petarbosni4
Zainteresovan član
- Poruka
- 136
LHC Cern – Epohalno otkriće
Gotovo svi vi znate da je Einstein tvrdio da se masa čestica povećava s brzinom i da ni jedna mastična čestica ne može postići brzinu svjetlosti, jer bi joj masa postala beskonačno velika...
Što je LHC – Veliki hadronski sudarač u Cernu - iznio na svijetlost dana?
To da je cijelo jato od dvadesetak milijuna teških iona ubrzao na brzinu svjetlosti, a da se masa čestica nije nimalo povećala. Ove je ione elektromagnetski val nekoliko dana gurao ukrug svjetlosnom brzinom i pri svakom prolasku kroz polje velikih elektromagneta povećavao svoju gustoću (energetski iznos, impuls) *. Masa iona ostala je ista: m = C2/E
Što se zapravo dogodilo?
Oborena je Einsteinova tvrdnja da se masa tijela povećava s njegovom brzinom i da ni jedna čestica čestica ne može postići brzinu svjetlosti.
Ta je činjenica trn u peti današnje fizike koja se dogmatski drži tih Einsteinovih tvrdnji. A činjenica, da je oborena ova Einsteinova tvrdnja, pokušava se sakriti tvrdnjom da se ioni u tom velikom akceleratoru nisu gibali brzinom svjetlosti nego nešto manjom, 99, 99999999...% brzine sjvetlosti.
To je apsurdno, jer čestice se, u akceleratoru, ispred vala koji ih gura, ne bi mogle gibati tom, «nešto manjom» brzinom niti dijelić sekunde, a da ne pokvare i zbrkaju cijeli eksperiment.
Fizičari, međutim, uporno tvrde da su se te čestice, čak nekoliko dana, gibale manjom brzinom od svjetlosti, i to neposredno ispred vala koji ih je gurao svojom krijestom, a koji se kretao, i koji se može kretati isključivo brzinom svjetlosti – ni manjom ni većom, jer je brzina svjetlosti doista konstanta.!!!???**
Teški su se ioni, dakle, po njima, kretali nešto sporije od svjetlosti dok su se kretali istom brzinom kao i val koji se, dok ih je gurao, kretao brzinom svjetlosti.
Kakva logika !!!????? Krasno!!!!???? Divota!!!!????
Ta činjenica, da se čestice kreću brzinom svjetlosti, mogla se iščitati i iz prijašnjih eksperimenata na manjim kružnim i linearnim akceleratorima, ali se oko njih nije dizala tolika galama, koja, sada izvlači na vidjelo i ono što fizičari nikako ne bi željeli – a izlazi, naime na vidjelo to da je oborena Einsteinova tvrdnja da se čestice ne mogu kretati brzinom svjetlosti. Rasvijetljena je naime, zabluda koja je profesiji fizičar donijela i još uvijek donosi puno više novaca nego sve istine zajedno.
Osim toga podržavanje jedne Einsteinove besmislice stvaralo je dojam kako um fizičara može razumjeti nešto što normalan i zdrav um nikako ne može i koji je stoga sličniji božanskom umu nego ljudskom.
Jasno, ovdje se ne osporavaju drugi Einsteinovi radovi, niti Lorentzove transformacije koje su brilijant primjenjene matematike, ali koje su Einsteina zavele na jednu narcisoidnu i besmislenu interpretaciju rezultata matematičkih opreacija.*** No da se vratimo LHC-u
Najveća, neplanirana zasluga ovog mastodontskog akceleratora nije proizišla iz čina sudaranja čestica, nego iz onog što je prethodilo tome - njihovog ubrzavanja, te postizavanja i održavanja brzine svjetlosti. Za fizičara, koji nije poludio od fizičarima svojstvene narcisoidnosti, to je uistinu epohalno otkriće, presudno važno za daljnji razvoj znanosti i tehnologije, a i za razvoj ljudske civilizacije.
Nadam se da će još netko uvidjeti te činjenice i da će se pristupiti izradi nadsvjetlosnog akceleratora, koji je malih dimenzija. a koji može ubrzati čestice na mnogo veće brzine od brzine svjetlosti. No svjestan sam i toga da ne postoji znanstvena volja za takvo što, jer da postoji, to se, kao što sam gore već rekao, moglo uvidjeti i na manjim akceleratorima, već prije pedeset. Profesiji fizičar, interesi su važniji od znanstvenih spoznaja.
Članak o nadsvjetlosnom akceleratoru već je nekoliko godina najčitaniji znanstveni članak na području fizike čestica, ali se nitko još ne usudi založiti se za njega. Imate ga na Engleskom i Hrvatskom jeziku.
http://www.petar-bosnic-petrus.com/hr/clanci-download/Brze-od-svjetlosti.pdf
_____________________
*Akumulirana energija koju je akcelerator predao elektromagnetskom valu koji ubrzava čestice manifestira se prilikom sudara s drugim valom iz suprotnog smjera i prilikom sudara vala i ubrzavanih čestica s nepomičnom metom.Oba sudara zbivaju se praktički istovremeno pa stvaraju privid da se povećala masa čestica.
**Brzina svjetlosti, c nije svojstvo elektromagnetskih valova, kao što se obično misli, nego transferna konstanta praznog prostora – sposobnost praznog prostora da upravo i jedino tom brzinom može prenijeti elektromagnetski impuls.
*** Pravilno protumačene matematičke operacije bazirane na Lorentzovim transformacijama ne otkrivaju povećavanje mase ubrzavane čestice, nego smanjivanje djelovanja sile koja ju ubrzava. To je dokazano na svim akceleratorima koji su mogli ubrzavati čestice na brzine bliske brzini svjetlosti.
Gotovo svi vi znate da je Einstein tvrdio da se masa čestica povećava s brzinom i da ni jedna mastična čestica ne može postići brzinu svjetlosti, jer bi joj masa postala beskonačno velika...
Što je LHC – Veliki hadronski sudarač u Cernu - iznio na svijetlost dana?
To da je cijelo jato od dvadesetak milijuna teških iona ubrzao na brzinu svjetlosti, a da se masa čestica nije nimalo povećala. Ove je ione elektromagnetski val nekoliko dana gurao ukrug svjetlosnom brzinom i pri svakom prolasku kroz polje velikih elektromagneta povećavao svoju gustoću (energetski iznos, impuls) *. Masa iona ostala je ista: m = C2/E
Što se zapravo dogodilo?
Oborena je Einsteinova tvrdnja da se masa tijela povećava s njegovom brzinom i da ni jedna čestica čestica ne može postići brzinu svjetlosti.
Ta je činjenica trn u peti današnje fizike koja se dogmatski drži tih Einsteinovih tvrdnji. A činjenica, da je oborena ova Einsteinova tvrdnja, pokušava se sakriti tvrdnjom da se ioni u tom velikom akceleratoru nisu gibali brzinom svjetlosti nego nešto manjom, 99, 99999999...% brzine sjvetlosti.
To je apsurdno, jer čestice se, u akceleratoru, ispred vala koji ih gura, ne bi mogle gibati tom, «nešto manjom» brzinom niti dijelić sekunde, a da ne pokvare i zbrkaju cijeli eksperiment.
Fizičari, međutim, uporno tvrde da su se te čestice, čak nekoliko dana, gibale manjom brzinom od svjetlosti, i to neposredno ispred vala koji ih je gurao svojom krijestom, a koji se kretao, i koji se može kretati isključivo brzinom svjetlosti – ni manjom ni većom, jer je brzina svjetlosti doista konstanta.!!!???**
Teški su se ioni, dakle, po njima, kretali nešto sporije od svjetlosti dok su se kretali istom brzinom kao i val koji se, dok ih je gurao, kretao brzinom svjetlosti.
Kakva logika !!!????? Krasno!!!!???? Divota!!!!????
Ta činjenica, da se čestice kreću brzinom svjetlosti, mogla se iščitati i iz prijašnjih eksperimenata na manjim kružnim i linearnim akceleratorima, ali se oko njih nije dizala tolika galama, koja, sada izvlači na vidjelo i ono što fizičari nikako ne bi željeli – a izlazi, naime na vidjelo to da je oborena Einsteinova tvrdnja da se čestice ne mogu kretati brzinom svjetlosti. Rasvijetljena je naime, zabluda koja je profesiji fizičar donijela i još uvijek donosi puno više novaca nego sve istine zajedno.
Osim toga podržavanje jedne Einsteinove besmislice stvaralo je dojam kako um fizičara može razumjeti nešto što normalan i zdrav um nikako ne može i koji je stoga sličniji božanskom umu nego ljudskom.
Jasno, ovdje se ne osporavaju drugi Einsteinovi radovi, niti Lorentzove transformacije koje su brilijant primjenjene matematike, ali koje su Einsteina zavele na jednu narcisoidnu i besmislenu interpretaciju rezultata matematičkih opreacija.*** No da se vratimo LHC-u
Najveća, neplanirana zasluga ovog mastodontskog akceleratora nije proizišla iz čina sudaranja čestica, nego iz onog što je prethodilo tome - njihovog ubrzavanja, te postizavanja i održavanja brzine svjetlosti. Za fizičara, koji nije poludio od fizičarima svojstvene narcisoidnosti, to je uistinu epohalno otkriće, presudno važno za daljnji razvoj znanosti i tehnologije, a i za razvoj ljudske civilizacije.
Nadam se da će još netko uvidjeti te činjenice i da će se pristupiti izradi nadsvjetlosnog akceleratora, koji je malih dimenzija. a koji može ubrzati čestice na mnogo veće brzine od brzine svjetlosti. No svjestan sam i toga da ne postoji znanstvena volja za takvo što, jer da postoji, to se, kao što sam gore već rekao, moglo uvidjeti i na manjim akceleratorima, već prije pedeset. Profesiji fizičar, interesi su važniji od znanstvenih spoznaja.
Članak o nadsvjetlosnom akceleratoru već je nekoliko godina najčitaniji znanstveni članak na području fizike čestica, ali se nitko još ne usudi založiti se za njega. Imate ga na Engleskom i Hrvatskom jeziku.
http://www.petar-bosnic-petrus.com/hr/clanci-download/Brze-od-svjetlosti.pdf
_____________________
*Akumulirana energija koju je akcelerator predao elektromagnetskom valu koji ubrzava čestice manifestira se prilikom sudara s drugim valom iz suprotnog smjera i prilikom sudara vala i ubrzavanih čestica s nepomičnom metom.Oba sudara zbivaju se praktički istovremeno pa stvaraju privid da se povećala masa čestica.
**Brzina svjetlosti, c nije svojstvo elektromagnetskih valova, kao što se obično misli, nego transferna konstanta praznog prostora – sposobnost praznog prostora da upravo i jedino tom brzinom može prenijeti elektromagnetski impuls.
*** Pravilno protumačene matematičke operacije bazirane na Lorentzovim transformacijama ne otkrivaju povećavanje mase ubrzavane čestice, nego smanjivanje djelovanja sile koja ju ubrzava. To je dokazano na svim akceleratorima koji su mogli ubrzavati čestice na brzine bliske brzini svjetlosti.
