Dobro ali Predsjednik Kraljevine Srbije je potpisao izjavu i pripremio teren za ujedinjenje po principima zapisanim u Krfskoj deklaraciji. A onda dođe Vidovdanski ustav koji je u suprotnosti sa tim. On je ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Sustav je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom oporbom.
Kada se dođe u bezizlaznu situaciju, dužnost je da se
status quo izbjegne. Ood 1998. do 2003. godine na čelu SRJ je bilo nelegalno rukovodstvo, jer je bilo sastavljeno iz srbijanske vlasti i crnogorske opozicije; no to je svakako bila racionalna pragmatična odluka donesena da se poguraju mehanizmi države, iako je bilo kršenje ustava.
To navodim kao jedan primjer; u vremenu o kojem pričamo, dužnost je uobičajeno bila na monarhu da bude osoba kao pomiritelj iznad svega. Kada postoje dvije strane u nesuglasici, treba da neki strani činilac osigura privoljavanje jedne od tih strana (bilo obećanjima, ucjenama ili sistemima prinude sile), ili da podrži jednu od strana u jednostranoj primjeni.
U ovom slučaju je bilo jasno da se do kvalifikacione većine uopšte ne može doći. Da bi zemlja dobila ustav, oko koga se već dugo mjeseci pregovara, odlučeno je da bude usvojen prostom većinom - jer nije bilo ni nikakve obaveze da ona bude kvalifikaciona. To je možda bio pogrešan politički potez u pogledu prema Hrvatima i Slovencima, sa određenog istorijskog aspekta, ali nije kršio nikakve odredbe. Krfska deklaracija je bila
lista lijepih želja, za koju se nisu bili ostvarili uslovu u potpunosti (za sve odredbe). Je li trebalo da srpski predstavnici produže pregovore, odnosno da rok za usvajanje ustava bude produžen? Moguće. Međutim, ništa nam ne govori da je široki skupštinski kompromis mogao biti ostvaren. Zapravo, on u vrijeme usvajanja Vidovdanskog ustava ne samo što uopšte nije bio ni na pomolu (kao što se može reći za razne događaje u istoriji, pa da ih to čini, najblaže rečeno,
spornima), sve je ukazivalo da se u skorije vrijeme uopšte neće desiti. Sa druge strane treba da imaš na umu državu koja
pod hitno mora da se formira jer joj prete opasnosti sa svih strana i hitno potrebna stabilnost, kako bi se osigurala u 'Versajskoj Evropi'.
Alternativa bila bi eventualno da vojska uspostavi neko vanredno stanje i nametne novo uređenje. Tako nešto ne bi bilo u najboljem interesu te države i onih na vrhu, a svakako nije bilo uopšte potrebno jer je postojala parlamentarna većina.
Dok imaš to na umu, podsjetio bih te da sagledaš situaciju u pojedinim drugim, sličnim državama. U Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Irske možda nije bilo (kao ni danas)
čvrstog ustava, ali postojali su svakako statuti ustavno pravnog ranga. Svi oni usvajani su prostom većinom, a ne kvalifikacionom. Ili pogledajmo recimo jednu drugu državu nastalu na pepelu Austrougarske -
Čehoslovačku. Ustav Čehoslovačke usvojila je 29. februara 1920. godine jedna narodna skupština koja je po svojoj strukturi bila jedan revolucionarni konvent. Nije bilo ni nikakvih izbora (za nekakvu
ustavotvornu skupštinu), a kamoli nečeg što bi iole moglo naličiti pregovorima o ustavu. Slovački predstavnici u formiranoj skupštini nisu bili ništa drugo do delegati koje je gotovo isključivo postavio jedan čovjek, Vavro Šrobar (većinu od 40 delegata; docnije će im se priključiti još 4 Slovaka). A pazi sad još ovu jednu stvar - većina slovačkih narodnih predstavnika bila je
protestantske vjere (bili su luterani).