Glasanje Konkurs na temu "Voz"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
1. Pravo glasa imaju svi učesnici foruma, uključujući i autore koji ne smeju glasati za svoj rad,
2. Glasanje autora nije obavezno ali je poželjno,
3. Moderator koji organizuje konkurs nema pravo glasa,
4. Glasanje je javno,
5. Svako ima na raspolaganju 5 poena, koje možete podeliti ili dati jednom radu,
6. Komentarisanje radova je poželjno (autori žele, pa ispoštujmo),
7. Po isteku roka određenog za glasanje moderator proglašava rezultate i pobednika,
7. Nepravilno, neozbiljno glasanje neće se računati
8. Simbolična nagrada za pobednika konkursa je zadavanje teme za naredno takmičenje

Glasanje traje do 15.09. Do 21h uveče ;)
 
Poslednja izmena:
priča br.1

MISTERIJE

Govoreći o prokletim stvarima, transkrstaricinoj železnici, odbeglom projektu, pruzi Realnost - San koja je trebalo da dovede civilizaciju u srce Krstarice. Teška oblast za izgradnju početkom 21. veka, tu i tamo po nešto od infrastrukture, neprijateljskih plemena, insekata, bolesti, jaguara i anakondi koji vrebaju okolo. Naravno, kada ima dovoljno siromašnih, željnih za malo sreće, koji ne biraju mnogo za posao, i koji čeznu da vide onaj osmeh kad se dvoje sretnu nakon razdvojenosti, to nije problem. Ali onda...

41 000 kilometara pruge, koja je postala poznata pod imenom Đavolja železnica, koštalo je 20 godina izgradnje i ko zna koliko života radnika. Priča se da je pored svakog drvenog praga na koji se postavljaju šine sahranjena jedna duša. Gradnja koja je nanela toliko patnje ljudima koji ionako nikada nisu imali sreće u životu, nije imala šanse da uspe da uspostavi saobraćaj. Krstarica se pokazala jača, i vegetacija i vlaga su progutali ukletu prugu, zajedno sa stanicama, lokomotivama.... raskrsnice koje nikuda ne vode, stanice na koje se niko ne penje, lokomotive koje ne puštaju dim, mostove po kojima ne hoda nada , hiljade grobova koji nemaju imena.

Ostao je samo mali deo pruge koji se mogao održavati... Ostalo je i po neko lepo sećanje, koje pobeđuje ljudsku prolaznost, dvoje su se sreli, neki drugi se zavoleli. Ostala je i koja pesma, i po neka slika, da svedoče za vremena kad je nada još postojala..... Ostalo je zaboravljeno, kao i mnogi drugi projekti gde su u pitanju tuđe sudbine i životi...

Postoji jedna slika, gde se dete igra na šinama i beli zec koji trci ispred njega....uvek postoji ta nada, možda lažna, gadna iluzija, ali ipak...ostala je ovekovečena bar detinja bezbrižnost, za trenutak...
 
priča br.2


ВОЗ

Први зраци Сунца обасјали су железничку станицу у малом селу.
Уморни путник корачао је крај пруге, а онда се зауставио.
Смирено је поднео квар на аутомобилу само што је прешао пругу, у цик зоре.
Није му проблем био ни пешачење километрима до прве станице.
Али, сада је одлучио да седне и одмори мало.
У напуштеној згради није било никога, знао је то, и зато је стао.
Пре него што настави до следеће станице, за коју је знао да је тамо иза кривине и брда, удаљена још пола сата пешачења.
Успомене су навирале.
Писак старе парњаче, последње у целом округу, на коју га је позвао дедин добар друг, да се провозају до следеће станице.
Врелина старог котла који је малом дечаку личио на уста вулкана.
Насмејано дедино лице док је причао са машиновођом, и стално гледао да ли његов унук стоји баш где треба још му је пред очима.
Кад су стигли на циљ, деда га је питао да ли жели да повуче узицу и сиреном поздрави шефа станице.
Чинило му се да је порастао већи од планине, и да је цео свет његов, док је стара парњача гласним писком завршавала последњу вожњу.
После тога је прошао као путник хиљаде километара разним пругама.
Баршун седишта у купеима, мекан као плишани медвед.
Кревети у спаваћим колима, на којима је увек спавао као беба, уљуљкан ритмом клопарања точкова.
Штектање мотора старе дизелке, на којој се кришом возио са оним истим дединим другом који је пензионисао парњачу...
па после и зујање електричне локомотиве и аларм за мађиновођу на који се никад није навикао...
Дани распуста које је проводио у игри са вршњацима, али никад није заборавио да деди однесе ручак у малу станицу.
Пар комада хлеба, мало чорбе и комад сира, и дедино лице које се смеши док он прилази станици.
Мирис дрвета и сена из старих вагона, зарђали точкови и осовине поредани крај колосека...
Стари прагови на хрпи, некада моћна плећа која су држала толике возове, а данас склониште за мишеве и бубамаре...
Сунце се пробило кроз крошњу старог храста, а путнику се учинило да крај старе кућице за скретничаре види сенку човека у униформи.
Устао је, одмахнуо главом и наставио свој пут, док су му две сузе лагано клизиле низ лице.
Деда, волим те...знам да ме чекаш тамо где си...
 
priča br. 3

Ovo septembarsko sunce ni najmanje nije škrto.
Posle jutarnje svežine prži.Vlažna zemlja isparava, taj težak miris mi smeta.

Sedim na klupici, pušim ko zna koju po redu cigaretu, gledam u dan.

Na meni, umesto majice kratkih rukava, crveni tanji džemper. Prednja strana džempera protkana belim rombovima.Kao nekad.
Skroz je demode, ali ne marim baš za to.
Uvek sam voleo neke stvari koje bi, da sam o njima pričao, drugima bile čudne.

Kao mali, divio sam se momcima koji bi, uveče skockani za grad, lupkali cipelama o makadamski put.
Cipele su im bile uglancane, zaštićene obaveznim blokejima.
Ko ne zna šta su blokeje, to je mali metalni polumesec od lima koji se prikucavao na muške potpetice štiteći ih od izlizavanja.
A kakav zvuk su imale cipele sa blokejima!

Kada sam se zamomčio, obućarski zanat je izumirao, cipele su pravljene od modernijih materijala, nisu se lako habale kao kožne.

A tek kada je počeo da luduje rokenrol, pa široki pojas na pantalonama čije nogavice su od kolena nadole bile trapezaste.
Košulje sa obavezna otkopačna tri dugmeta a kragna visoko podignuta. Košulje u boji. U bolji pantalone.
Kada sam se zamomčio, sve se promenilo, nosio se džins.Nisam ni tu modu dočekao da se malo pravim važan.

Ne mogu da se setim šta sam sve kao dečkić voleo, ali znam da sam voleo vozove.

Letnji raspust sam provodio kod bake čija kuća je bila odmah uz prugu.
Pruga je bila izdignuta nadvožnjakom.
Svaki voz, išao za sever ili jug, pozdravljao sam u stavu 'mirno', dobro, nije baš stav 'Mirno'! jer sam mahao mašinovođi.
I, skoro uvek sam dobijao povratni pozdrav u pisku lokomotive.
O, kako sam bio srećan!
Ti dečački dani brzo prođoše.
Kao golobradi mladić, upoznao sam nju. Treba li reći da sam je upoznao na mestu gde su se ukrštali vozovi?
To je tako prirodno, zar ne?

I zajedno smo dočekivali i ispraćali vozove. zajedno smo mahali mašinovođi.Zajedno smo ludovali kada bi nam piskom lokomotive pozdrav bio uzvraćen.
Bila je pomalo luckasta, taman toliko da me prodrma iz moje staloženosti.
Uvek sam bio staložen taman toliko da je zaustavim da ne odskoči previše kada je htela da mi dohvati Mesec, da skine mesec i zvezde, jer, kako je govorila, nije imala ništa drugo da mi pokloni.

Njena ludost i energija, moja prizemnost i strpljenje godinama je činila sklad, sve dok iznenada nije sela u voz kojiem je poslednja stanica bila s one strane strane Duge.

Više nisam zaljubljenik u vozove, moja opsesija je kiša i Sunce, čekam Dugu. Možda se onako luckasta pojavi na tren da mi mahne.

Boli me glava od prejakog sunca, od previše popušenih cigareta.
Bacio sam opušak u vlažnu travu, pikavac sam dobro ugnječio patikom.
Ovaj crveni džemper sa belim rombovima mi ide na živce, ali znam da ću ga i sutra obući.

Ušao sam u kuću.
Sa radija, koji uvek ostaje uključen ma gde god idem,čuje se Candle in he wind.
Od teksta sam razumeo jedino ovo:'And it seems to me you lived your life
Like a candle in the wind
Never fading with the sunset
When the rain set in
And you footsteps will always fall here...'

Skinuo sam džeper sa belim rombovima, bacio ga na fotelju, dugo sam gledao tačku u kojoj se spaja plafon sa zidovima sobe.
 
priča br. 4

Voz

Bajagin "voz".Peron 9 i ¾ voza za Hogvorts.Mesto o kome se masta.
Fantazira.Na koje se zeli doci da bi se nasla sigurnost.Zadovoljstvo.Mir.
Isprepletana seta za prosloscu koja je nestala.Zajedno sa ocekivanjem da ce sadasnjost biti bolja.Zajedno sa buducnoscu.Svakodnevna nada da ce bas toga dana?Bas te veceri?Da se desi nesto lepo.Sto menja stvari na daleko bolji nacin.Isti predeli koji se gledaju kako voz zivota prolazi.Osecanje sigurnosti koje to izaziva.Osecanje tuge kada voz iskoci iz sina.Desi se razocarenje.Lom.Ponovno vracanje na sine.Pravlje je da se nista nije ni desilo.Precutkivanje.Cutanje.
Mi smo prolazni.Sve je prolazno.Vozovi zivota ostaju za vecnost.U kojoj ni secanje na nas nece postojati.Sto precesto prekasno shvatimo."Prosao voz".
 
Opalac!
Krstarijanci naši pišu ko da su deca Dostojevskog. Nećaci Dikensa. Sestričine Prusta ili Andrića.
Hajmo da ih ispoštujemo.
Čitajte i glasajte!
read joan fontaine GIF by Warner Archive
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top