- Poruka
- 369.305
Na ivici šume živela je starica, sama bez ikoga, pa joj je cveće bilo jedino društvo u samoći.
Brinula se o cveću, a cveće je cvetalo iz dana u dan. Međutim, vreme je sustiglo i staricu.
Sve je manje imala snage da se brine o cveću.Išla je povijena i sa štapom.
Jednog jutra je izašla ispred kuće i u bašti više nije bilo cveća, bilo je zatrpano snegom.
Starica se osećala toliko usamljeno da je zaplakala, a suze su joj pale na sneg.
Tada se dogodilo čudo.Na mestima gde su suze padale na sneg, nicali su nezni beli cvetovi,
na krhkoj zelenoj stabljici, koja je bila povijena, baš kao i starica.
Bili su to Visibabe, koji su tada vratili radost u život usamljene starice, a danas je vraćaju svima nama.
Brinula se o cveću, a cveće je cvetalo iz dana u dan. Međutim, vreme je sustiglo i staricu.
Sve je manje imala snage da se brine o cveću.Išla je povijena i sa štapom.
Jednog jutra je izašla ispred kuće i u bašti više nije bilo cveća, bilo je zatrpano snegom.
Starica se osećala toliko usamljeno da je zaplakala, a suze su joj pale na sneg.
Tada se dogodilo čudo.Na mestima gde su suze padale na sneg, nicali su nezni beli cvetovi,
na krhkoj zelenoj stabljici, koja je bila povijena, baš kao i starica.
Bili su to Visibabe, koji su tada vratili radost u život usamljene starice, a danas je vraćaju svima nama.