Mali virtuelni klub pesnika

LEPTIR

1.
U početku beše mrak,
zemlja beše bez obličja i pusta;
i voda...
A potom bi reč Božja
i bi nebo
i bi svetlost
i kitovi i stoka i ljudi.
I jedna gusenica.

I prodje neko vreme
a od gusenice
nastade leptir.

***

On je svetski putnik.
Proputovao je mnoge livade cvetne
i opojna polja maka.
Sa svake latice uzimao je pigment
za svoje snove.
Sa svakog stabla malo smole
kojom je lepio komadiće neba
na dušu.
I sva mesta Božija
on je obišao
i svaka reč božija
bi u njemu.

Pio je vodu sa najčistijih izvora
hranio se cvetnim medom
i pesmama pastira.
Čitao je život sa usana
dodola
a crpeo ga iz samoga Sunca.
I bio lep.

***

Noću se pretvarao u svoje strahove
osipao se kao zvezde padalice
i srodio se s tamom
kao senka.

U noći nije bilo boja ni zvuka
nije bilo mirisa ni svetlosti.
Tad nije postojao kao snovidjenje
i njegova lepota nije imala
otisak ruke božije...

Samo mu je duša i noću bila
mekana kao svila
i jednako usamljena.

On se plašio mraka.
Možda se plašio svetla.
On nije smeo da zaspi.
Ili je hteo zauvek da spava.
Sreli smo se u tami.

2.

Sad je na mom ramenu.

Moj sivi svet prošarao je bojom.
Njegova krila golicaju moje dlanove,
njegova lepota golica moju tamu.
Oko moje kuće ne raste cveće
i ne čuje se pastirska pesma.
Ne dolazi dodola u lišću i granju
da je polijem vodom plodnosti.
Ne pada kiša.
Ni Sunce ne izlazi.
Moj svet nije svet leptira.

Preživi svoju noć,
jer posle svake rodiće se dan
i vreme da opet budes lep.
Preživi svoj strah
i dosanjaj košmar
jer posle toga dolazi život,

A liči na san.

Ako možeš . . .


Iz mog mraka nema puta
nazad u svetlosti prirode.

Odleti . . .

ili zauvek ostani sa mnom,
zbaci krila,
učauri se
budi ponovo gusenica i ništa.
Ili jednostavno
budi čovek.

3.

A onda veruj,u svog tvorca
i u svetlost da će doći,
da ce proplakati kitovi
i istruliti sve jabuke
Evina, Snežanina, Helenina
i moja
u grlu zaglavljena.
I da će doći veliko sudjenje
i da će nas staviti na vagu.
Da nikad nisi bio leptir
medju cvecem, medju zracima života.
Veruj,
a ako veruješ onda znaj i to
bivši leptiru,
verujes samo da ti brže prodje vreme
pre nego što ti opet niknu
jos lepša
krila
 
***********
Iza blatnjavog oblaka
docrtavala si pege na obrazima Sunca
i šaputala mu
da pomiluje
samouke letače
jer već će se oni sami negde
već će se oni sami negde...
Vatrenu grivu uplitala si mu
u plamene kike
i šaputala
da pomiluje
samouke svevide
jer već će oni sami
već će oni sami...
 
RAĐANJE JESENI

Dodole danas obuvaju rimljanke
i JARemija drži posmrtnu misu letu
dok narikače plaču. Deca nose štafetu.

Miris gnjile dunje pomalja se kroz palanke.

Zmije su poskidale letnje košulje, sada su gole
od (po)davanja. Sluzokoža im je zlatna
i otrovni med ima miris ušećerene smole.

Pomoću vetra pomeraju se godišnja klatna.

Septembra će zmije dobiti krila. I biće zmajevi etra.
Njihova je beskonačnost ta krljušt-pernata svila
kojom se obavija Nahuatl vila, njihova sestra.

Zmijo, iz tvoje se JARosti rumena Jesen rađa!
Ime ti je Kundalini. Vatra ti se iz čeljusti porađa.

Vracas nas prirodi! Mislim da bi se i Rusou dopalo;)
 
iza očiju – prostor
oko prostora zid.
iza zida prostor.
a iza prostara zid.

..........4 zida.
Mesto za udes.
Mesto za ples.
Nije to moje čulo vida

što se krije iza
prostora
iza zida.
Iza mora
Burnog,plavog

Za sada
bez sata

Tvoje oko
to ne vidi ruke
Koje traže
Tamne senke
Bez stida...Bez stida?
 
Poslednja izmena:
Niče je danas progutao dinamit
u čast obezglavljenog Nobela i Bjelicinih „novela“.
Niče je danas sedeo na obali reke Zaratustra
i nije plakao. Jednostavno je dinamit žvakao.

Čitavih 11 minuta.

Nihilizam. Vitalizam. Ničeizam. Nadljudizam.
Dionizam. Apolonizam. Nudizam. Budizam...

Niče je danas jeo grožđe sa Hajdegerom
i balavio za zategnutom zadnjicom tu-bića na budističkoj plaži.
Egzistencijalizam u mesnatoj ambalaži.

Da-Sein, „da sam Šejn“!

Niče i Kjerkegor pili su danas kafu sa cimetom
uz Morning Blues i čitali mail od Boga:
„Try walking in my shoes...“

Bog nosi crno-bele lakovane cipele
i ne ume da pleše...

Hegel je idealizovao ovu sliku Svete Trojice
u vidu savršene beskonačnosti kruga,
koristeći isključivo apstraktne bojice.

Niče je danas držao glavu Sartru
za vreme jutarnje "mučnine" i
determinisano psovao mater Napoleonu Bonaparti
želeći da se uvuče u Žozefinine krinoline.

Fridrih ima velike brkove, ali kratak fitilj...

Niče je danas (p)ostao dinamit...
 
REPETITIO EST MATER STUDIORUM

Prstima dodirujem staklo
oči zaviruju u dubine svesti
vreme curi i natapa zidove
plaše me ptice,ne donose vesti.

Sakrio sam osmeh da prevarim tugu
čitam sa tragova u snegu
podupirem glavu da ne promeni oblik
ovo je taj dan,ovo je taj tren...

Iskustvo ponavljanja,kičmu mi savija
lomim se k'o jesen u novembru
pokušavam da pobegnem,vrtim se u krug
repetitio est mater studiorum.

Neozbiljni pesimista
 
Mala,
porasti
iznad maslačka nedozrelih
iznad snenih i vlati trava
kad ljubim ti ozarlice
da misao prva u tebi mi spava
usana vrelih
i damarnih drhtajmrava
milosnice
porasti
nad jutrom zora belih
sred neba sabahplava
kad noc se grana
i Mesec vode razlistava
tada kad hteo bih krasti
vatru tvoju svetlonebesku
i hod u ono davno
porasti
sred voda u suncebljesku
i kada padnem u nadnaravno
ti sluti
da davim se u životpesku
i pevaj stoglava
netremice

A kad jednom me
ne bude više
u oku tvome i stiska ruci
i kad mudroj umesto kiše
suza ti teče topla i plava
porasti unatrag
u sve i drhtajsrce
da pitaju te divunuci
ko san ti i java beše
prvi i poslednji u radostmuci
svetlice
umilnice
 
Ох, ја нећу успети да се саставим до сутра. До јутра.

"Дамарни дрхтајмрави", "сабахплаво небо", "животпесак", "дивунуци"... Горане, златоусти, твоја је реч... надахнуће.
 
Mirisi

Sahranjujem osecjaje, u rakama punim slova, pitanja i konfuzije.
Lagano, rech po rech.
A potpuno sam svesna da pamte se samo mirisi...
Uvuku se duboko u nozdrve i tu chekaju ponovno ozhivljavanje.

Mirisi detinjstva,
kiselih krastavaca i crvene paprike,
svezheg blata i procvalih vishanja,
listova breze i oguljene kozhe sa kolena.

Mirisi odrastanja,
prvog poljupca,
snegova,
cigareta,
ispovracjanog alkohola,
svezhe krvi.

Mirisi patnje,
suza,
metaka,
slomljenih zglobova,
naushtenog salasha, daleko izvan sela.

Mirisi slobode,
jutarnje kafe,
novina,
seksa,
vlazhne zemlje posle kishe,
tamjana u crkvi u 6 ujutru,
vetra u kosi.

Mirisi smrti,
budji,
prashine,
zagushljive sobe,
ustajalog vina,
mleka, zaboravljenog u frizhideru.

Sve to chuchi zarobljeno negde u meni, chekajucji da ponovo bude dozhivljeno, kako bi stvorilo nove osecjaje...za mene...za ljude...za prolaznost.
 
Marsh napolje

Kida.

Nekada su osecjanja nastajala suptilno.
Sada su pod presijom.
Neshto ih gura da se stvore.

Ne zhelim da gledam u vashem pravcu,
jutro je previshe tmurno,
a vi ne bojite sliku.

Zhelim da obrishem svaki pogreshan potez,
ali papir je suvishe tanak za ispisivanje novih redova,
preko izbrisanih slova.
Ako pocepam ga,
ne ostaje mi secjanje na ovaj grozni trenutak
i misao koja odbija da se on ikada vishe ponovi.

Zhelim da cjutite.
Previshe je glupih fraza izrecheno u pokushajima definisanja svega.
Lica vam vecj isprichashe sve.

Zhelim da prodje.
Svaki jebeni pogreshan pogled upucjen mom telu
neka sklizne sa mene.

Zhelim da stane sat,
da zapamtim shta vishe nikada ne smem uchiniti.

Zhelim da odete.
Unishtili ste mi vreme sa dragim ljudima
kojima zhelim pokloniti sve shto jesam.

Zhelim da, mogu ispuniti svoje zhelje.

Marsh napolje.
 
Ali sigurno-nepoznato

Mozhda, sreli smo se negde.
U nekom prolazu.
Mrachnoj ulici.
Na kraju pruge.
Pored nekog puta.

Mozhda, primetili smo.
Preshli tupim pogledima preko lica.
Preko dlanova.
Kichme.
Usana.

Mozhda, dodirnuli smo se.
U parku.
Po kolenima.
Kosi.
Ramenima.

Mozhda, voleli smo se.
Nezhno.
Duboko sa cjutanjem.
Ranom zorom, pre prve rose.

Mozhda, plakali smo.
Za vreme sutona.
Punog meseca.
Tiho.
U sebi.

Mozhda, procji cje.
Na nekom nivou.
Jednog dana.
U nekom zhivotu.

Ali sigurno- mi se ne poznajemo.
Nikada i nismo.
Zato se i kidamo.

I korachamo u novo, nepoznato.
 
Cemu se okrenuti
u ovom delicu bola, delica necega -
mozda vrednog..
Mozda samo vrednog da se prozivi.
A mozda prilicno ispraznog -
pa i do granice tumaranja
kroz senke povrsnosti,
sa ranama od nezadovoljstva -
tudjeg, a onda i sopstvenog..
sa oziljcima od bezbrojnih
strepnji, neizvesnosti, gubitaka,
nedostataka u startu,..
sto prete da se raskrvare.
I sa pravim, otvorenim ranama.
 
Gde otici...
Kuda pod ruku sa samocom -
jedinom koja ostaje
nakon potrage za Nekim..?
Negde gde ona vremenom biva podnosljiva..
Planina, suma, reka,
sumovi koji bi mogli da budu
zubor necijeg srca..
Nejasan u nama,
ali od vecnosti zeljen.
Sa istih usana
koje su trebale da nastanu
da bi nam podarile
snagu osmeha,
silinu poljupca!
Za nas poljubac,
i nas smeh.

Nebo, kisa, duga,
sa bojama toplim da greju dusu,
pa da mozda i krv prostruji..
Nesto sto je trebao Neciji pogled -
zbog onoga sto smo
sanjali da vidimo u njemu -
upravo zbog toga..
 
Nedoumica

Cesto mi se ne spava
nocu,
prebirem po proslosti>
Nesto bih da menjam,
al, cas necu, cas
hocu.
Kasno je za to,
govori nesto iz mene,
volela sam
a manje voljena bila,
kao i mnoge zene.
Svakog od nas njegova
obala ceka,
pa ako umes da plivas,
nije ni ona nedostizna
niti daleka.
Ima ih koji su doziveli
i neku nepravdu vecu,
i zato ne zelim menjati nista,
ne mogu i
necu.
 
742775663_9f8f9f8243.jpg



Mi chiamo Autunno.




Ascolta... tako miriše Duomo u razduševljenom dobu.
Na tamno crveno i dah prekinut u sopstvenom nenastajanju.
Na nas razbacane po horizontu.

Aujourd’hui a commencé avec toi..
Danas koje pod jezikom nosi senke toplih boja
i slastima ih deli osanjanom i nerasanjenom dobu...
... oberučke.

Dove vanno le mani?
U nacrtan oblak, kroz rupu u krošnjama,
dalje, bliže...
Kroz doba koje (se) topi i razliva...
Postojiš me kroz otkucaje, svuda je...

Nous nous coulons aux feux d’artifice...

Na dlanove od murano stakla
stavljam jarko crveno Miholjskih dana
da napravi na njima pametne vrtove
što se okreću i rastu... oko sebe i u krug...
Rasteš pored mladog bagrema koji zbog doba
liči na naoblačeni dren.
Rasteš na mojim rukama lomnih sirena
i crveniš se i ti...
Sei silenziosamente caldo, sono con gli occhi chuisi...

Vise mi noge
i reka im se isto tako nezgrapno smeje.
Golicaš razmazano crveno na deliću bližeg neba.
Smejem se goluždravo, jesen je...
 
*************
Na mlado vino miriše podne
dok otisak zlatnog poljupca
u jednoj tački
prekida liniju kruga
za slučaj da možda
jednom opet
poželim da posumnjam
u cikličnost.
Tvorim ravnodušje
mnogo bi bilo
da se saživim
sa svakom bojom koja gasne
u odbljesku srebrnog medaljona
što ti se njiše između grudi.
A ti osluškuješ jecaje Sunca
dok mu izniču prvi zubi
i njegov prvi ugriz
ljubomorno čuvaš
za svoja bedra.
 

Back
Top