Ljeto u Istanbulu
Dan je nesnosno vruć, kao i svi prethodni u užarenom mjesecu avgustu.
Slani talasi su jedino utočište žegi. Na plaži je malo ljudi usljed uobičajene
popodnevne pauze za ručak, koja dobro dođe za bijeg od usijanog vazduha.
Na odmoru sam treći dan i već mi je počelo da bude pomalo dosadno.Tako
je to kad na odmor ideš sam. Ne razumijem ljude koji uživaju u ovakvoj
vrućini od koje tek s vremena na vrijeme pronađu spas u moru.
Nikad više, obećavam samoj sebi. Skupljam svoje stvari i krećem prema
hotelu.
Sjedim u ugodnoj hladovini restorana, naručujući osvježavajući napitak kako
bih preživjela vrućinu. Zatvaram oči i pokušavam zamisliti da sam na hladnoj
planini umjesto u ovom paklu. Da prekratim vrijeme do dolaska konobara
bacam pogled prema vratima restorana. Na vrhu stepeništa stoji mlađi muškarac
atletske građe, a pored njega jedan nešto stariji, kratko ošišane smeđe kose,
odjeven u kratke pantalone od džinsa i svijetloplavu majicu kratkih rukava.
Ulaze u restoran i sjedaju na par stolova od mene. Uz naručeni espresso i limenke
piva, ostaju u kraćem razgovoru. Ubrzo mlađi muškarac odlazi, a onaj smeđokosi
ostaje i dalje da sjedi. U jednom trenutku, osjećam kako se okreće i hvata moj
pogled. Neprijatno mi je, nisam uspjela na vrijeme skloniti pogled. Ispred nas je
neobjašnjiva situacija, ali istovremeno se smješkamo - ja zbog nelagode, on iz
razloga koji su meni nepoznati. Ustaje i sa limenkom u ruci prilazi mome stolu.
.
- Je li slobodno? - pita me njegov bariton sa beogradskim akcentom.
- Svakako, - iznenađena, čujem sebe kako mu odgovaram.
On se spušta lagano u primaknutu stolicu.
- Oko 95 kg težine na 185 cm visine, signalizira mi moj precizni um.
U „face to face“ položaju, letimično prelazim preko njegovog lica. Tamno
kestenjaste oči me promatraju sa neprikrivenim smiješkom. Lijepe crte lica:
nos, usta, uši, sve pravilno raspoređeno na privlačnom muškom licu.
- Zagazio u četrdeste, moj um, standardno već neumoran, daje mi
potencijalno važne informacije.
- Primjetio sam vas prije par dana ovdje, - započinje on konverzaciju već viđenim
klišeom.
-I kako izgleda to što ste primjetili? - kažem iznenađena sopstvenim pitanjem.
- Mogu vam reći, sasvim zadovoljavajuće, po mojim mjerama iskrojeno, - govori
njegov širok osmijeh.
Prvi utisak zna da prevari, - dalje nastavljam u provokativnom stilu. (volim da se
igram, uvijek)
- Možda...ali, za mene to ne važi, - kaže on uz otegnutu intonaciju, fiksirajući me
pravo u oči.
- Sviđa mi se ovo, - kažem bezglasno sama sebi, a njemu:
- Prilično ste samouvjereni, gospodine.
- Ne sviđaju vam se takvi muškarci? - uzvraća sa upitnim izrazom obrva, dok mu
osmijeh i dalje svjetluca u očima.
- A šta vi mislite o tome? - nastavljam sa poznatom igrom osvajanja prevlasti
na terenu.
- Mislim da takvog nekog tražite, - riječi mu se gube u iznenadnom smijehu.
Smijem se i ja. Pruža svoju ruku.
- Ja sam Alen.
Moja, za njegovu minijaturana ruka, uzvraća.
- Drago mi je, ja sam Asja.
Opet se smijemo, ovaj put s lakoćom i spontano. Sada počinjem shvatati
da ovo možda nije običan susret, već početak nečeg posebnog. A onda
počinje uobičajena priča za dvoje koji se sretnu u nepoznatom mjestu.
Priča mi da je rođen u Banjaluci, ali je poslije rata prešao u Beograd gdje
već dugo živi i radi.
-Tako dakle, Bosanac, - upadam mu u riječ i smiješim se. Kaže da u Beogradu
ima dobar posao. Radi u jednoj tvrtki koja se bavi internet prodajom, dobro
zarađuje, ali mu mnogo nedostaje rodna Banjaluka i prijatelji koji su ostali
tamo.
- Najbolje prijatelje upoznajemo u ranoj mladosti, - govorim.
- Da, - kratko dodaje.
U Istanbul je došao poslovno sa mlađim kolegom kojeg sam vidjela
sa njim. Smješteni su u hotelu nedaleko od moga. Vrijeme nakon
sastanaka pored obilaska znamenitosti Istanbula, koriste i da se okupaju
na obali Bospora. Prije par dana me je vidio na plaži kako je već rekao.
- I otada te pratim jer odmah sam znao da si ti ta, - smije se, dok spontano
prelazimo na "ti".
- Ljubav na prvi pogled, - izazivam ga.
Sviđa mi se kad se smije. Pričamo o Istanbulu. Bio je u Aja Sofiji i još
nekim mjestima po kojima je grad poznat. Kaže da voli istoriju, pa mu
je Istanbul zanimljiv jer je prepun istorijskih znamenitosti. Složili smo
se da nam se pretjerano ne sviđa turska kuhinja. Previše je "jaka" za
naš ukus.Pričam mu da se bavim novinarstvom i da sam zaposlena u
jednom sarajevskom časopisu.
- Volio bih doći u Sarajevo, bio sam jednom davno, - kaže mi.
- Bilo bi lijepo, Sarajevo je divan grad.
Dok razgovaramo vrijeme brzo prolazi, a ja nalazim da sam potpuno
zaboravila na paklenu vrućinu. U Alenovom društvu mi je tako prijatno.
Pita me da razmijenimo telefone na šta ja pristajem. Dolazi konobar
i uprkos mom inzistiranju Alen plaća račun.
Otvaram vrata hotelske sobe gdje me dočekuje ugodna svježina. Soba
je prostrana i udobna s prekrasnim pogledom na Bospor. Prozori su
otvoreni, a lagani povjetarac donosi miris mora. Osvježavam se tušem,
oblačim udobni šorts i laganu bijelu majicu savršenu za opuštanje,
Zavalim se u udobnu fotelju, primičem stočić na kojem je laptop.
Puštam svoju omiljenu pjesmu My Friend Wind dok mi misli lete Alenu.
Iz slatkog sanjarenja probudio me je viber. Zvala je mama. Ona se
ponaša kao da ja imam 15 godina.
- U redu je mama, nisam bila dugo na suncu. Da, ručala sam. U sobi sam.
Vrijeme je predivno. Ljubim te.
Gledam na sat. Do večere je ostalo nekih sat vremena. Hvatam samu sebe
kako ponovo razmišljam o Alenu. Ponovo zvoni mobilni. Ovaj put je on.
- Ćao, šta radiš poslije večere? - prepoznajem njegov glas
- Zašto? Imaš li neku ideju?
- Možda šetnja Obalom?!
- Važi, nađemo se pred hotelom.
Osjećam se kao šiparica. Halo djevojko, smiri se, govorim samoj sebi.
Za večeru je bila ukusna pasta s umakom od rajčice, svježim bosiljkom
i parmezanom. Iako nisam bila bog zna kako gladna, s apetitom sam
smazala ukusnu porciju, a potom naručila desert. Imala sam zahvalan
metabolizam. Koliko god da pojedem kalorija, tako su se brzo trošile da
je moja linija uvijek bila ista.To sam mogla zahvaliti genima koje sam
naslijedila od tate. Zaputila sam se prema holu hotela. U susret mi je
dolazio Alen. Bio je odjeven u svijetle lanene pantalone i majicu tamne
boje. Kosa mu je bila pomalo razbarušena što mu je davalo mladalački
izraz licu.
- Ćao mala! Idemo li? - pitao me sa neodoljivim smiješkom.
- Idemo! - rekla sam sa osmijehom i krenuli smo u toplu istanbulsku noć.
More je bljeskalo u mjesečevoj svjetlosti, stvarajući svjetlucavi trag koji
je pratio brodove na Bosporu. Tihi zvuk valova koji su zapljuskivali obalu
stvarao je smirujući ambijent. Svjetla grada na suprotnoj strani Bospora
osvjetljavala su noćno nebo, stvarajući sliku koja je izgledala poput
čarobnog svjetlosnog vela.
- Želim bolje da te upoznam, pričaj mi o sebi, - znatiželjno
gledam Alena dok šetamo Obalom.
- Živim u Beogradu, ali kao što ti već rekoh srcem sam još uvijek
Banjalučanin. Završio sam arhitekturu, ali nažalost, nisam uspio pronaći
posao u svojoj struci pa sam se okrenuo internet trgovini.
Kad nisam za kompjuterom, volim čitati i istraživati nove gradove, je li
dovoljno? - pita me sa smiješkom.
- Ima još nešto, - kažem zagonetno.
Čita mi misli.
- A da, sretno sam razveden i očigledno se to ispostavilo kao najbolja odluka
koju sam ikad donio, jer me upravo sada vodi putem do tebe.
- Ti si nevjerovatan Alene, - smijem se.
Dok smo prolazili pored elegantnih vila i restorana, s terasama sa kojih se
pružao predivan pogled na Bospor na trenutak smo zastajali kako
bi uživali u pogledu, a onda nastavljali dalje. U jednom trenutku sam se
nespretno poskliznula i malo je trebalo da padnem. Alen je brzo reagovao i
uhvatio me za ruku. Smijali smo se mojoj nespretnosti.
- Možda bi bilo najbolje da mi daš ruku. Ne bih da riskiram ponovo, -
uzeo me je za ruku.
Osjećala sam toplinu njegovog dlana koja se prenosila na moj.
Na trenutak je blagi povjetarac sa Alenovog lica donio miris
njegove kolonjske vode do mojih čula.
- Znaš li zašto ponekad Bospor zovu “Dolinom ljubavi “? - pitao me
zagonetno.
- To si upravo izmislio, - nasmijala sam se.
- A ne, zato što njegovom obalom često šetaju zaljubljeni, a ja sam
se upravo zaljubio u tvoj osmijeh.
-Ti si jedan laskavac, znaš to! - uzvratila sam sa osmijehom.
- Nisi mi rekla o čemu pišeš, - nastavio je.
- Pišem kolumne o poznatim ličnostima i slične stvari
- Hoćeš li ikad napisati priču o nekome ko je zalutao i izgubio se
u tvom pogledu? - pitao me dok me je gledao pravo u oči
- Hm, a naslov bi bio “ Izgubljen u mojim očima”, - rekla sam
smiješeći se.
Na trenutak smo oboje zastali i gledali se bez riječi. Blizina je
postala intenzivna, a napetost opipljiva. Alen je nagnuo glavu
prema mojim usnama. Zatvorila sam oči. Poljubac je bio istovremeno
nježan, a opet pun strasti. Stavio je svoje ruke na moja leđa i približio
me uz svoje tijelo. Blago sam zadrhtala a onda stavila ruke oko
njegovog vrata, pripila se uz njega, nakon čega smo počeli strastveno
da se ljubimo.
- Alene, - blago sam ga odgurnula jedva dolazeći do daha
- Oprosti Asja, bilo je jače od mene.
- Nema razloga da se izvinjavaš.
Ponovo me je uzeo za ruku i nastavili smo šetnju.
Mjesečina je i dalje obasjavala naš put, a valovi su i dalje tiho
zapljuskivali obalu Svjetla u daljini stvarala su bljesak svjetlosti
na vodi, stvarajući magičnu atmosferu. Pravilli smo se kao da se
ništa nije dogodilo, ali naša srca su znala .
Šest mjeseci poslije smo se vjenčali. Svadba je bila skromna,
ali lijepa. Vjenčanje u opštini, a onda svečani ručak za nas dvoje
i nekoliko bliskih prijatelja. Alen je napustio Beograd, ja Sarajevo.
Živimo u njegovoj Banjaluci, u kući u kojoj se rodio i koju smo uz
manja ulaganja učinili ugodnijom za nas dvoje. Pokrenuli smo
privatni biznis koji će uskoro biti samo Alenov, jer ja za par mjeseci
idem na trudničko bolovanje.
Kraj
RiadaT.
Dan je nesnosno vruć, kao i svi prethodni u užarenom mjesecu avgustu.
Slani talasi su jedino utočište žegi. Na plaži je malo ljudi usljed uobičajene
popodnevne pauze za ručak, koja dobro dođe za bijeg od usijanog vazduha.
Na odmoru sam treći dan i već mi je počelo da bude pomalo dosadno.Tako
je to kad na odmor ideš sam. Ne razumijem ljude koji uživaju u ovakvoj
vrućini od koje tek s vremena na vrijeme pronađu spas u moru.
Nikad više, obećavam samoj sebi. Skupljam svoje stvari i krećem prema
hotelu.
Sjedim u ugodnoj hladovini restorana, naručujući osvježavajući napitak kako
bih preživjela vrućinu. Zatvaram oči i pokušavam zamisliti da sam na hladnoj
planini umjesto u ovom paklu. Da prekratim vrijeme do dolaska konobara
bacam pogled prema vratima restorana. Na vrhu stepeništa stoji mlađi muškarac
atletske građe, a pored njega jedan nešto stariji, kratko ošišane smeđe kose,
odjeven u kratke pantalone od džinsa i svijetloplavu majicu kratkih rukava.
Ulaze u restoran i sjedaju na par stolova od mene. Uz naručeni espresso i limenke
piva, ostaju u kraćem razgovoru. Ubrzo mlađi muškarac odlazi, a onaj smeđokosi
ostaje i dalje da sjedi. U jednom trenutku, osjećam kako se okreće i hvata moj
pogled. Neprijatno mi je, nisam uspjela na vrijeme skloniti pogled. Ispred nas je
neobjašnjiva situacija, ali istovremeno se smješkamo - ja zbog nelagode, on iz
razloga koji su meni nepoznati. Ustaje i sa limenkom u ruci prilazi mome stolu.
.
- Je li slobodno? - pita me njegov bariton sa beogradskim akcentom.
- Svakako, - iznenađena, čujem sebe kako mu odgovaram.
On se spušta lagano u primaknutu stolicu.
- Oko 95 kg težine na 185 cm visine, signalizira mi moj precizni um.
U „face to face“ položaju, letimično prelazim preko njegovog lica. Tamno
kestenjaste oči me promatraju sa neprikrivenim smiješkom. Lijepe crte lica:
nos, usta, uši, sve pravilno raspoređeno na privlačnom muškom licu.
- Zagazio u četrdeste, moj um, standardno već neumoran, daje mi
potencijalno važne informacije.
- Primjetio sam vas prije par dana ovdje, - započinje on konverzaciju već viđenim
klišeom.
-I kako izgleda to što ste primjetili? - kažem iznenađena sopstvenim pitanjem.
- Mogu vam reći, sasvim zadovoljavajuće, po mojim mjerama iskrojeno, - govori
njegov širok osmijeh.
Prvi utisak zna da prevari, - dalje nastavljam u provokativnom stilu. (volim da se
igram, uvijek)
- Možda...ali, za mene to ne važi, - kaže on uz otegnutu intonaciju, fiksirajući me
pravo u oči.
- Sviđa mi se ovo, - kažem bezglasno sama sebi, a njemu:
- Prilično ste samouvjereni, gospodine.
- Ne sviđaju vam se takvi muškarci? - uzvraća sa upitnim izrazom obrva, dok mu
osmijeh i dalje svjetluca u očima.
- A šta vi mislite o tome? - nastavljam sa poznatom igrom osvajanja prevlasti
na terenu.
- Mislim da takvog nekog tražite, - riječi mu se gube u iznenadnom smijehu.
Smijem se i ja. Pruža svoju ruku.
- Ja sam Alen.
Moja, za njegovu minijaturana ruka, uzvraća.
- Drago mi je, ja sam Asja.
Opet se smijemo, ovaj put s lakoćom i spontano. Sada počinjem shvatati
da ovo možda nije običan susret, već početak nečeg posebnog. A onda
počinje uobičajena priča za dvoje koji se sretnu u nepoznatom mjestu.
Priča mi da je rođen u Banjaluci, ali je poslije rata prešao u Beograd gdje
već dugo živi i radi.
-Tako dakle, Bosanac, - upadam mu u riječ i smiješim se. Kaže da u Beogradu
ima dobar posao. Radi u jednoj tvrtki koja se bavi internet prodajom, dobro
zarađuje, ali mu mnogo nedostaje rodna Banjaluka i prijatelji koji su ostali
tamo.
- Najbolje prijatelje upoznajemo u ranoj mladosti, - govorim.
- Da, - kratko dodaje.
U Istanbul je došao poslovno sa mlađim kolegom kojeg sam vidjela
sa njim. Smješteni su u hotelu nedaleko od moga. Vrijeme nakon
sastanaka pored obilaska znamenitosti Istanbula, koriste i da se okupaju
na obali Bospora. Prije par dana me je vidio na plaži kako je već rekao.
- I otada te pratim jer odmah sam znao da si ti ta, - smije se, dok spontano
prelazimo na "ti".
- Ljubav na prvi pogled, - izazivam ga.
Sviđa mi se kad se smije. Pričamo o Istanbulu. Bio je u Aja Sofiji i još
nekim mjestima po kojima je grad poznat. Kaže da voli istoriju, pa mu
je Istanbul zanimljiv jer je prepun istorijskih znamenitosti. Složili smo
se da nam se pretjerano ne sviđa turska kuhinja. Previše je "jaka" za
naš ukus.Pričam mu da se bavim novinarstvom i da sam zaposlena u
jednom sarajevskom časopisu.
- Volio bih doći u Sarajevo, bio sam jednom davno, - kaže mi.
- Bilo bi lijepo, Sarajevo je divan grad.
Dok razgovaramo vrijeme brzo prolazi, a ja nalazim da sam potpuno
zaboravila na paklenu vrućinu. U Alenovom društvu mi je tako prijatno.
Pita me da razmijenimo telefone na šta ja pristajem. Dolazi konobar
i uprkos mom inzistiranju Alen plaća račun.
Otvaram vrata hotelske sobe gdje me dočekuje ugodna svježina. Soba
je prostrana i udobna s prekrasnim pogledom na Bospor. Prozori su
otvoreni, a lagani povjetarac donosi miris mora. Osvježavam se tušem,
oblačim udobni šorts i laganu bijelu majicu savršenu za opuštanje,
Zavalim se u udobnu fotelju, primičem stočić na kojem je laptop.
Puštam svoju omiljenu pjesmu My Friend Wind dok mi misli lete Alenu.
Iz slatkog sanjarenja probudio me je viber. Zvala je mama. Ona se
ponaša kao da ja imam 15 godina.
- U redu je mama, nisam bila dugo na suncu. Da, ručala sam. U sobi sam.
Vrijeme je predivno. Ljubim te.
Gledam na sat. Do večere je ostalo nekih sat vremena. Hvatam samu sebe
kako ponovo razmišljam o Alenu. Ponovo zvoni mobilni. Ovaj put je on.
- Ćao, šta radiš poslije večere? - prepoznajem njegov glas
- Zašto? Imaš li neku ideju?
- Možda šetnja Obalom?!
- Važi, nađemo se pred hotelom.
Osjećam se kao šiparica. Halo djevojko, smiri se, govorim samoj sebi.
Za večeru je bila ukusna pasta s umakom od rajčice, svježim bosiljkom
i parmezanom. Iako nisam bila bog zna kako gladna, s apetitom sam
smazala ukusnu porciju, a potom naručila desert. Imala sam zahvalan
metabolizam. Koliko god da pojedem kalorija, tako su se brzo trošile da
je moja linija uvijek bila ista.To sam mogla zahvaliti genima koje sam
naslijedila od tate. Zaputila sam se prema holu hotela. U susret mi je
dolazio Alen. Bio je odjeven u svijetle lanene pantalone i majicu tamne
boje. Kosa mu je bila pomalo razbarušena što mu je davalo mladalački
izraz licu.
- Ćao mala! Idemo li? - pitao me sa neodoljivim smiješkom.
- Idemo! - rekla sam sa osmijehom i krenuli smo u toplu istanbulsku noć.
More je bljeskalo u mjesečevoj svjetlosti, stvarajući svjetlucavi trag koji
je pratio brodove na Bosporu. Tihi zvuk valova koji su zapljuskivali obalu
stvarao je smirujući ambijent. Svjetla grada na suprotnoj strani Bospora
osvjetljavala su noćno nebo, stvarajući sliku koja je izgledala poput
čarobnog svjetlosnog vela.
- Želim bolje da te upoznam, pričaj mi o sebi, - znatiželjno
gledam Alena dok šetamo Obalom.
- Živim u Beogradu, ali kao što ti već rekoh srcem sam još uvijek
Banjalučanin. Završio sam arhitekturu, ali nažalost, nisam uspio pronaći
posao u svojoj struci pa sam se okrenuo internet trgovini.
Kad nisam za kompjuterom, volim čitati i istraživati nove gradove, je li
dovoljno? - pita me sa smiješkom.
- Ima još nešto, - kažem zagonetno.
Čita mi misli.
- A da, sretno sam razveden i očigledno se to ispostavilo kao najbolja odluka
koju sam ikad donio, jer me upravo sada vodi putem do tebe.
- Ti si nevjerovatan Alene, - smijem se.
Dok smo prolazili pored elegantnih vila i restorana, s terasama sa kojih se
pružao predivan pogled na Bospor na trenutak smo zastajali kako
bi uživali u pogledu, a onda nastavljali dalje. U jednom trenutku sam se
nespretno poskliznula i malo je trebalo da padnem. Alen je brzo reagovao i
uhvatio me za ruku. Smijali smo se mojoj nespretnosti.
- Možda bi bilo najbolje da mi daš ruku. Ne bih da riskiram ponovo, -
uzeo me je za ruku.
Osjećala sam toplinu njegovog dlana koja se prenosila na moj.
Na trenutak je blagi povjetarac sa Alenovog lica donio miris
njegove kolonjske vode do mojih čula.
- Znaš li zašto ponekad Bospor zovu “Dolinom ljubavi “? - pitao me
zagonetno.
- To si upravo izmislio, - nasmijala sam se.
- A ne, zato što njegovom obalom često šetaju zaljubljeni, a ja sam
se upravo zaljubio u tvoj osmijeh.
-Ti si jedan laskavac, znaš to! - uzvratila sam sa osmijehom.
- Nisi mi rekla o čemu pišeš, - nastavio je.
- Pišem kolumne o poznatim ličnostima i slične stvari
- Hoćeš li ikad napisati priču o nekome ko je zalutao i izgubio se
u tvom pogledu? - pitao me dok me je gledao pravo u oči
- Hm, a naslov bi bio “ Izgubljen u mojim očima”, - rekla sam
smiješeći se.
Na trenutak smo oboje zastali i gledali se bez riječi. Blizina je
postala intenzivna, a napetost opipljiva. Alen je nagnuo glavu
prema mojim usnama. Zatvorila sam oči. Poljubac je bio istovremeno
nježan, a opet pun strasti. Stavio je svoje ruke na moja leđa i približio
me uz svoje tijelo. Blago sam zadrhtala a onda stavila ruke oko
njegovog vrata, pripila se uz njega, nakon čega smo počeli strastveno
da se ljubimo.
- Alene, - blago sam ga odgurnula jedva dolazeći do daha
- Oprosti Asja, bilo je jače od mene.
- Nema razloga da se izvinjavaš.
Ponovo me je uzeo za ruku i nastavili smo šetnju.
Mjesečina je i dalje obasjavala naš put, a valovi su i dalje tiho
zapljuskivali obalu Svjetla u daljini stvarala su bljesak svjetlosti
na vodi, stvarajući magičnu atmosferu. Pravilli smo se kao da se
ništa nije dogodilo, ali naša srca su znala .
Šest mjeseci poslije smo se vjenčali. Svadba je bila skromna,
ali lijepa. Vjenčanje u opštini, a onda svečani ručak za nas dvoje
i nekoliko bliskih prijatelja. Alen je napustio Beograd, ja Sarajevo.
Živimo u njegovoj Banjaluci, u kući u kojoj se rodio i koju smo uz
manja ulaganja učinili ugodnijom za nas dvoje. Pokrenuli smo
privatni biznis koji će uskoro biti samo Alenov, jer ja za par mjeseci
idem na trudničko bolovanje.
Kraj
RiadaT.
Poslednja izmena: