Ee ovako, ja sam introvertna osoba, dakle ne volim previše da izlazim niti veliki krug prijatelja i slično. Nemam strah od ljudi idem često na koncerte i to, samo mi ne prija da imam previše prijatelja i ne otvaram se lako mahom. Često ljudi i po netu i uživo kažu kao, pa izađi malo iz komfor zone, izlazi više itd.
Zašto je to tako? Meni sasvim odgovara da budem u kući i čitam šta me zanima i imam svoj mir. Kada previše često izlazim ne osećam se ugodno. Zašto većina osuđuje introvertnost?
Nisam cuo da iko osudjuje introvertnost.
Ona sama po sebi ne znaci nista, ali ako ide u paketu sa veoma niskim samopouzdanjem, onda moze biti ogromna kocnica za ostvarenje nekih jako bitnih stvari u zivotu.
Komforna zona nema nikakve veze sa introvertnoscu ili ekstrovertnoscu.
Ona je samo to sto jestr - komforna zona - skup pravila ponasanja i navika individue u kojima se oseca sigurno.
Komforna zona se preispituje kada postoji neki drugi problem.
Na primer, neko ne moze da izadje iz toksicne veze jer, iako je toksicna, to je navika, bar zna na cemu je (iako tu nema srece, ali nema ni nepoznatog).
To je znak da bi taj neko trebalo da iskorsci iz svoje zone komfora u nesigurno, i da raskine tu losu vezu.
Ili neko tavori na lose placenom poslu, gde je generalno nesrecan, ali opet ima kakvu-takvu siguricu. Isto primer straha od napustanja zone komfora.
Medjutim, ljudi cesto misle da je izlazak iz zone komfora vecan. Kao ono, jednom izadjes i to je to.
A nije. Izlazak iz zone komfora je prosirenje zone komfora. Kada se steknu iskustva u toj novoj zoni, onda se to prirduzuje onome sto vec imamo i zona je veca.
Moj stav je da svoju zonu komfora treba prosirivati, pogotovo dok je covek mladji, kako bi kasnije, u zrelom dobu, vise uzivao, imao vece samopouzdanje i generalno bio srecniji i zadovoljniji svojim zivotom.