Kultni dan - Sudnji Dan

Mnoštvo pitanja od mene, laika:
Ukoliko je Bog = ljubav, i ukoliko treba da praštamo grešnicima, čemu onda služe zakoni?
Čemu onda kazne, posebno smrtna? (recimo: "oprostimo" grešniku, ali ga spržimo na električnoj stolici; zar to nije licemeje, samo lažna uteha data osuđeniku na smrt umesto sedativa? On ne odlazi u ljubavi već u fizičkoj agoniji bez obzira na iluziju spokojstva i mirenja sa smrću; konačno, njegova kazna je odmazda za počinjeni greh)
Zašto je Bog na naša pleća svalio nezahvalan zadatak da budemo procenitelji količine grešnosti drugog čoveka i njegovi dželati?
Nije li čovek, kao sudija, preuzeo na sebe ulogu Boga? Ili su samo neki, "odabrani" (pravnim, tj. ljudskim a ne božanskim kriterijumima) medijatori između Boga i grešnika?


Evo, da probam da ti odgovorim kao laik laiku. :D
Mi ne živimo u teokratskoj državi, kao što je bio stari Izrael. Kod njih je važio zakon: ''Ko ubije čoveka, valja da bude ubijen od čoveka''.
Mi ne živimo u teokratskoj državi, ali princip je isti. Ako neko ubije čoveka, mi treba hrišćanski da mu oprostimo i da ga volimo. Ali, ako ga pustimo, postavlja se pitanje: koliko volimo ostale ljude u ovoj zemlji? Zar da ga pustimo na slobodu, pa da opet ubije? Zar ćemo silovatelja da pustimo na slobodu, pa da opet siluje? Lopova da opet krade? Postavlja se pitanje: Da li volimo porodicu ubijenog čoveka? Da li volimo tu silovanu ženu? Da li volimo pokradenu osobu?
Zatim, tu je aspekat kazne. U to da li treba da zadržimo smrtnu kaznu ili ne, neću sada da ulazim. Iako će konačna pravda biti ispunjena tek nakon Božijeg Suda, u državi moraju da postoje građanski zakoni, inače ne bismo mogli da opstanemo. Mi ne živimo u raju. Vidimo da ni biblijski spisi ne zabranjuju da se sudski (u okvuru institucija) sprovede pravda i sada, na ovoj ovakvoj zemlji.
Još nešto. Kažnjavanje zločinaca preventivno deluje na potencijalne zločince. Jednostavno, to na ovoj, grehom zaraženoj zemlji, mora tako da funkcioniše.
Znači, mi možemo i treba hrišćanski da oprostimo prekršiocu zakona (a, ljudi koji nisu vernici, a i mnogi vernici možda i ne žele da oproste), ali moramo ga: izolovati, da ne bi opet počinio isti zločin, i kazniti da bismo preventivno delovali na potencijalne zločince, a i da bi oštećena osoba - žrtva (na primer silovana žena koja neće da oprosti) dobila određenu moralnu satisfakciju.
Ja, lično, nisam zadovoljan blagom kaznom zatvora za silovatelje. Odleži nekoliko godina u zatvoru, izađe, i ladno može da upropasti život još nekolicini žena dok ne bude ponovo uhvaćen!? Po meni, taj mora doživotno da robija. Ja bih voleo da se taj čovek obrati, pokaje i promeni, ali se više ne sme dozvoliti ni najmanji rizik da opet siluje. U Mojsijevom zakonu lepo piše: ''Ko siluje ženu, isto je kao i da ju je ubio''.
Eto, to su neka moja razmišljanja, nadam se da si bar delimično zadovoljna odgovorom.
 
Hvala, Onisifore. :D
Mogla bih o ovome do sudnjeg dana;), tj. ko zna koliko, ali bojim se da bismo prešli u off topic.
S nekim tvojim mišljenjima se slažem, s nekim ne. Slažem se da čovek treba da odgovara za zločin koji je počinio, ali sam protivnik smrtne kazne. Moje pitanje je bilo više u kontekstu naše, ljudske uloge na ovozemaljskom svetu: ako već postoji Bog (kao ideal ljubavi, milosrđa i pravičnosti), zašto postoji toliko mnogo nevinih žrtava, mnogo nekažnjenih zločinaca, mnogo prerano umrlih ili osakaćenih.... Zašto, zašto....? Hiljadu "zašto".:roll:
Još nešto (mala digresija): npr, silovatelji teško mogu da se promene i posle odležane kazne nastave normalan život, zato što je naučno ustanovljeno poreklo njihovog ponašanja. Nije izlečivo ali se može držati pod kontrolom. Nažalost, terapija je skupa. No, da ne širim priču...
Neću više da te gnjavim.;)
 
Hvala, Onisifore. :D
Mogla bih o ovome do sudnjeg dana;), tj. ko zna koliko, ali bojim se da bismo prešli u off topic.
S nekim tvojim mišljenjima se slažem, s nekim ne. Slažem se da čovek treba da odgovara za zločin koji je počinio, ali sam protivnik smrtne kazne. Moje pitanje je bilo više u kontekstu naše, ljudske uloge na ovozemaljskom svetu: ako već postoji Bog (kao ideal ljubavi, milosrđa i pravičnosti), zašto postoji toliko mnogo nevinih žrtava, mnogo nekažnjenih zločinaca, mnogo prerano umrlih ili osakaćenih.... Zašto, zašto....? Hiljadu "zašto".:roll:
Još nešto (mala digresija): npr, silovatelji teško mogu da se promene i posle odležane kazne nastave normalan život, zato što je naučno ustanovljeno poreklo njihovog ponašanja. Nije izlečivo ali se može držati pod kontrolom. Nažalost, terapija je skupa. No, da ne širim priču...
Neću više da te gnjavim.;)


Ma ne gnjaviš me Borčice, i mene zanimaju odgovori na ova pitanja.:D
 
Đavolskije je ne mrzeti ubistvo, krađu ili laž. Takve i slične stvari treba da budu odvratne čoveku.

Ne , nije djavolski ne mrzeti, djavolski je mrzeti.

Djavolska energija je rusilacka a Bozja je stvaralacka. Protiv mrznje se ne bori mrznjom, ako mrzis time samo uvecavas Djavolsku energiju u svetu (svemiru ).

Ono sto razlikuje mene I tebe, Onisifor je to sto ti ljubis Bozju ( stvaralacku ) energiju iznad svega a ja iznad svega ljubim Sveti Duh.

Sveti Duh , iz moje perspektive, su sve energije u zbiru, I stvaralacka I rusilacka.

Stvaranje I urushavanje su zakoni egzistencije – 2 kontrasta, suprotnosti, dualizam bez kojeg Covek ne bi mogao da spozna sebe. Svetlo I Tama, da I ne , Bog I Djavo – obe ove sile koje zajedno cine Sveti Duh ( SVEUKUPNOST ) su neophodne za spoznaju Stvorenja. Obe ove sile su darovi Duha , NACHINI DUHA, uz pomoc kojih Stvorenje raste I uvecava svoju svest ( Dusu ).Da je sve belo, od beline te ne bih mogao videti, Onisifor. To je moj odgovor I za Svabova, zasto je uopste ponudjena opcija mrznje, opcija crnog, opcija Djavo.

Dok god se boris sa necim, dok god to potiskujes ti mu dajes snagu. Svojom mrznjom prema grehu ti hranis sveukupnu mrznju ili Djavolsku energiju. Onog trenutka kad toga postanes svestan, prestaces da se boris I mrznja ce ti sama ispasti iz ruku. Tad ces mozda biti cist kao dete I mozda ces saznati iskustveno sta je BEZUSLOVNA LJUBAV, BOG.
 
Ne , nije djavolski ne mrzeti, djavolski je mrzeti.

Djavolska energija je rusilacka a Bozja je stvaralacka. Protiv mrznje se ne bori mrznjom, ako mrzis time samo uvecavas Djavolsku energiju u svetu (svemiru ).

Ono sto razlikuje mene I tebe, Onisifor je to sto ti ljubis Bozju ( stvaralacku ) energiju iznad svega a ja iznad svega ljubim Sveti Duh.

Sveti Duh , iz moje perspektive, su sve energije u zbiru, I stvaralacka I rusilacka.

Stvaranje I urushavanje su zakoni egzistencije – 2 kontrasta, suprotnosti, dualizam bez kojeg Covek ne bi mogao da spozna sebe. Svetlo I Tama, da I ne , Bog I Djavo – obe ove sile koje zajedno cine Sveti Duh ( SVEUKUPNOST ) su neophodne za spoznaju Stvorenja. Obe ove sile su darovi Duha , NACHINI DUHA, uz pomoc kojih Stvorenje raste I uvecava svoju svest ( Dusu ).Da je sve belo, od beline te ne bih mogao videti, Onisifor. To je moj odgovor I za Svabova, zasto je uopste ponudjena opcija mrznje, opcija crnog, opcija Djavo.

Dok god se boris sa necim, dok god to potiskujes ti mu dajes snagu. Svojom mrznjom prema grehu ti hranis sveukupnu mrznju ili Djavolsku energiju. Onog trenutka kad toga postanes svestan, prestaces da se boris I mrznja ce ti sama ispasti iz ruku. Tad ces mozda biti cist kao dete I mozda ces saznati iskustveno sta je BEZUSLOVNA LJUBAV, BOG.


Alles, očigledno je da se tvoji i moji religijski stavovi prilično razlikuju, tako da se nikako nećemo složiti po pitanju da li treba mrzeti greh ili ne.
 
Slažem se sa Alesom - ne treba mrzeti. Bog se ispoljava preko zakona. Postoje zakoni koji vladaju u materijalnom svetu ali i oni koji vladaju u duhovnoj (mentalnoj) prirodi. Kako predmet kada se ispusti, po zakonu slobodnog pada, pada na tlo, tako i čovek koji, po slobodnoj volji odluči da čini zlo, pada u zlo. To su zakoni (Božji) a čovek ima privilegiju u odnosu na sav ostali svet, da slobodnom voljom odlučuje kojim zakonima će se podvrgavati - zakonima dobra ili zakonima zla. Uloga Boga tu je neutralna, mada Bog ima i aktivan odnos sa svakim čovekom. Taj odnos poznat je skoro svim vernicima. Zato ima vernika koji nisu pročitali niti Bibliju niti bilo kakvu versku literaturu a ipak osećaju prisustvo Boga.
 
Hteo bih samo da skrenem pažnju na pojam ''muka večna'' (Matej 25:46).
Postavlja se pitanje: Da li je pravedno da neko večno gori u paklu zbog onoga što je radio nekih 70-ak godina? A, i kako bi se pravednici osećali kada bi znali da negde gore ljudi, i da će to tako trajati večno?
Pronašao sam da se ovde za reč ''muka'' koristi grčka reč ''kolasis'', što znači: kazna.
Sklon sam mišljenju da će nepravednici jednostavno goreti dok ne izgore i prestanu da postoje. Tako, njihova kazna postaje večna. Prestaće da postoje za večnost.
Tako da i pojam ''oganj večni'' može da se tumači slično. Posledice tog ognja su večne. Ljudi koji u njemu izgore prestaće da postoje za večnost.
Takođe mislim da trajanje svačije kazne neće trajati jednako.
Hristos je negde rekao otprilike: ''Sluga koji je znao volju svoga gospodara, a nije činio tako, biće mnogo bijen, a sluga koji nije znao volju svoga gospodara, pa nije ni činio, biće malo bijen''.
Neću ništa da tvrdim, ali postoji i ova opcija tumačenja takvih termina ''oganj večni'', ''muka večna'' (na grčkom stoji ''kazna'').
 
“ Dobro “ koje neko cini iz straha od kazne / bijenja je mozda najgore moguce samoljublje. Ipak, I to je faza koju treba proci. Takvo “ dobro “ je dobro Roba, onoga koji jos uvek nije Gospodar.

Gospodar je Dusa I njena Volja.

Kad se shvati da je takvo “ dobro “ koje se cini iz straha u stvari najgori moguci egoizam I samoljublje, onda obicno dolazi faza pobune, gde se sve unutra pobuni protiv toga…to je pocetak dolaska Gospodara.

Covek se zapita “ Koliko sam ja uopste slobodan ako mi se postojanje sastoji u tome da moram da sledim odredjen put jer mi je zapreceno kaznom ako to ne ucinim.Kakav je to moral koji sledim, moral koji nekriticki prihvatam ? To je nesto sto nekriticki prihvatam, nesto sto nisam iskustveno potvrdio? Da, to je lazni moral, nesto sto prihvatam a ne znam sta je ni zasto je.” U takvoj borbi svest se siri, u takvoj unutrasnjoj borbi Dusa ( Gospodar ) pocinje da se budi.

Ima jedna recenica koja glasi “ Religiozna osoba sledi ucenje crkve a produhovljena osoba sledi ucenje svoje vlastite Duse.”

U mom prevodu to bi glasilo : Onaj koji nije jos duhovno razvijen, onaj koji nije jos spoznao Gospodara sledi neki vid spoljasnjeg ucenja, a onaj koji je spoznao Gospodara ( vlastitu Dusu I njenu Volju ) sledi Gospodara ( Put Srca, Put sopstvene Duse ).

Nema nista lose u tome da neko sledi nekakav sistem, ucenje bilo Hriscanke Crkve ili Budisticko ucenje ili neka druga religija. Sve su to nacini da se dopre do Gospodara – sopstvene Duse. To su smernice za razvoj, trazenje Gospodara. Ali kada se jednom dopre do Gospodara, inner gurua ili nazovi kako hoces, onda sva spoljna ucenja postaju suvisna. Onda spoljasnji ( nekriticki prihvacen moral ) postaje suvisan I radja se jedini istinit, unutrasnji moral, Gospodar, Dusa.

Evo jedna pesma Hermana Hesea, uvek me iznova odusevi :

BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
 
“ Dobro “ koje neko cini iz straha od kazne / bijenja je mozda najgore moguce samoljublje. Ipak, I to je faza koju treba proci. Takvo “ dobro “ je dobro Roba, onoga koji jos uvek nije Gospodar.

Gospodar je Dusa I njena Volja.

Kad se shvati da je takvo “ dobro “ koje se cini iz straha u stvari najgori moguci egoizam I samoljublje, onda obicno dolazi faza pobune, gde se sve unutra pobuni protiv toga…to je pocetak dolaska Gospodara.

Covek se zapita “ Koliko sam ja uopste slobodan ako mi se postojanje sastoji u tome da moram da sledim odredjen put jer mi je zapreceno kaznom ako to ne ucinim.Kakav je to moral koji sledim, moral koji nekriticki prihvatam ? To je nesto sto nekriticki prihvatam, nesto sto nisam iskustveno potvrdio? Da, to je lazni moral, nesto sto prihvatam a ne znam sta je ni zasto je.” U takvoj borbi svest se siri, u takvoj unutrasnjoj borbi Dusa ( Gospodar ) pocinje da se budi.

Ima jedna recenica koja glasi “ Religiozna osoba sledi ucenje crkve a produhovljena osoba sledi ucenje svoje vlastite Duse.”

U mom prevodu to bi glasilo : Onaj koji nije jos duhovno razvijen, onaj koji nije jos spoznao Gospodara sledi neki vid spoljasnjeg ucenja, a onaj koji je spoznao Gospodara ( vlastitu Dusu I njenu Volju ) sledi Gospodara ( Put Srca, Put sopstvene Duse ).

Nema nista lose u tome da neko sledi nekakav sistem, ucenje bilo Hriscanke Crkve ili Budisticko ucenje ili neka druga religija. Sve su to nacini da se dopre do Gospodara – sopstvene Duse. To su smernice za razvoj, trazenje Gospodara. Ali kada se jednom dopre do Gospodara, inner gurua ili nazovi kako hoces, onda sva spoljna ucenja postaju suvisna. Onda spoljasnji ( nekriticki prihvacen moral ) postaje suvisan I radja se jedini istinit, unutrasnji moral, Gospodar, Dusa.

Evo jedna pesma Hermana Hesea, uvek me iznova odusevi :

BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.


Bog nas ne poziva da Mu služimo iz straha, poziva nas da mu, slobodnom voljom, služimo iz ljubavi, zato što cenimo ono što je On učinio za nas, došavši na ovu Zemlju i umrevši na krstu zbog naših greha.
Kada bi On želeo da mu služimo iz straha, vrlo lako bi našao načina da nam utera strah u kosti.
Kod Hrista mi se sviđa to što je uvek bio direktan i otvoren.
Jednostavno je izrekao posledice koje će snaći one koji u sebi ne razviju ljubav preme bližnjem.
 
Bog nas ne poziva da Mu služimo iz straha, poziva nas da mu, slobodnom voljom, služimo iz ljubavi, zato što cenimo ono što je On učinio za nas, došavši na ovu Zemlju i umrevši na krstu zbog naših greha.
Kada bi On želeo da mu služimo iz straha, vrlo lako bi našao načina da nam utera strah u kosti.
Kod Hrista mi se sviđa to što je uvek bio direktan i otvoren.
Jednostavno je izrekao posledice koje će snaći one koji u sebi ne razviju ljubav preme bližnjem.


Slazem se sa prvom trecom I cetvrtom recenicom.

Ipak, dok se iskustveno ne prodju ove faze koja sam naveo, preispitivanje I pobuna protiv nametanja, ta ljubav prema bliznjem I nije ljubav nego samoljublje, samosazaljenje I strah od kazne, ogranicenost, nesloboda, ljubljenje dogmi a ne bliznjeg.

Bog ne uteruje strah u kosti, niti to moze da ucini, kada bi tako ucinio, porekao bi svoju sopstvenu prirodu postavljajuci uslov. Kada bi tako ucinio, pretvorio bi se u svoju suprotnost. Bog je bezuslovna ljubav, sama ljubav.koja nas poziva da sluzimo Ljubavi ( volimo ) radi nas samih.

Ne mozes naterati nekog da voli I da razvije ljubav prema bliznjem, to je nesto sto dolazi iznutra, spontano, kada se covek oslobodi straha. Strah I ljubav su obrnuto srazmerni, Djavo I Bog.

Uterivanje straha pripada onoj drugoj strani koju ti mrzis a kojom si , cini mi se, bogato nadahnut kad pises o grehu.

Sile koje deluju kroz nas mozemo preobraziti jedino ako ih postanemo svesni.
 
Svaki takav (i bilo kakav) vernik može samo da umišlja o svojoj komunikaciji sa bogom. Ako bi se samo zapitao šta će on (ili bilo koja životinja) bogu, bilo bi mu jasno da je sve to samo svet uobrazilje. A i svaki bi mu psihijatar mogao objasniti u kolikoj meri je bog beznačajan za golu egzistenciju bilo kog živog bića (životinje).
 
Svaki takav (i bilo kakav) vernik može samo da umišlja o svojoj komunikaciji sa bogom. Ako bi se samo zapitao šta će on (ili bilo koja životinja) bogu, bilo bi mu jasno da je sve to samo svet uobrazilje. A i svaki bi mu psihijatar mogao objasniti u kolikoj meri je bog beznačajan za golu egzistenciju bilo kog živog bića (životinje).
Za mene ovaj svet nije nikakva fatamorgana, nego je realan opipljiv i čulan. Zato u svojim postovima ne ispoljavam besmislenost, mržnju, bes, svadljivost, nezadovoljstvo svim i svačim, nego ljubav i lepu reč svakome i svemu. Ko je u pravu?
 
Mislim da su neki (pa i neke crkve) pogrešno interpretirali navode iz Biblije o strahu od Sudnjeg dana i strahu od smrti (večne). Bog je bezgranična ljubav i kao takav ne nameće ljudima strah ni od čega niti traži od njih da išta mrze. Naprotiv. On traži od ljudi da se ničega ne boje, da imaju apsolutno poverenje u Njega, da sve vole kao On što voli, jer će im tako biti najbolje (za njih same) i to u ovozemaljskom životu. To su iskustvom otkrili mnogi veliki vernici a njihov naziv za to je: tvorenje Božje volje.
 
Slazem se sa prvom trecom I cetvrtom recenicom.

Ipak, dok se iskustveno ne prodju ove faze koja sam naveo, preispitivanje I pobuna protiv nametanja, ta ljubav prema bliznjem I nije ljubav nego samoljublje, samosazaljenje I strah od kazne, ogranicenost, nesloboda, ljubljenje dogmi a ne bliznjeg.

Bog ne uteruje strah u kosti, niti to moze da ucini, kada bi tako ucinio, porekao bi svoju sopstvenu prirodu postavljajuci uslov. Kada bi tako ucinio, pretvorio bi se u svoju suprotnost. Bog je bezuslovna ljubav, sama ljubav.koja nas poziva da sluzimo Ljubavi ( volimo ) radi nas samih.

Ne mozes naterati nekog da voli I da razvije ljubav prema bliznjem, to je nesto sto dolazi iznutra, spontano, kada se covek oslobodi straha. Strah I ljubav su obrnuto srazmerni, Djavo I Bog.

Uterivanje straha pripada onoj drugoj strani koju ti mrzis a kojom si , cini mi se, bogato nadahnut kad pises o grehu.

Sile koje deluju kroz nas mozemo preobraziti jedino ako ih postanemo svesni.


U Bibliji vidimo da je Bog itekako strogo opominjao neke pojedince, pa čak i narode, kako bi ih dozvao pameti. Naše spasenje je Njegov priorotet.

Naravno da ne možeš naterati nekog da voli, ali mi sami možemo da se trudimo da, uz Božiju pomoć, razvijamo ljubav prema ljudima.
Erih From kaže otprilike ovako: ''Ljubav je delatna zainteresovanost za život i razvoj onoga koga volimo''. Dakle, ako je verovati Fromu, ljubav prema nekome možemo razvijati zainteresovanoću i činjenjem dobrih dela prema toj osobi.
 
Mislim da su neki (pa i neke crkve) pogrešno interpretirale navode iz Biblije o strahu od Sudnjeg dana i strahu od smrti (večne). Bog je bezgranična ljubav i kao takav ne nameće ljudima strah ni od čega niti traži od njih da išta mrze. Naprotiv. On traži od ljudi da se ničega ne boje, da imaju apsolutno poverenje u Njega, da sve vole kao On što voli, jer će im tako biti najbolje (za njih same) i to u ovozemaljskom životu. To su iskustvom otkrili mnogi veliki vernici a njihov naziv za to je: tvorenje Božje volje.
Dobro, Rile, zar nisam i ja sve vreme o ovome govorio?

Šta ti znači ovaj post:

Bog je, pre svega, u čoveku.

Bez namere da ikog vređam, želim da kažem da je domaćin bio izuzetno korektan i tolerantan sagovornik, kao i da je ispoljio znanje na najvišem naučnom nivou. Ja mu čestitam.
Ja sam se, posle ovih tvojih reči privremeno povukao iz priče...
 
U Bibliji vidimo da je Bog itekako strogo opominjao neke pojedince, pa čak i narode, kako bi ih dozvao pameti. Naše spasenje je Njegov priorotet.

Naravno da ne možeš naterati nekog da voli, ali mi sami možemo da se trudimo da, uz Božiju pomoć, razvijamo ljubav prema ljudima.
Erih From kaže otprilike ovako: ''Ljubav je delatna zainteresovanost za život i razvoj onoga koga volimo''. Dakle, ako je verovati Fromu, ljubav prema nekome možemo razvijati zainteresovanoću i činjenjem dobrih dela prema toj osobi.

Sve je to ok, jedino sto izgleda ne shvatas da pokusavam da kazem da je cinjenje dobrih dela zbog toga sto je tako rekao From ili bilo ko drugi zapravo I nije cinjenje dobrih dela nego oponashanje, imitacija. Sve dok to ne dodje prirodno I spontano iz tebe, to je samo oponashanje. Ali, I to je jedan od puteva…Kao sto dete oponasha odrasle, tako I duhovno manje razvijeni oponashaju duhovno razvijenije, svesnije…oponashanje, zanimljiv izraz hehe…Izgleda da svi to radimo u raznim fazama…I to je u redu…Svako ima svoj put I ritam…
 
Sve je to ok, jedino sto izgleda ne shvatas da pokusavam da kazem da je cinjenje dobrih dela zbog toga sto je tako rekao From ili bilo ko drugi zapravo I nije cinjenje dobrih dela nego oponashanje, imitacija. Sve dok to ne dodje prirodno I spontano iz tebe, to je samo oponashanje. Ali, I to je jedan od puteva…Kao sto dete oponasha odrasle, tako I duhovno manje razvijeni oponashaju duhovno razvijenije, svesnije…oponashanje, zanimljiv izraz hehe…Izgleda da svi to radimo u raznim fazama…I to je u redu…Svako ima svoj put I ritam…


Za početak je dovoljno i oponašanje, dok to ne krene iz srca.
 

Back
Top