Sokolica_M
Domaćin
- Poruka
- 4.428
Ne znam otkuda u meni potreba da ovo podelim sa vama, dragi forumaši...
Kao što ne bih znala reći koliko je postavljanje mojih tema ovde, zatim čitanje drugih tema, drugačijih iskustava i mišljenja uticalo na to da ja promenim svoje stavove... da ih unapredim (ili možda unazadim
)...
U svakom slučaju, nekad, pričajući drugome o sebi, otkrivamo, pronalazimo, ređamo... neke nove kockice mozaika... Nekad baš sa onima koji nas ne znaju (ni dobro, ni dovoljno)...
Da ne zalazim u to kakav sam utisak ovde kroz sva moja pisanja mogla da ostavim o svojoj emotivnosti, ali mnogi me ljudi u realnom životu vide kao hladnu i gordu... pa čak i uobraženu, nepristupačnu... Oni koji mi sticajem raznih okolnosti postanu bliski, doslovce svi mi to kasnije priznaju... njihovu iznenađenost da je ispod leda ipak neki topli izvor...
No, mesecima već se osećam kao posebno ugurana u svoju ljušturu i to mi u trenucima svesti počinje da smeta... Neki ljudi za sebe kod mene izgrade hladnoću i tu već samo oni mogu da deluju, drugi ne tope te naslage... Ali postoje i oni ljudi koji pokušavaju da probiju taj ''pojas'', na trenutke ih pustim kao neke virvirke
da vide šta je to u meni, a onda se trgnem i kažem: 'alo, nisu ovo granice koje sam dozvolila da pređu...
Ne puštam čak ni najbliže u taj svoj svet... I što je najgore, lepo mi je, valjda jer sam se već navikla...
Ali onda shvatim da bi mi bilo mnogo lepše da podignem zastore...
Naročito kad su ovi praznični dani... predrođendanski... kad su svi naglašeno emotivni prema meni... a u meni sve ključa... i nikako da pregazim neke barijere tog ne uvek dobrog i svetlog i korisnog razuma...
Kako vi sa vašim (ne)kontrolisanim hladnoćama ili toplinama...?
Kao što ne bih znala reći koliko je postavljanje mojih tema ovde, zatim čitanje drugih tema, drugačijih iskustava i mišljenja uticalo na to da ja promenim svoje stavove... da ih unapredim (ili možda unazadim

U svakom slučaju, nekad, pričajući drugome o sebi, otkrivamo, pronalazimo, ređamo... neke nove kockice mozaika... Nekad baš sa onima koji nas ne znaju (ni dobro, ni dovoljno)...
Da ne zalazim u to kakav sam utisak ovde kroz sva moja pisanja mogla da ostavim o svojoj emotivnosti, ali mnogi me ljudi u realnom životu vide kao hladnu i gordu... pa čak i uobraženu, nepristupačnu... Oni koji mi sticajem raznih okolnosti postanu bliski, doslovce svi mi to kasnije priznaju... njihovu iznenađenost da je ispod leda ipak neki topli izvor...
No, mesecima već se osećam kao posebno ugurana u svoju ljušturu i to mi u trenucima svesti počinje da smeta... Neki ljudi za sebe kod mene izgrade hladnoću i tu već samo oni mogu da deluju, drugi ne tope te naslage... Ali postoje i oni ljudi koji pokušavaju da probiju taj ''pojas'', na trenutke ih pustim kao neke virvirke

Ne puštam čak ni najbliže u taj svoj svet... I što je najgore, lepo mi je, valjda jer sam se već navikla...
Ali onda shvatim da bi mi bilo mnogo lepše da podignem zastore...
Naročito kad su ovi praznični dani... predrođendanski... kad su svi naglašeno emotivni prema meni... a u meni sve ključa... i nikako da pregazim neke barijere tog ne uvek dobrog i svetlog i korisnog razuma...
Kako vi sa vašim (ne)kontrolisanim hladnoćama ili toplinama...?