Kontrolisanje i kanalisanje besa kod dece

mackica ns

Poznat
Poruka
7.784
Svi smo bar nekad bili svedoci napada histerije dece: vrištanje, bacanje po podu, nakontrolisano mlataranje rukama i nogama, kod starije dece i nekontrolisanih izjava tipa - mrzim te i sl.
Naravno da to uvek jako ružno izgleda, i ne znam za vas, ali uglavnom se na to čuju komentari - sve bi to rešile dobre batine... Neću da raspravljam o batinama, ima tema; ali nisam ranije dok nisam imala dete znala ni pomislila (silly me) da svako dete prođe kroz tu fazu, samo je pitanje kako se sa njom izboriti. Uopšte, kako dete od godinu dana, čak i manje ili malo veće treba naučiti da se izbori sa 'frustracijama': to ne smeš! To moraš!
Ja znam da smo brat i ja uvek bili dobra deca. Baš jako dobra, uvek su svi se kao čudili i hvalili nas; a mi smo u stvari samo uvek bili prestrašeni. Da vam ne kažem kakve to sve ima posledice. Elem, to sam shvatila tek sa svojih 27 kad je moj sin imao 6 meseci i kad je moj tata rekao - do godinu dana moraš da ga naučiš da te sluša: ili da te se boji ili da te poštuje. Meni kao ceo svet da se srušio na glavu - poštovanje i strah nisu isto; alo čoveče!!!???
I znam da neću da me dete sluša zato što me se boji. Naravno da neću da bude razmaženo derište. Zatečena sam kako razgovor i argumenti kod tako male dece naravno ne mogu da 'upale'; ne znam kakve kazne bi trebalo da upražnjavam, a protivnik sam batina za svaku sitnicu (i takođe mislim da nisu funkcionalne).
 
Tema je baš vezana za onu: da li treba tući decu.... Pa evo i ja predjoh sa jedne na drugu.
Odrasla sam kao i vi, naravno Kao dobro dete, i na sličan način vaspitavana. Baš sam se trudila da na svojoj deci (16 i 11god.) ne primenjujem slične metode. Naročito ono ti si starija, ti moraš, ili kad te pogledaju odmah se "oladiš". Prošli smo mnogo faza, pa evo sad se borimo sa pubertetom. Nema pravila, ali kod mene se sve svodi na priču, objašnjenja (shodno uzrastu deteta) šta je dobro a šta ne. U mnogo situacija pustim da sami "provale" gde su pogrešili, ali i da daju predloge kako da rešimo neki problem. Vaši su još mali, neke stvari ne smete ozbiljno shvatati. Imaju i oni potrebu da viču, plaču. Treba ih ponekad pustiti da nešto isteraju do kraja a mnogo toga se mora ignorisati. Sećam se i one faze kontriranja. Sve to prodje. Najteže je naći neku sredinu i ravnotežu kad šta treba roditelj da primeni. Kod moje ćerke je uvek stvaralo kontra efekat kad joj se kaže da nešto mora da uradi (i dan, danas) Takva je ličnost. Ali nju tretiramo od malena kao da je velika. Sa njom je sve stvar dogovora i neke vrste ravnopravnosti. Uvek je znala šta hoće. Kako kod kuće, tako i u školi. Dok je sin druga priča. On traži pažnju, traži savete, (dok ih ona uglavnom deli). Mogu reći, iskreno da sam ponosna na svoju decu, i nadam se da će tako i ostati. Ali uvek se preslušavam i vraćam sebe u njihovo doba, što bi rekli gledam stvari i sa druge strane. Čak smo se jedno vreme igrali zamene uloga. Ja dete, oni roditelj. Tek tu vidite sebe njihovim očima....
 
Има доста литературе о томе.
Ја имам и ону прастару 'Ваше дете и ви из дана у дан'' (иако је превазиђена у много чему, неке ствари везане за развој детета су суштинске), и једну стару из социјалнистичких времна, али опет добру ''И ваше дијете је личност'' Маријана и Тее Кошичек, и ''Мало дете - велика загонетка'' Др Олге Хаџи- Антоновић.

Тамо су јако добро описане етапе развоја код деце, када коју појаву можемо очекивати и како је најбоље реаговати на њих.

Мрзи ме тако много да прекуцавам, али има стварно добрих конкретних савета и у вези са овим проблемом које наводиш.
 
Hellen, moja mama je za mene koristila "Vase dete i vi iz dana u dan"...
Kazes da je prevazidjena. Ja sam od muza dobila knjigu Dr. Spocka ubi me ako znam bas naslov, ja je zovem "Spok". Ja se slazem sa vecinom stvari koje tamo pisu... A kanalisanje besa... Pa, kad bih svoj znala da iskanalisem bilo bi super. Nekada pozivcanim kao balavica nekakva, a stvarno se trudim da budem pribrana.
Nego, u kom smislu je "vase dete i vi" prevazidjena? Zanima me.

A to - do godinu dana ga nauci da te se boji. O, dodjavola onda i radjanje i odgoj ako ce neko ko mi je centar svijeta (uslovno govoreci, d me ne napadnu sada kako i ja treba da zivim i da njanja... znam, naravno da se necu pretvoriti u iznurenu babu zato sto imam bebu) i koga toliko volim i ko mi je donio toliko radosti (izuzev ovih perioda sa mucninom...) treba da me se boji? Ja mrzim da me se boji i macka! A kamoli moje dijete. Zelim da budemo prijatelji. Ja sam veliki prijatelj koji vise zna i vise moze i zato ga mali prijatelj treba slasti i postovati jer je tako najbolje. Ali i veliki prijatelj postuje osobenost i zelje malog prijatelja. Prijatelji se ne plase jedni drugih!

Ja po milioniti put kazem - imala sam traumu od skole i u osnovnoj bila "mali genije". Ok, bila sam pametna (i jednim dijelom ostala), ali da imam sve petice, bilo je samo zato sto je dozivljavano kao uzasan prestup kada ne dobijem 5, a svaka se petica analizirala i proslavljala kao da sam Nobelovu nagradu upravo dobila. Jendostavno se od mene ocekivalo da budem najbolja u skoli. Ma... Da ne pominjem ono "Zasto 4 iz biologije? To je tako divan predmet!". E, pa, ebala te biologija, kad ti se dopada idi ti pa uci.
LJudi, za oko7 godina moje dijete krece u skolu (govorimo o jednom nerodjenom malom bepcetu:)). Ako jos budem na forumu, molim vas - ubijte me na licu mjesta budem li se zalila na ocjene!!!
 
Hellen, moja mama je za mene koristila "Vase dete i vi iz dana u dan"...
Kazes da je prevazidjena. Ja sam od muza dobila knjigu Dr. Spocka ubi me ako znam bas naslov, ja je zovem "Spok". Ja se slazem sa vecinom stvari koje tamo pisu... A kanalisanje besa... Pa, kad bih svoj znala da iskanalisem bilo bi super. Nekada pozivcanim kao balavica nekakva, a stvarno se trudim da budem pribrana.
Nego, u kom smislu je "vase dete i vi" prevazidjena? Zanima me.

Ја имам издање из седамдесет и неке, не знам да ли су у новијим издањима вршене неке корекције. ''Застарелост'' се углавног огледа у саветима о храњењу, повијању...и тако неким практичним стварима које су се у међувремену промениле.
Суштинске ствари, које се тичу психологије и развоја детета су и данас исте и корисне.
 
mackica ns - batine tu ne pomažu, ni kazne. Postoji samo jedan način da dete prestane sa histerisanjem: IGNORIŠI GA ! Doslovno. Kad počne da se "baca" i vrišti - pravi se da ga ne vidiš , "traži" ga i dozivaj, ne obraćaj pažnju dok ne prestane. Budi uporna i tako reaguj svaki put, vrlo brzo će shvatiti da se takvo ponašanje ne isplati i prestati. Uvek postoji opasnost da će pronaći nekog drugog kod koga histerija "pali" ali to mora da rešiš sa tim drugim a ne sa detetom jer svako od nas provocira dete na neku reakciju.
Deca uče na pokušajima - ako "upali" (tj dete dobije šta hoće) ono to usvaja kao način ponašanja. Ako ne "pali" - proba nešto drugo.Od TVOJE reakcije zavisi ponašanje deteta ubuduće. Ako se smeješ nečemu što dete radi - radiće to uvek da te nasmeje.Ako histeričnim ponašanjem "zaradi" čokoladu (da bi prestalo) ima da se nakupuješ čokolada!!! :D
Ovo znam iz ličnog iskustva. Mlađa kćerka se bacala na pod i lupala nogama, rukama, glavom i vrištala ko luda. Čim je shvatila da je mama ignoriše takvu - prestala je. Pokušala je sa ocem i babom ali sam ih nagovorila da me slede i sve je prestalo.
 
Glorija da se ja pitam ja dete nebi ignorisao ...
nikad se ne zna ... shta ako tako dobije kompleks nizhe vrednosti :) ???
shalim se ... mislim ono ... imo sam par puta da vidim kako se jedan klinac u shkoli tako baca ... i sad je u bolnici ... chuo sam da kad je jednom izasho napolje dobio napad ( koji je prerastao u EPILEPSIJU ) i takkvim bacanjem je udario glavu od banderu i bao pod kola ( slomljena ruka ) ... sad ga ispituju psihijatri ...
al ja tu isto krivim rodiitelje ... mislim oni su znali da dete ima napade , pa su ga pustili samog sa drugovima a ima 9 god. mislim stvarno ...
 
Epilepsija je bolest a histerično ponašanje nešto sasvim drugo.Hiperaktivno dete - treće.
Kod epilepsije, napad nema uvek vidljiv uzrok i vrlo je specifičan, da ne kažem strašan.U tom slučaju - obavezno se obratiti doktoru.
Ono o čemu ja pričam su napadi tzv."besa" kad dete podivlja da bi nešto dobilo, postiglo, privuklo pažnju ili kad se naljuti.To nije poželjno ponašanje i mora se ispraviti (pre škole - zamislite da to uradi na času, a hoće ako mu je to uvek donosilo ono što želi), najbolje čim se pojavi. Eliminisanje nepoželjnog ponašanja je sastavni deo vaspitanja. Kao što učite dete na nošu, da pije iz čaše i slično, morate ga naučiti na koji način se mora ponašati u raznim situacijama.Najčešće se problem javi kad dete neće da prihvati NE kao odgovor pa istrajava na svom HOĆU-ODMAH pa proba i sa molbama i sa plakanjem, a kad ne upali proba i sa napadom divljeg besa. Roditelje preplaši i obično dobije šta želi.U tom slučaju, napadi će biti sve češći jer dete ide "na siguran dobitak " .
Ovo nema veze sa kompleksima jer se dete ignoriše samo kad se loše ponaša.Za kompleks niže vrednosti potrebno je dugogodišnje mentalno maltretiranje i ignorisanje je samo deo toga.
Dete zaista mora da se istrči i troši energiju, ali nikakav sport ne ispravlja grešku u ponašanju.Zabrane su neophodne i dete mora to da shvati. Na šta bi ličilo da dete radi samo ono što hoće: jede kad i šta hoće (samo čokoladu :D ), ide kud hoće (samo na ulicu :confused: )...
Pitala žena Frojda šta da radi da joj dete odraste psihički zdravo.Šta god radili - pogrešićete ! ;-) Strašno ali i vrlo istinito.
 
Glorija je u pravu - ognorisanje je lek za manju decu kada pocnu da se histericno bacaju po podu - to obavezno prvo bude u sopstvenoj kuci.
Tada, znaci u sopstvenoj kuci, roditelj treba `ladno da odseta u kuhinju ili u wc, a dete kao da ne postoji, tj kao da se ne dere valjajuci se po podu.
Posle par takvih pokusaja (kod tvrdoglavije dece moguce je da je ti vise od par pokusaja), oni shvate da to ne pali i sasvim prestaju sa tim.
Nema sanse da se tako valjaju kada su sami ili kada su u skoli (sem ako imaju neku bolest psihe).

To je primer kako treba ignorisati i kako se sprecava konkretna losa navika.

E, sad, tu postoji problem ako jedan roditlej to teze dozivljava, pa `oce da pljesne dete po guzi, sto nikako ne bi valjalo jer nije samo povladjivanje detetu davanje na paznji takvom ponasanju, vec je i pljuskanje reakcija, a poenta je da nikakve reakcije NE SME BITI!
Ovo je vrlo delotvorno!

Hellen, i ja sam koristila tu knjigu iz sedamdeset i neke - aktuelna je ona i danas.

pozdrav
 
Hvala onaona na pomoći u razjašnjavanju. I mom mužu se baš nije dopadao način rešavanja histerija. On nije udarao ali je hteo da teši i udovolji. I dan danas njega vrte oko malog prsta :D

I ja sam mislila da je mudrost u knjigama.Jedna istinita priča: jedna prijateljica dobila bebu. Beba stalno plače i ona je odnese lekaru.Lekar konstatuje da je beba GLADNA i gađa majku knjigom po kojoj je hranila bebu !!!:D

Moja majka je kod prve moje bebe insistirala da sve bude sterilno i po "knjizi" - bila je stalno boležljiva. Drugo dete sam pustila da živi normalno, nisam preterivala ni u čemu i stalno sam "osluškivala" šta dete hoće - bezobrazno je zdrava.
Po nekim autorima, dete do druge godine instinktivno zna šta je dobro za njega.:confused:
 
Da, moje dete je svega nekoliko puta imalo takvu reakciju bacanja u kući (sad ako se i desi, retko, počne da plače, pa pažljivo spušta glavu, u tim momentima koliko se trudi da se ne udari da i prestane da plače; pa kad lepo legne onda nastavi :))) ) takođe sam ga ignorisala, brzo je prestao da se baca ali dugo plače. I nisam osetljiva na to kad plače bez razloga; ali imam u kući njih koji jesu i odmah dotračavaju da vide šta mu je; da ga nisam nedajbože zlostavljala.
Nekad pokušavam da razgovaram sa njim - 'ajde reci razlog, ZAŠTO plačeš, ili to MORA da se uradi, sa plakanjem ili bez, na tebi je da odlučiš kako će sve to da izgleda. Uglavnom tako na ulici, i uvek iz istog razloga - kad hoće da ga nosim, ili kad neće da ide tamo gde treba, nego nekom svojom putanjom (makar to bilo i da se vrti u krug).

Iskreno, nekad me baš prijatno iznenadi, ali dešava se i neprijatno. U stvari najveći problem imam sa tim različitim doživljavanjem njegovog besa. Baba koja ga dosta čuva mu uvek skreće pažnju na nešto drugo, i on brzo prestane; i jedino što ja mogu da uradim je da ga ona što manje čuva. Znači, razgovori i moja pravila kod nje ne važe. To je otprilike, on počne da plače zbog gluposti, a ona ga nosi na prozor, ili mu uključuje crtani, ili daje čokoladu, ili počne da se glupira... Kod mene uglavnom, čim ga ja ignorišem on dolazi da se mazi, da me grli...

U gostima imam problema tipa - ja mu kod kuće dozvolim da se igra da kuva ručak, lepo mu stavim veliku plastičnu tacnu i dam mu neke posudice i tri smokija i dva štapića i on je miran po sat vremena dok meša, presipa, baš se lepo igra i pričaaa - sad malo soli, pa malo šećera, pa sad kuva pizzu, a onda peče griz... I onda negde odemo, on nađe posudice i uzme grickalice; i mislim ne mogu da ga pustim da tamo brlja... I znam da ne može da ukapira zašto to kod kuće sme, a tu ne sme.


Samo da dodam, on ima manje od dve godine
 
Da, moje dete je svega nekoliko puta imalo takvu reakciju bacanja u kući (sad ako se i desi, retko, počne da plače, pa pažljivo spušta glavu, u tim momentima koliko se trudi da se ne udari da i prestane da plače; pa kad lepo legne onda nastavi :))) ) takođe sam ga ignorisala, brzo je prestao da se baca ali dugo plače. I nisam osetljiva na to kad plače bez razloga; ali imam u kući njih koji jesu i odmah dotračavaju da vide šta mu je; da ga nisam nedajbože zlostavljala.
Nekad pokušavam da razgovaram sa njim - 'ajde reci razlog, ZAŠTO plačeš, ili to MORA da se uradi, sa plakanjem ili bez, na tebi je da odlučiš kako će sve to da izgleda. Uglavnom tako na ulici, i uvek iz istog razloga - kad hoće da ga nosim, ili kad neće da ide tamo gde treba, nego nekom svojom putanjom (makar to bilo i da se vrti u krug).

Iskreno, nekad me baš prijatno iznenadi, ali dešava se i neprijatno. U stvari najveći problem imam sa tim različitim doživljavanjem njegovog besa. Baba koja ga dosta čuva mu uvek skreće pažnju na nešto drugo, i on brzo prestane; i jedino što ja mogu da uradim je da ga ona što manje čuva. Znači, razgovori i moja pravila kod nje ne važe. To je otprilike, on počne da plače zbog gluposti, a ona ga nosi na prozor, ili mu uključuje crtani, ili daje čokoladu, ili počne da se glupira... Kod mene uglavnom, čim ga ja ignorišem on dolazi da se mazi, da me grli...

U gostima imam problema tipa - ja mu kod kuće dozvolim da se igra da kuva ručak, lepo mu stavim veliku plastičnu tacnu i dam mu neke posudice i tri smokija i dva štapića i on je miran po sat vremena dok meša, presipa, baš se lepo igra i pričaaa - sad malo soli, pa malo šećera, pa sad kuva pizzu, a onda peče griz... I onda negde odemo, on nađe posudice i uzme grickalice; i mislim ne mogu da ga pustim da tamo brlja... I znam da ne može da ukapira zašto to kod kuće sme, a tu ne sme.


Samo da dodam, on ima manje od dve godine


Ovaj problem sa babom imamo i mi, identican.
Pokusavam da joj objasnim (babi), da je ubedim da ne radi tako, da tako nista dobro nece postici, ali ne vredi...
Sto se ignorisanja tice, pre 3 nedelje otprilike smo imali epizodu besa, u krevecu i ja sam htela da joj pokazem kako tim svojim ponasanjem nece nista postici i izasla iz sobe. Sledeceg momenta je iskocila iz kreveca! Odsekla sam se! Sva sreca pa nista nije bilo! Od onda je ignorisem ali sam tu negde, u blizini, da sprecim eventualne povrede.
 
Uh, ja sam uvek prisutna. Ili nastavljam priču sa nekim ko je tu, ili uzimam telefon, ili menjam kanale...
A najviše m,e iznervira kad smo tu i baba i ja, a on počne sa dernjavom; uglavnom to nije histerija, ali plač - a ona ustaje, iako joj ja govorim pustite, ga, ignorišite... mogu samo da zamislim kako je kad ja nisam tu :(
 
imam isti problem(sa svekrvom,moja keva me dovoljno poznaje da zna kad treba da se povuce) i sreca sto nismo blize
pokusavala sam da je ignorisem,ne vredi,pa da joj mirno kazem,ona opet po svom.na kraju sam je postrojila i rekla vrlo grubo "pustite me da vaspitam svoje dete" na sta se ona durila nekoliko sati ali je za tu godinu ucutala
 
pa mozda tebe nece jer imas decaka(ali za sledece mozda ;) )
pocela je da nas hvata na sazaljenje(to mi ne lici nekako da decaci rade)
npr ne dam joj da gleda previse crtane ili kad joj uputim bilo kakvu kritiku ona krene nekim zalosnim glasom da kuka kako niko nece da se druzi s njom,kako je u vrticu izbegavaju...i mi kao ovce "jao sine pa kako ljubi te majka" kad muz meni kaze "ma ona izmislja,vec nekoliko puta sam je video u centru paznje kad dodjem po nju,ona nesto radi a sva deca okolo gledaju"
nego ona provalila kad je stvarno imala problem s dve drugarice da smo je totalno podrzali i naucili kako da resi situaciju pa sad misli da ce tako da izmami sazaljenje.sad,za svaki slucaj joj kazem sta da uradi ali ne dajem tom problemu na tezini
 

Back
Top