Gledam taj mali nosić što viri iz bijelog zamotuljka poput vekne hljeba.
Pa mi pogled zastane na krupnim plavozelenim očima tog sićušnog bića,
koje pomalo začudjeno gledaju na svijet na koji su stigle tog ponedeljka
tačno u dvadeset jedan i četrdeset pet minuta. Moj voljeni sin. Iako
umorna i iscrpljena ne želim da zaklopim oči dok su njegove otvorene.
Ne mogu da ga se nagledam. Hoću da vidi da sam tu, da se ne plaši
jarke svjetlosti što dopire sa neonki u bolničkoj sobi porodilišta i stalne
škripe vrata na koja već nekoliko puta ulazi i izlazi dežurna sestra.
U glavi mi se naglo odvrće davni film. Tek je došao iz Jugoslovenske
narodne armije. Nisam ga vidjela cijelih dvanaest mjeseci. Čudno,
izgleda mi kao da je malo porastao. Kratko je podšišan pa mi je malo
neobičan bez gustih smedjih uredno začešljanih pramenova kose iznad čela
ispod kojeg me gledaju plavozelene oči iz kojih iskri radost jer je konačno
došao kući. Moj voljeni stariji brat. Grlim ga snažno i govorim mu kako
mi je nedostajao. On se smiješi i govori kako je ponosan na mene jer sam
mu u zadnjem pismu pisala kako sam na kraju školske godine imala sve
petice.
Trgnem se na trenutak. Pogled mi ponovo počiva na plavozelenim
očima mog sina, ali ovaj put osjećam duplu radost. U njima
prepoznajem taj isti sjaj, taj odraz očiju svog starijeg brata. Razmišljam
kako se život tako čudesno prepliće, zatvara krugove, spaja ono što smo
mislili da je nepovratno prošlo.
U glavi se opet odvrće davni film. Prvi sam srednje i na času sam sociologije.
Tišina je u učionci jer pišemo kontrolni rad. Naglo se otvaraju vrata učionice
kroz koja proviruje glava čistačice. Glasno izgovara moje ime i govori mi
da pokupim svoje stvari pa da idemo kući. Gledam je i ništa mi nije jasno.
Ona mi hladnim glasom govori da je moj stariji brat imao saobraćajnu
nesreću u kojoj je izgubio život. Imao je dvadeset godina. Učionica se zaledila.
Trgne me zvuk otvaranja vrata. Dežurna sestra mi se smiješi i kaže mi
kako moj sin ima prekrasne oči. Dlanovima brišem tople suze sa obraza.
Smiješim se i ja.
Riada
Pa mi pogled zastane na krupnim plavozelenim očima tog sićušnog bića,
koje pomalo začudjeno gledaju na svijet na koji su stigle tog ponedeljka
tačno u dvadeset jedan i četrdeset pet minuta. Moj voljeni sin. Iako
umorna i iscrpljena ne želim da zaklopim oči dok su njegove otvorene.
Ne mogu da ga se nagledam. Hoću da vidi da sam tu, da se ne plaši
jarke svjetlosti što dopire sa neonki u bolničkoj sobi porodilišta i stalne
škripe vrata na koja već nekoliko puta ulazi i izlazi dežurna sestra.
U glavi mi se naglo odvrće davni film. Tek je došao iz Jugoslovenske
narodne armije. Nisam ga vidjela cijelih dvanaest mjeseci. Čudno,
izgleda mi kao da je malo porastao. Kratko je podšišan pa mi je malo
neobičan bez gustih smedjih uredno začešljanih pramenova kose iznad čela
ispod kojeg me gledaju plavozelene oči iz kojih iskri radost jer je konačno
došao kući. Moj voljeni stariji brat. Grlim ga snažno i govorim mu kako
mi je nedostajao. On se smiješi i govori kako je ponosan na mene jer sam
mu u zadnjem pismu pisala kako sam na kraju školske godine imala sve
petice.
Trgnem se na trenutak. Pogled mi ponovo počiva na plavozelenim
očima mog sina, ali ovaj put osjećam duplu radost. U njima
prepoznajem taj isti sjaj, taj odraz očiju svog starijeg brata. Razmišljam
kako se život tako čudesno prepliće, zatvara krugove, spaja ono što smo
mislili da je nepovratno prošlo.
U glavi se opet odvrće davni film. Prvi sam srednje i na času sam sociologije.
Tišina je u učionci jer pišemo kontrolni rad. Naglo se otvaraju vrata učionice
kroz koja proviruje glava čistačice. Glasno izgovara moje ime i govori mi
da pokupim svoje stvari pa da idemo kući. Gledam je i ništa mi nije jasno.
Ona mi hladnim glasom govori da je moj stariji brat imao saobraćajnu
nesreću u kojoj je izgubio život. Imao je dvadeset godina. Učionica se zaledila.
Trgne me zvuk otvaranja vrata. Dežurna sestra mi se smiješi i kaže mi
kako moj sin ima prekrasne oči. Dlanovima brišem tople suze sa obraza.
Smiješim se i ja.
Riada
Poslednja izmena: