Ljubav

ali da dam doprinos ko ima strpljenja...

Citajuci ovu raspravu dolazim do zakljucka da ono cudo koje se ljudima ne desi nikad ili jednom, mozda najvise dvaput u zivotu niko nije osetio ili barem nije osetio na pravi nacin. Zena ili muskarac su totalno nebitne odrednice u desavanju psihofizicke tajne koju nijedna naucna disciplina ne moze da objasni na pravi nacin. Frljanje sa imenicama i pridevima necega sto je imanentno, od vise sile dato i neobjasnjivo zdravom ljudskom razumu, samo pokazuje sustinu besmisla "naucnog" razgovora o tome. Mogu biti ispisani tomovi knjiga o tom fenomenu, nijedan nece docarati efemernu osnovu njenog nastanka. Smisao zivota svakoga od nas nije konformizam ili neka forma lazne duhovne stabilnosti, vec traganje i bunt sto je sasvim suprotno konformizmu i odlika je kreacije odnosno stvaranja. Traganje za samim sobom, neprepoznatljivo traganje za raspadnutim delovima nas samih i sakupljanje delova koji nas cine kompletnim licnostima je sustina svakoga od nas.

Da bi bili kompletni moramo makar jednom osetiti to nesto sto spaja zivot i smrt, ovozemaljsko i ono fascinantno nepoznato i gde hodajuci po ivici svesti pokusavamo da spoznamo sta znaci sama ta rec, odnosno frljajuci pojam koji je ne retko ofucan od silne upotrebe. Jer te stvari se ne mogu nicim zemaljskim opisati pa bili mi pesnici, knjizevnici, muzicari ili slikari. Sustina je u spoju hemije i vantelesnog prebacenog u dimenziju subsvesti naseg bica koja je jos jedina stvar koja nas cini na neki nacin zivotinjskim "gospodarima" ove planete. Kada nam taj donji deo ledenog brega odstrane, hirurski ili genskim eksperimentima, morfoloski cemo postati zombirani roboti kojima nece biti potrebna ni demokratija a ni anarhija jer cemo se sustinski ponasati na isti nacin ma kakva bila spoljna senzacija.

Smisao zivota je u iscekivanju tog trenutka koji moze trajati hiljaditi deo sekunde donoseci nam perceptivnu muku koja po pravilu izmamljuje onaj spoljni sjaj kome nije povod ni lepota posmatranoga, ni nagota, ni zelja, ni bilo koje poznato ljudsko osecanje koje se ne moze banalizovati recima ma kako lepo i smisleno te reci bile spakovane. Tren je dovoljan da spoznamo sebe u drugome, godine su mozda potrebne da taj drugi oseti slicno u sebi ali po pravilu spram nekog treceg. Momentalne obostrane ljubavi su nemoguce, bas kao sto su nemoguci konstantni sudari dva ista atoma ili dva ista univerzuma. Isti dozivljaj, istog intenziteta u istoj jedinici vremena na istom prostoru od dve razlicite jedinke je laicki receno nemoguca misija. Zato je ta spoljna kreacija nase sustine, kvarka nase alternativne realnosti koju osetimo delom vremena ovog proslog ili buduceg, jednom u pola ili tricetvrt veka ispunjenje svrhe naseg postanka. Zivot bez tog trenutka je nistavan ma koliko bio ulickan i nacifran da ga svako pozeli za sebe. Ali, neki to nikad nece shvatiti ili sto je jos teze po njih, ikad doziveti.

Tako je bog uredio svet, odnosno tako je uredio nas ljude. Nekome je dao nekom nije, nekom dao pa mu posle uzme, nekoga time obogati ali ga stavi na marginu zivota i napravi ga slavnim posle smrti dok nekog anonimusa obdari mozda delom moci koje sam ima. Ko god bio u pitanju, neko obdaren, slavan ili na margini, pouzdan ili nepouzdan, ocajan ili stena, prav ili naopak, mozda licemer ili cak zao, svako od njih za tim traga, iskreno ili neiskreno, sa sirokim otvorenim duhom ili sa carigradskim zidovima oko sebe koji kriju kao zmija noge tu potrebu iza sto i jedne brave cekajuci da neko zakuca ili gurne pravi kljuc ne shvatajuci da je kljuc u njima samima. Danasnji covek je savrsen u odnosu na ono sta ce od njega postati za koju deceniju bas kao sto je nesavrsen za onog coveka od pre nekoliko decenija ranije. Jedina stvar koja moze da nas spase od samounistenja je upravo tema o kojoj se ovde govori. Ni manje ni vise.
Hvala na doprinosu.
 
Cakana...kad stvari ne idu baš kako mi želimo, moramo da malo menjamo ili sebe ili "smer" kojim idemo. Nema druge i nema tu velike filozofije.Ako duže vremena osećaš nezadovoljstvo, nešto ipak mora da se promeni. Ili u tebi ili u tvom životu.Probaj malo...nije teško.Ako imaš volje, naćićeš i snage i biće sve bolje. 👍
Tacno. Evo primera: bio sam na bubanj potoku, gladan kao dva psa:sad2:
Resio sam da izadjem iz redova sa polovnom tehnikom i promenio sam smer ka hamburgernicama.
Onda sam promenio 10 e.
Probao sam malo kobasice na zaru, a nije mi bilo tesko da pojedem i leskovacki cevap.
Dobio sam snagu i osecao se bolje:D
 
Postoji vrlo malo ljudi sa kojima osetim da smo na istoj talasnoj duzini i tad se ego raspline u etar, dozivljaj je jako oslobadjajuc, osecaj kao da sam u blagoj narkozi, neosetljiv na negativne nadrazaje. Takve osobe uvek drzim tu negde, kao neki štek droge, da ih ubrizgam kad su mi potrebni, a i oni mene. Potrebni su mi da se oslonimo jedni drugima na ledja kad imamo neki problem ili nam je jednostavno potrebno punjenje baterija. Iako na prvi pogled ne toliko bitni u mom zivotu, oni su zapravo alfa i omega.
Ne govorim o onoj konvencionalnoj ljubavi, kad su dvoje u vezi, nekom drugom prilikom..
sviđa mi se način na koji si opisao ljubav, ali je takva ljubav, po mom mišljenju, nemoguća u tom, kako si ti rekao- konvencionalnom smislu
i onda kad vidim kako svi vi pišete lepo o ljubavi, ispada da sam ja neki psihopata.. a nisam
samo smatram da ljubav kakvu poznajemo u odnosima dete-roditelj, braća-sestre, prijatelj(ica)-prijatelj(ica), nije primenjiva u odnosu muškarac-žena
 
Ne može jer niko neće da iščisti psihogovna iz sebe, nego se kači za drugu osobu kao pijavica i plače: vrati mi izgubljeni raj

A raja nikad nije ni bilo, osim u kolektivnim fantazijama i iščekivanjima
 
A sto ne mogu ljudi lepo da se vole, obostrano, nikad se ne svadjaju i zive srecno do kraja zivota zajedno?
Dobro, jel to toliko tesko?
Vidis, svako ulazi u vezu sa svojim projekcijama sebe i drugog....to moze da funkcionise u dva slucaja....ako su oboje dovoljno tolerantni i usli su iz dobrih namera....bez obzira na predubedjenja...
I ako, je zaista sve to bas ono sto ne zelis da izgubis po cenu ega, novca, prijatelja, dece...
 

Back
Top