Jao Sanja, tema oko spavanja je i naša boljka.
Luka ima svoju sobu i svoj krevet još od druge godine, ali se stalno budio u neko doba noći i tražio da dođe kod nas u krevet (ili bi se samo uvukao kod nas).
To smo mu tolerisali naročito kad je bio bolestan, pa onda smo na moru svi spavali zajedno i odlučili kad se preselimo u kuću da ćemo biti uporni da celu noć spava u svom krevetu.
I uspelo je, ali po koju cenu... Pošto voli svoju sobicu i svoj krevet (jer je on već veeeliki dečko

), kad se probudi noću zove tatu. Onda tata grmalj, mora da dođe i legne pored njega i čeka da dete zaspi. Tata naravno zaspi pre deteta i probudi se sav ukočen i slomljen. Vrati se u naš krevet, a Luka posle sat-dva opet viče tatu. I tako nekoliko puta, iz noći u noć. Mm je onda otkačio i rekao da više ne može da bude toliko izlomljen i neispavan.
Sad ja idem kod Luke da se zagrlimo, ali moram da se ubeđujem s njim jer on hoće tatu, a meni kaže: "Idi ti mama, otkuvaj ručak!"

Elem, borba traje nekih mesec dana, polako se smanjuje broj buđenja, tj.sveo se na minimum jer smo izbacili dnevno spavanje pa dete noću spava kao top. Sad se budi rano ujutro oko 5-6 sati, pa ja ležim s njim dok mi nije vreme za ustajanje na posao.
Meni je malo lakše jer sam sitnija od mm (mada je to sad već diskutabilno sa ovolikim stomakom

), ali Luka iako spava u svom krevetu i dalje neće da spava sam...
Uf, a imamo drugara koji je od prvog dana sam spavao u krevetu i nema uspavljivanja. Mama ga spusti u krevet, da mu flašicu i dete lepo zaspi.
A mi moramo da se uspavljujemo...
