Ne smatram ga nekim značajnijim i umešnim - iznad svega, ne umešnim - monarhom, ali trebalo je to rešiti na drukčiji način umesto ubistvom. Mada, izvesni navodi govore čak i o britanskoj upletenosti: Crna ruka je bila pod patronatom britanske obaveštajne službe, a Apis i njegovi ljudi trenirani od strane iskusnih britanskih agenata i ubica "po narudžbini". Naravno - ko te fore ume da odradi bolje od engleskih mutivoda - kasnije su se prigodno "zgrozili" nad činom varvarskih srpskih ubica nad jadnim kraljem (ako im je već bio mio naš kralj, zašto li su na Berlinskom kongresu bili jedina evropska sila koja se protivila srpskoj nezavisnosti od Osmanlija?). Kao što su se "zgrozili" i nad Sarajevskim atentatom, za koji opet kruže priče da su mu oni osmislili temelje, i, nekoliko decenija kasnije, nad fotografijom muslimanskog "logoraša iz Trnopolja" koju je uslikala britanska fotoreporterka.
Interesantno je da su kod obe dinastije kvalitetni kraljevi bili samo "pioniri": kralj Milan (prvi od Obrenovića) i kralj Petar I (prvi od Karađorđevića), dok su sinovi nepromišljenom, bahatom i autističnom politikom - pri čemu, i pored svih primedbi na račun Aleksandra Obrenovića, "pobedu" ipak odnosi Aleksandar Karađorđević, anulacijom Srbije u okviru Jugoslavije - potrli ono što su njihovi očevi mučno stvarali. Dokaz da naši prinčevi, nažalost, nisu bili iznad ministarskih, poslaničkih i ostalih buržujskih sinova u tadašnjoj Srbiji po mogućnosti prevazilaženja duha razmaženog nepotizma i preuzimanja pune odgovornosti i konstruktivnosti na sebe, ne oslanjajući se na to ko i šta ti je otac bio. Pretpostavljam da je to, kao što sam već pomenuo u sličnoj temi, zaostavština malograđansko-rajetinskog duha koji je ovladao Srbijom nakon što su Turci istrebili ili opljačkali i obeskućili sve stare aristokratske porodice u Srbiji. Nisu više postojali Nemanjići, Altomanovići, Marnjavčevići, Jakšići, Belmuževići, Brankovići, i ostale srednjevekovne aristokratske porodice, pa je novu aristokratiju trebalo sačiniti od seljaka. Austrijski vladari iz XIX veka su među svojim precima imali desetine najvećih imena evropskih kraljeva i careva, o višem i nižem plemstvu da ne govorim. Slavniji preci kralja Petra I bili su jedino Karađorđe i porodice Nenadović i Milovanović.
Naravno, sve to ne treba da oslika nekakav šovinizam prema sopstvenoj novijoj istoriji i vladarima, ali jednostavno, naš narod je zbog dugog perioda nemanja dodira sa makar i primesama aristokratije i kulturne finoće izgubio osećaj za dalekosežno, nesebično i konstruktivno delanje i planiranje, a činjenica da su u toj crti kraljevi Aleksandar Obrenović i Aleksandar Karađorđević bili jednako svojeglavi i anti-konstruktivni kao narod govori da se suštinski nisu razlikovali od raje po razmišljanju, ako i jesu po statusu. Filozofija "tata mi je bio kralj, zar ja onda mogu da pogrešim", pride u kombinaciji sa manjkom analitičnosti i poverenjem u pogrešne, izdajičke ljude, u slučaju A. I Karađorđevića čak i u neprijatelje (savezna država sa Hrvatima i Slovencima).