Laza Kostić

Neno

Elita
Poruka
22.790

Na današnji dan obeležavamo godišnjicu smrti Laze Kostića, jednog od najvećih srpskih pesnika. Pored toga ostao je upamćen i kao veliki boem.​

1732614739206.png

Laza KOstić i Lenka Dundjerski

Laza Kostić, jedan od najvećih pesnika srpskog romantizma, ostao je upamćen ne samo po svojim pesmama, već i po burnom životu, koji je bio ukrašen brojnim kontroverzama.

Rođen 1841. u Kovilju, bio je plodan pesnik, dramski pisac, prevodilac i publicista, a njegovo stvaralaštvo obeleženo je delima poput "Santa Maria della Salute" i "Među javom i međ snom".
Bio je poznat kao pionir u prevođenju Šekspirovih dela na srpski jezik i smatra se jednom od najistaknutijih ličnosti srpskog romantizma.
Njegov emotivni život bio je podjednako uzbudljiv i često podložan pogrešnim interpretacijama.

Mnogi greškom veruju da je Lenka Dunđerski, ćerka Lazara Dunđerskog i inspiracija za čuvenu pesmu "Santa Maria della Salute", bila njegova supruga.

Međutim, to nije tačno, a to što je Lenka je preminula mlada, dodatno romantizovalo priču koja se stvorila oko njih dvoje.

Pre nego što je 1895. godine oženio Julijanu Palanački, Laza je pokušao da ovu bogatu somborsku miradžiku zaprosi još 1884. godine. Ipak, zbog neozbiljnog ponašanja, zakasnio je na sopstvenu veridbu jer se zakartao u gostionici i veridba je bila otkazana.

Pričalo se da je tom prilikom prokockao 150 hiljada forinti, sumu koju je Julijana trebala da donese u miraz. Tek 11 godina kasnije, Julijana mu je oprostila, kada su se konačno i venčali.


Kostićevo nasleđe obuhvata više od 150 lirskih pesama, drame, filozofska dela i književne eseje.

Njegov život i stvaralaštvo odražavaju duh vremena i univerzalne teme ljubavi, gubitka i unutrašnje borbe, zbog čega i danas ostaje nezaobilazna figura srpske kulture.

Umro je 1910 god. u Beču, a sahranjen je na Velikom pravoslavnom groblju u Somboru.
 

Najtužnija srpska ljubavna priča: Lenka Dunđerski i Laza Kostić​

Ovo je priča o nesuđenoj i nesrećnoj ljubavi
Lenka_i_Laza.JPG

Ljubavna priča Lenke Dunđerski i Laze Kostića je zauvek neispričana priča, opevana u briljantnoj “Santa Maria dela Salute” i ostala je simbol ljubavi do današnjih dana.​


„Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kako! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronalazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog… Ovo više ne mogu da izdržim“.

Laza Kostić se nakon doktoriranja u Pešti, vratio u Vojvodinu i radio u Novom Sadu kao nastavnik, advokat i predsednik suda. Da bi se na poziv Lazara Dunđerskog preselio na njegovo imanje u Čelarevu, gde je 1891. prvi put sreo Lazarevu kćer Lenku i odmah se zaljubio u nju. Malo je reći da je Kostić bio očaran njenom lepotom i mladošću. Pesnik je imao 50, a Lenka tek 21 godinu. Uprkos godinama rodile su se obostrane simpatije i emocije su rasle iz dana u dan.

Kao prijatelj porodice Dunđerski i vrlo častan i moralan čovek, Laza Kostić je bio svestan nemogućnosti njihove veze, ali mlada Lenka se sve vreme nadala. Izuzetno lepa kći vojvođanskog veleposednika, plavih očiju, visoka i skladna stasa, govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, mnogo putovala i volela jahanje.
Laza Kostić činio je sve da je izbegne. Čak joj je nudio druge prosce, preporučivao i provodadžisao. Tako joj je jednom pričao o Nikoli Tesli, tada mladom naučniku, ambicioznom i inteligentnom. Ali Lenka je uporno odbijala, ne shvatajući zašto joj to radi i neprestano je povređuje, ne želeći da joj prizna koliko i sam pati zbog nje.

Danas , 120 godina kasnije, na površinu je isplivala istina o svoj tragediji i okrutnosti ove ljubavi, o beskompromisnoj borbi lepe ćerke bogatog Dunđerskog, ali i njenoj nesposobnosti da se izbori sa patnjom, kao i o strahovima i kukavičluku Laze Kostića, i na kraju “krvava” istina o Lenkinoj smrti.

Delovi dnevnika Lenke Dunđerski koji obuhvata period od dana kada je upoznala Lazu Kostića pa sve do dana njene smrti, a koji je godinama bio skrivan od očiju javnosti. Dnevnik daje uvid u najtananija i najdublja Lenkina osećanja i sve njeno poštovanje, obožavanje i impresioniranost Lazom Kostić.

* Da li je srce slobodno gospodinu Lazi? Znam da je raskinuo jednu veridbu. Kada sam mu ponudila spomenar da se upiše, rekao je da jedno veče neće biti dovoljno za smišljanje stihova dostojnih mene.

* Znam, moja plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču. No , ja nisam tome pridavala pažnju, očekujući čas kada ću osetiti da mi to govori onaj pravi. Pa se lecnuh. Nije li pravi stigao?
* Kamo ona bezgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene… Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo.

* Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače. Vodili smo ozbiljne i mučne razgovor
e.

– Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.

– Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?

– Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan – ponavljao je.

S proleća 1894. godine

* Volela bih da mi se nešto dogodi. Došla sam ovde da svisnem. Bog da mi prosti, ovo neće na dobro izaći.

O letu 1895. godine

* Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kako! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronalazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog… Ovo više ne mogu da izdržim!

O Maloj Gospojini 1895. godine

* Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem , nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?

6 . novembar po starom kalendaru 1895. godine

* Još ne znam, i ne smem do kraja da kažem, ali… mislim da se sve odlučilo, i od tada kao da se sve izmirilo u meni i učinilo me čudno spokojnom. Kao da je odjednom sve došlo na svoje mesto. Ako je to cena mog spokoja, onda mu rado idem u susret. Sada samo čekam svoj rođendan. Sve je čisto kao kristal i jasno. Mirna i spokojna, nakon svega. Nakon tako dugo vremena. Umesto da me dariva, ja ću njega, i sebe, darivati. Poklonom večnim. Kojim ćemo se vezati u večnosti.

Poslednji zapis 7. novembar 1895. godine

* Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da , sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve…

Laza je ovu tragediju i dramu kao breme vukao sa sobom do kraja života, pateći s jednakim žarom kao što je i voleo, i gorko se kajući. Deceniju od njene smrti, on njen lik i dalje nosi u mislima, negujući sećanje na nju, a kao što je i zapisao u svom dnevniku Lenka ga je svakodnevno pohodila u snovima.

https://backapalankavesti.com/zanim...jubavna-prica-lenka-dundjerski-i-laza-kostic/
 
Poslednja izmena:
Snove snivam

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem
al’ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem

Snove snivam, snijem snove,
u slike bih da ih kujem,
al su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.

Al’nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi;
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.
 
Santa Maria della Salute

…Zar meni jadnom sva ta divota?

Oh slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Santa Maria della Salute!

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud –

o svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U raj, u raj, u njezin zagrljaj!


Šta je pesma, koja bura, koje more, nebo, zemlja, koja zvezda, koja draga… koje “pletivo”. Pletivo raspletivo, ponovo se plete:

Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš sa pletivom?

Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i međ’ snom.
 
Bio je pre svega pesnik, ali i advokat, novinar koji je govorio sedam jezika. Iako je njegovo stvaralaštvo bilo novina u to doba, za života je strogo kritikovan, a tek posle smrti poneo je epitet jednog od najboljih i najoriginalnijih srpskih pesnika.

Njegovo stvaralaštvo spada u epohu romantizma. Njegova poezija bila je drugačija, često van kanona i dotadašnjih pravila poezije. Laza je umeo da stvara i neologizme, sebi svojstvene kovanice – odnosno nove reči kao što su pletisanka, beznjenica..

Među javom i med snom


Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
k’o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!

U Somboru se svakog 3. juna održava manifestacija “Dan Laze Kostića” na kojoj se najboljem pesniku dodeljuje nagrada “Venac Laze Kostića”. Udruženje novinara Srbije od 2001. godine dodeljuje nagradu “Laza Kostić” za najbolje napisanu vest i izveštaj, komentar, reportažu, fotografiju i televizijski snimak, kao i za karikaturu.

Danas
 

Back
Top