Kao Bog što nas je dao da to jedno drvo ne diramo, kao što u bajci postoji ta jedna soba u koju ne smemo ući... Možda nas je u nekom trenutku spasila radoznalost, a u nekom drugom koštala...
Što se mene tiče, neka rade šta hoće, neka im svima bude sve kako hoće.
Imala sam prilike, nikad nisam htela i u Božijoj milosti više neće biti prilike jer odavno nisam povodljiva.
Znam samo da su to ljudi koji to isto danas aktivno rade, mlađi od mene, a sad da stanemo uporedo, nakon desetak godina njihove i moje rutine, oni izgledaju kao moji stričevi i očevi.
Ispijeni, umorni, izgubili su duh genija koji im je Bog dao.
I dalje su pametni, ali to loše artikulišu.
Kad se setim da su neki od njih u tu priču ušli jer ih je bilo sramota od svog seljačkog porekla... well... pogrešne vrednosti, pogrešne zvezde vodilje. Šta reći!