da li gledamo dok padamo,
da li lažemo dok volimo?
Zašto stojimo i čekamo,
da li želimo da se vratimo?

Da li dišemo dok tonemo,
da li mrzimo da molimo?
Možda ne znamo da kažemo,
riječi koje želimo.

Riječi varaju, riječi ne znaju,
riječi ostaju, da nas razbiju.
Da nas oboje bojama,
koje ne znamo da gledamo.
Da nas otruju i zaviju,
u crno i crveno.

Zašto čekamo, i šta tražimo,
mrtve korake brojimo?
Za povratak put nemamo,
iza nas ništa nije ostalo.

Sve je tiho, sve je gotovo,
zavjese spuštamo.
Sve je zgaženo, sve je srušeno,
osim riječi koje želimo.
 
Vrijeme

Vrijeme se gubi, prolazi, teče
Ko jato ptica nestaje u magli
Jutrom nas ogrijeva zrak sunca novi
Dok prošlost tiho zaspiva u tami

Šta je sve bilo više ne pamtim
Borim se samo za život goli
Obaveza novih talas me davi
Da li će preživjeti ti moji snovi?

Kuda sam krenuo, a gdje ću stići?
Da pitam to sebe, bojim se znam
Vrijeme ko tiran bičem me goni
Kao da kaže sve moraš sam

Sadašnjost nijema stoji predamnom
S visine gleda moj životni drum
Budućnost me šutljiva grli i vreba
Na bajonet da me dočeka ko svaki put

576150
 
  • Podržavam
Reactions: Tea
Nepoznati grad(Nevesinje)

Iz daljine kad me vidiš
Ti mi osmijeh pruži blag
Namigni mi okom čilim
I nazovi dobar dan

Nema čega da se stidiš
Jer si prelijep, nisi mlad
Hercegov si unuk mili
Kog nam dade on na dar

Iz kamena niko ti si
Zato jesi tako jak
On te čuva, pazi, štiti
U ljeto ti pravi hlad

Srce ti je čelik čisti
Viteštvom si skovan sav
A dušu ti srpstvo kiti
Zato jesi divan grad

Ljudi su tvoji stameni, bistri
Ljubav je njihova velika znam
Vrlina puni, poštenja siti
Ukras su časnog Nevesinja

Neznanca ćeš svakog primit
U njedra ga svoja zbiti
U noć dugu s njim zboriti
Domaćinski ga ugostiti

Zato, iz daljine kad me vidiš
Ti mi osmijeh pruži blag
Namigni mi okom čilim
I nazovi dobar dan
 
U noćima poput ove ...
Ima onih koji ne plaču,
samo zato što su suze presušile ...
U noćima poput ove ...
Pune nedostajanja...
Vidjet ćeš dvije iskre u tami,
čut ćeš glas,
smijeh ...
Tako stvarni...
Srce će ti zaigrati ...
Pa če te stvarnost ošamariti,
i duša zaplakati,
onako, bez suza,
oslonit ćeš se na prozor,
šapćući "Laku noć" nekome,
odsutan, a tako prisutan.
 
Umjetnost ili nauka


Život šta je, pitali su se mnogi,
kad počinje, koliko traje
zašto ide onuda kuda ide
je li početak rođenje ili poče prije
je li smrt kraj ili završeno nije.

Apstrakcija, iluzija ili realnost,
refleksija svjetla u prizmi postojanja,
odraz tame u vodama okeana,
dubina beskraja ili puka banalnost,
bojim se, još niko otkrio nije.

I sve se spoznaje na istoj tački sreću
istom se stazom kroz vrijeme penjući
da li je stećak ili runski kamen
da li mezarje ili mermerje , svejedno je,
čini se da je najviše što se doznalo.

Život šta je, kadar ili cio film
riječ jedna ili roman u više tomova,
stih od dva tri reda ili dugačka poema,
ko je stigao u otkrovenju dalje
filozof, teolog, arheolig ili ludi poet.

Je li Život istina, ili puka laž
igrokaz krpenih lutki što pokreću konci,
graciozan pokret primabalerine ili
klavirski raspored crno-bijelih dirki
aritmetika ili analiza koja se nikad ne završava.

Sve i ništa, ništa i sve,
procjep u kojem ništa postaje nešto,
igra pitanja i odgovara bez roka trajanja,
smisao koja beskompromisno traži
svjetleći fenjer čiji fitilj pali promisao.
 
Muči mene, "đe i na što smo spali,
da smo stoka to smo dobro znali?!
Volovi, bikovi, bizoni i to ne mali,
bič, kamdžija pa udri marvu, opali!
Nabijaju nedužnu djecu na onu stvar,
dođe ti, ne samo da opališ šamar -
već, na (Golm otoku) biti malo stanar.
Muči mene, ode sve i tri lijepe materine,
ništa od očevine, domovine i đedovine...:roll::D

Sojo
 
ova poema je rekonvalescentnoga karaktera i zove se Treptaj smiraja razroke duše

Titraj
smrdi na govedinu.
Beskraj
je samo uganuće metafizičke potrepštine.
Suton podriguje.

Sveti Duško se naginje ka čiodi
u želji da je celiva
i primi u Carstvo Nebesko
zaboravljajući da je car davno abdicirao.

Nadobudna žena porađa bakšiš
dok cvrčci čame u zagrljaju turobne perverzije.
Avaj!
 
...prošlo je mnogo vremena, cijela jedna vječnost od kada sam te zadnji put sreo; gdje si, s kim si, kako si,...ponekad se pitam; jesi l sretna, smiješ li se i da l još uvijek pričaš mnogo; imaš li još onu iskru sjajnu u oku i da li ponekad još bojiš svoju kestenjastu kosu u plavo; jesi li još uvijek onako visoka i tanka, je l možda poneka bora našla put do tvog lijepog lica; pitam se, da l ponekad još poželiš da me pozoveš, onako umilno i radosno, kako samo ti to znaš; prošlo je mnogo, cijela jedna vječnost,...gdje si, ponekad se pitam
 
sklepano u kaladontu poezije.

Slijedi nam pogrom bez metka,
neki dan mi reče jedna tetka.
Veli ona, antibebi ubija sinko,
do 40-te se udaraju nisko
i tako izoperisane, napumpane,
sjete se da bi možda bile mame.
E, neće moći kaže tetkica,
kasno, pokvaren brijač i četkica. :hahaha:

Sojo
 

Back
Top