Zoran Radmilović (Kralj Ibi): O narode, gde ste, gde ste seljaci, radenici, poštena inteligencijo... A, tu ste... Vi to nekom prečicom, nekom stranputicom. Moj narod me opet izaziva da im održim jedan govor, da to ovako sunem u masu pa kako padne... Nekako krene od nama ka njima... Neka taj govor klizi k'o po vodi... Ej, narode... Divan narod, divan, obožavaju me prosto... Ej, narode moj... Šta je to sa tim mojim narodom? Zameniću ga za neki nov, šta će mi polovan narod, zamenim to pa koliko dobijem, nije važno... O, narode... Moj narod je pretežno poljoprivredno-stočarskog, kafilerijskog tipa... Dobro je, dobro je... On meni sve šapuće, tu mi samo šoroboće u uvo, samo mi ubacuje muhu u uhu... Oho, bože, šta neće glava da nam pati... samo da se ne zarati... Oj, narode... Kakvi glasovi, kakvi intenziteti glasova, kakva snaga intenziteta glasovnih mogućnosti u ovom trenutku razvoja. Neću da menjam narod ipak, neka ostane, tak'i je kak'i je...