Sve bi to bilo lepo, dve polovine jedne duše koje se stapaju u jednu, da nakon nekog vremena realnost ne zakuca na vrata. Ne mora da dođe do prestanka ljubavi uopšte - dovoljno je da dođe do sitnih razmirica i čarki, svakodnevnih problema i ličnih nezadovoljstava (kojih ima uvek, više ili manje), i tu je kraj.
Čini se da zagovornici teorije o srodnim dušama ne samo da naivno i nerealno očekuju da u vezama i uopšte muško ženskim odnosima sve bude idealno, već smatraju da nije potrebno da se trude, postave kompromisno i da ulažu u odnos, a tu temelja za ljubav nema. U fazonu - ako je on/ona moja srodna duša, prihvatiće me takvu kakva sam, stoga nema potrebe da ja tu išta menjam. Uglavnom je tome sklona mlađa populacija. Takođe su konceptu skloni i oni koji naginju ka simbiotskim vezama - pa se nađu u očaju kako pohvatati konce sopstvenog života u slučaju kraja. Pored toga, menjamo se svi u raznim pravcima, pa je realno očekivati i da će se menjati i osoba pored nas. Da li će to menjanje ići u sličnom pravcu i obimu - može da bude, ali i ne mora.
U svakom slučaju, koncept srodne duše jeste lep i romantičan, pa se u romantičnom smislu može reći da imamo više srodnih duša u životu, i to u različitim životnim razdobljima.
U svakom drugom slučaju, koncept je sa dalekosežnim posledicama.