Za trenutak zastadoh cesljajuci svoje misli jer ni sama ne znam gde je pocetak ove price..ovako..
Moj sin je upoznao tu devojcicu na jednom sportu koji oboje treniraju..ubrzo potom,poceli smo i da se druzimo sa tom porodicom i van treninga.Pisem sad ovo,jer sam sigurna da u ovoj zemlji ima takvih ljudi i bice ih sve vise jer ih zivot pocinje goniti a oni nemaju kuda.Pre dva dana,rece mi majka od devojcice da su u teskoj krizi..videla sam njihov tezak zivot jos pri prvoj poseti njima,ali siroki osmesi koji ispunjavaju taj dom nisu mi delovali tako alarmantno kao pre dva dana.Zive u podrumskim prostorijama jedne zgrade,dvoje dece i dvoje velikih.Polovina septembra je,decak jos uvek nema knjige,i po svoj prilici ni nece mu ih skoro kupiti,jer imaju precih briga.Devojcica je dobila besplatno knjige za prvi razred.Skupstina stanara im preti da ce ih izbaciti na ulici jer poslednjih 6 meseci nisu platili kiriju za podrumski prostor u kome borave..u devojcicinoj sobi ni nema cak prozora..struju cudi me da im nisu vec iskljucili.
Majka ima skoro 50 god i o ozbiljnom poslu nema ni reci jer ni mladji ga nemaju..zena nema cak ni drzavljanstvo Srbije jer je iz Bosne,odnosno samim tim ni ovdasnje dokumente.Otac je radio i kao vecina malih preduzeca,bankrotirao.
Ucinim sve sto je u mojoj moci,a ni sama nemam novca nekog veceg viska,i krenem da skupljam,zivkajuci telefonom prvo nase zajednicke poznanika a onda i neke samo moje,za koje znam da bi im moglo preteci..pri tome nisam ocekivala da mi ljude daju za njih sume sa nekoliko nula,ali sam mislila os svakog po malo pa barem da plate kiriju zavrsice na ulici..Nisam ni ja neka velika zena sto sam resila da ucinim nesto plemenito,znam ja i sama da je takvih i gorih puna Srbija,ali ove poznajem ja licno..
Cinjenica da deca nemaju tri obroka dnevno,gonila me juce toliko da sam zvala,zvala,zvala..
Uglavnom,osim garderobe nista nisam nasla..Htela sam da urlam i da psujem na njihove ormare koje zele da isprazne misleci da su pomogli.Aman ljudi ce na ulicu,sta ce im onda i vase polovne dronje..
Dajte po malo da im skupimo i odnesemo,aman zaman..Mozda ce sutra njihova deca,pomoci nasoj!!
I nista,nista nisam uradila..Odnecu teskog srca i ukusa u ustima,ovo sto sam ja planirala da odnesem i tu se prica zavrsava..
Ja sam vanbracno dete,jako tesko smo zivele majka i ja.Nikada nije dozvoljavala da nosim tudju garderobu,nikada nismo bile na socijalnim spiskovima..Bilo je jako tesko.Biloo je surovih dana u mom detinstvu.Kucica u kojoj smo zivele nije imala kupatilo.Prvi put sam se kupala u kupatilu kada mi je bilo 12 godina.
Danas,tridesetak godina od tada,zivim i necu dozvoliti sebi da to zaboravim..samo zelim oprostiti svima onima koje ja poznajem koje svrstavm u kategoriju prijatelja a koji su juce bili mali ljudi..
to mi je sad teze nego sto mi je moje detinstvo bilo tesko..
Moj sin je upoznao tu devojcicu na jednom sportu koji oboje treniraju..ubrzo potom,poceli smo i da se druzimo sa tom porodicom i van treninga.Pisem sad ovo,jer sam sigurna da u ovoj zemlji ima takvih ljudi i bice ih sve vise jer ih zivot pocinje goniti a oni nemaju kuda.Pre dva dana,rece mi majka od devojcice da su u teskoj krizi..videla sam njihov tezak zivot jos pri prvoj poseti njima,ali siroki osmesi koji ispunjavaju taj dom nisu mi delovali tako alarmantno kao pre dva dana.Zive u podrumskim prostorijama jedne zgrade,dvoje dece i dvoje velikih.Polovina septembra je,decak jos uvek nema knjige,i po svoj prilici ni nece mu ih skoro kupiti,jer imaju precih briga.Devojcica je dobila besplatno knjige za prvi razred.Skupstina stanara im preti da ce ih izbaciti na ulici jer poslednjih 6 meseci nisu platili kiriju za podrumski prostor u kome borave..u devojcicinoj sobi ni nema cak prozora..struju cudi me da im nisu vec iskljucili.
Majka ima skoro 50 god i o ozbiljnom poslu nema ni reci jer ni mladji ga nemaju..zena nema cak ni drzavljanstvo Srbije jer je iz Bosne,odnosno samim tim ni ovdasnje dokumente.Otac je radio i kao vecina malih preduzeca,bankrotirao.
Ucinim sve sto je u mojoj moci,a ni sama nemam novca nekog veceg viska,i krenem da skupljam,zivkajuci telefonom prvo nase zajednicke poznanika a onda i neke samo moje,za koje znam da bi im moglo preteci..pri tome nisam ocekivala da mi ljude daju za njih sume sa nekoliko nula,ali sam mislila os svakog po malo pa barem da plate kiriju zavrsice na ulici..Nisam ni ja neka velika zena sto sam resila da ucinim nesto plemenito,znam ja i sama da je takvih i gorih puna Srbija,ali ove poznajem ja licno..
Cinjenica da deca nemaju tri obroka dnevno,gonila me juce toliko da sam zvala,zvala,zvala..
Uglavnom,osim garderobe nista nisam nasla..Htela sam da urlam i da psujem na njihove ormare koje zele da isprazne misleci da su pomogli.Aman ljudi ce na ulicu,sta ce im onda i vase polovne dronje..
Dajte po malo da im skupimo i odnesemo,aman zaman..Mozda ce sutra njihova deca,pomoci nasoj!!
I nista,nista nisam uradila..Odnecu teskog srca i ukusa u ustima,ovo sto sam ja planirala da odnesem i tu se prica zavrsava..
Ja sam vanbracno dete,jako tesko smo zivele majka i ja.Nikada nije dozvoljavala da nosim tudju garderobu,nikada nismo bile na socijalnim spiskovima..Bilo je jako tesko.Biloo je surovih dana u mom detinstvu.Kucica u kojoj smo zivele nije imala kupatilo.Prvi put sam se kupala u kupatilu kada mi je bilo 12 godina.
Danas,tridesetak godina od tada,zivim i necu dozvoliti sebi da to zaboravim..samo zelim oprostiti svima onima koje ja poznajem koje svrstavm u kategoriju prijatelja a koji su juce bili mali ljudi..
to mi je sad teze nego sto mi je moje detinstvo bilo tesko..