Kao da gledam sad.
Skupimo se mi, unučad oko naše nane u avliji iza kuće dok ona pali vatru pa u nju stavlja
bukove cjepanice da dobro plane. Sa obje strane vatre stavlja po jednu crvenu ciglu, a na
njih, od starinskog smederevca grijnu ploču ili kako su je kod nas zvali platu. Na platu privuče
veliki bakreni kazan prepun očišćenih šljiva spremnih za pečenje pekmeza. Stane pored kazana,
pa svojim vještim rukama povremeno miješa šljive sa drvenom dugačkom kašikom koja je
godinama služila samo za to. Dok se šljive krčkaju, mi unučad se smjestimo oko vatre i uživamo
u toplini ne samo od vatre nego od posebnog osjećaja koji se rodi kad smo tako na okupu.
Potraje to i nekoliko sati. Valja dobro upeći pekmez, jer duga je zima, može se pokvariti ako
ostane nedovoljno upečen. Pred kraj pečenja, nana uzima manju kašiku, iz kazana vadi malo
pekmeza pa daje nekom od nas, ko biva da proba je l pečen. Nana je iskusna majstorica, ona
i bez probanja zna kad je gotov, ali eto hoće i nas da uključi u sve. Zatim skida kazan sa vatre,
a miris pečenog pekmeza ispuni vazduh. Stavlja ga u stranu i pokriva čistom kuhinjskom krpom.
Staklene tegle su još u špajzu oprane i spremne, ali treba sačekati da se pekmez ohladi.
A onda je dolazio onaj dio koji smo mi djeca najviše voljela. Nana ode u kuću pa iznosi veliku zdjelu
prepunu opranog krompira u ljusci. Skida platu sa vatre, razgrne žar pa u njega ubacuje krompir.
Žaračem povremeno promiješa žar iz kojeg zamiriše krompir. Prođe tako neko vrijeme, a onda
nam obznani da je pečen. Vadi ga iz žara, a mi nestrpljivo čekamo da se malo ohladi. Kora mu
je zlatno smeđa i hrskava. Miriše na dim. Skidamo je i uživamo u slasnom krompiru koji se topi
u ustima. Bio je to najukusniji krompir koji smo ikada jeli.
RiadaT.
Skupimo se mi, unučad oko naše nane u avliji iza kuće dok ona pali vatru pa u nju stavlja
bukove cjepanice da dobro plane. Sa obje strane vatre stavlja po jednu crvenu ciglu, a na
njih, od starinskog smederevca grijnu ploču ili kako su je kod nas zvali platu. Na platu privuče
veliki bakreni kazan prepun očišćenih šljiva spremnih za pečenje pekmeza. Stane pored kazana,
pa svojim vještim rukama povremeno miješa šljive sa drvenom dugačkom kašikom koja je
godinama služila samo za to. Dok se šljive krčkaju, mi unučad se smjestimo oko vatre i uživamo
u toplini ne samo od vatre nego od posebnog osjećaja koji se rodi kad smo tako na okupu.
Potraje to i nekoliko sati. Valja dobro upeći pekmez, jer duga je zima, može se pokvariti ako
ostane nedovoljno upečen. Pred kraj pečenja, nana uzima manju kašiku, iz kazana vadi malo
pekmeza pa daje nekom od nas, ko biva da proba je l pečen. Nana je iskusna majstorica, ona
i bez probanja zna kad je gotov, ali eto hoće i nas da uključi u sve. Zatim skida kazan sa vatre,
a miris pečenog pekmeza ispuni vazduh. Stavlja ga u stranu i pokriva čistom kuhinjskom krpom.
Staklene tegle su još u špajzu oprane i spremne, ali treba sačekati da se pekmez ohladi.
A onda je dolazio onaj dio koji smo mi djeca najviše voljela. Nana ode u kuću pa iznosi veliku zdjelu
prepunu opranog krompira u ljusci. Skida platu sa vatre, razgrne žar pa u njega ubacuje krompir.
Žaračem povremeno promiješa žar iz kojeg zamiriše krompir. Prođe tako neko vrijeme, a onda
nam obznani da je pečen. Vadi ga iz žara, a mi nestrpljivo čekamo da se malo ohladi. Kora mu
je zlatno smeđa i hrskava. Miriše na dim. Skidamo je i uživamo u slasnom krompiru koji se topi
u ustima. Bio je to najukusniji krompir koji smo ikada jeli.
RiadaT.
