Citiram jedan post kolege Slapa s foruma iz Hrvatske.
Što mislite o slijepoj vjeri Abrahamovoj i tekstu koji kolega Slap iznio kao početan kao temu.
Slap kaže:
Neke velike svjetske religije (velike svjetske obmane) proizišle iz krivotvorenja Mojsijevog prorokovanja danas se diče primjerom „velike“ pobožnosti i velike vjere Abrahamove. Kao najizrazitiji čin Abrahamove pobožnosti i poslušnosti Bogu navodi se pokušaj žrtvovanja sina na vatrenom žrtveniku po tzv. Božjoj zapovjedi i iskušenju (navodno Bog kuša na zlo). Lažne religije uljuljkuju se u tu lažnu priču (Postanak 22:1-209 i iz nje crpe veliko nadahnuće i divljenje za Abrahamovu poslušnost prema Bogu.
U čemu se sastoji ta Abrahamova poslušnost Bogu? Bog je navodno rekao Abrahamu da njemu na žrtvenik ubije i prinese svoga sina. U zadnji trenutak dok je Abrahamov nož bio iznad tijela naivnog i bezazlenog sina Bog zaustavlja Abrahama i prekida čin žrtvovanja. Bog se je uvjerio u Abrahamovu poslušnost i bi zadovoljan. Ako je u Boga zakon „ne ubij“, kako se Bog može diviti ludosti Abrahama da ga posluša i ubije sina? Može li Bog biti ponosan na tu slijepu vjeru Abrahamovu koji je zanemario,ili nije niti znao Božji zakon „ne ubij“? Jadan je taj Bog i jadan je Njegov zakon „ne ubij“. Bi li taj Bog bio zadovoljan da je Abraham odbio njegovu zapovijed i rekao mu da u svojoj duši osjeća vrednotu ukaza i zakona „ne ubij“ i da to ne može učiniti!? Nije li zakon upisan u ljudsko srce kao vrijednost i mjerilo istinskog življenja na Božju sliku i priliku? Zašto kod Abrahama nije proradio taj prirodni mehanizam pobožnosti? Zašto Abraham percipira Boga kao nekoga koji može narediti nešto nemoralno i suprotno od svog zakona „ne ubij“ ? Da li se Bog pridržava Svog Vječnog Zakona? Da li je On dao zapovjedi života koje su krajnji izraz njegove nutrine ? Da li On živi po nekoj drugoj liniji a nama je dao pravila života za nas?
Što je strah Božji i treba li se bojati Boga ? Tko ima strah Božji, taj se boji samo da griješi, boji se griješenja koje ga udaljuje od Svete Struje Života, od Boga. Da je Abraham ove priče imao strah Božji on bi razmišljao o Božjem Zakonu „Ne ubij“ i Zakon bi mu bio jasan, i znao bi da ne treba ubiti sina i da ne treba prinositi te odvratne krvne žrtve,životinjske a kamoli čovječje. On bi se pitao da li mu to Bog govori ili sila protivna Bogu i što uopće Bog govori,što je uopće Bog govorio kroz proroke.
Kome je i danas potrebna ta priča o slijepoj vjeri Abrahamovoj? Ta je priča o ono vrijeme imala veliku ulogu u iskrivljavanju Mojsijevog prorokovanja i protiv krvnih žrtvi. Tako su krvne žrtve Sotoni dobile legitimitet i vjerodostojnost i sotonsko je moglo dalje „mirno ploviti“ i pripremiti se za nove obmane protiv očekivane Kristove misije u Isusu. Iako je sotonsko svojim presijavanjem zaslijepilo proročku Riječ ipak je u Pismu ostalo istine „u tragovima“, pa se tako ukazuje i na laž izvođenja krvnih žrtava. Jahve preko proroka Jeremija(8:8)ukazuje da je njegovu prijašnju Riječ „lažljiva pisaljka pisara u laž pretvorila“ (vidi i Otkrivenje 22:18), a ukazujući na laži o krvnim žrtvama i mesojedstvu kaže „ Ja ništa ne rekoh očevima vašim o paljenicama i klaonicama kad ih izvedoh iz zemlje egipatska“ (7:22).
Da nešto debelo ne štima sa biblijskim konceptom promjenjivog boga koji je dozvolio mesojedstvo vidljivo je i iz zapisa o životu esena. Tako Filon Aleksandrijski u svome spisu 'Svaki dobar čovjek je slobodan' (Quod omnis probus liber sit) govori o jednom naročitom sakralnom življu palestinske Sirije, o redu (he táksis, to tágma, nom.) esena: »... Postoji kazivanje da se neki među ovima zovu eseji /essaíoi/, na broju, po mome mišljenju, nešto više od četiri tisuće, čije ime se izvodi iz njihove blagočestivosti /hosió-tētos/, jer oni su iznad svih ljudi predali sebe da služe /therapeytaí/ Bogu, ne prinoseći mu životinjske žrtve, već nastojeći radije da sačuvaju svoje vlastite umove u svetom i smjernom stanju« (Prg. 75; v.: 91).
I crkveni spisatelj Epifanije u svom znamenitom spisu 'Panarion', čineći osvrt na neke judejske slijedbe, iznosi za posvećenike zvane nazorei, koje je sinagoga proklinjala, da oni priznaju Mojsija i vjeruju da je on primio zakone ― no ne biblijski zakon, već dakako neki drugi. I tako, oni, iako Jevreji koji drže mnoge jevrejske običaje, nisu htjeli da žrtvuju ili da jedu meso. Oni su, dakle, smatrali nezakonitim krvne prinose. Tvrdili su da su tzv. Mojsijeve knjige izmišljotina, i da nijedan od krvnih žrtvenih običaja nije bio ustanovljen od očeva. (haer. 29, 7) ― Prakrišćanima nazarenima, dakle, bilo potpuno jasno da krvne žrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u izmijenjenim 'Mojsijevim knjigama'.
Očito je da je „krvna žrtva“ uspostavljena od oca laži za sobom povratila poganski element ne samo u degradirano kršćanstvo nego i u degradirani i lažni Mojsijev kult prije toga,a da su „neznabošci“ esseni, nazareni,terapeuti,kao male sljedbe postale „sekte“ samo zato što nisu pristale uz glomazno i lazno (laž je uvjek u većini) sljedbeništvo „zakona“. Očito je da žrtve paljenice nije dokinuo Isus nego su ih dokinuli pravovjerni esseni i nazareni davno prije (u svom višestoljetnom postojanju) jer one nisu nikako mogle simbolizirati Kristovu žrtvu.
