Kolonizacije Vojvodine 1919 vs Kolonizacija Vojvodine 1945

Nikita Kulganov

Buduća legenda
Poruka
32.786
Pozdrav za koloniste u Vojvodinu 1945

Dobrodosli dragi Krajisnici, dobro dosla herojska Krajino !
Prosle su cetiri krvave, ali slavne godine rata
Prosli ste sedam ofanziva, prosli ste zbegove pune jauka nejake dece, dok zajedno nismo stigli do pobede
Junacka Vojvodina vas sirom otvara svoje srce , siri svoje ruke, nudi svoje njive, otvara vrata svojih domova, i kaze vam :
Braco smo u miru, kao sto sto smo bili i u ratu !
Na svom ste ognjistu, na svojoj zemlji, u Jugoslaviji !
Vas dolazak ubzava taj proces koji je dijalekticki neminovan, proces puta u socijalizam. Jer da citiram druga Kidrica :Kolonizacija je kraci put u socijalizam.
Ovde ima i leba i pogace., i da zvrsim recima narodnog pesnika. - Dobro dosli prijatelji mili, uvek zdravi i veseli bili !
Ziveo drug Tito
Ziveo drug Staljin

Kolnizacija Vojvodine 1945 je vise urodila plodom nego Kolonizacija 1919
- Vojvodina je postala vecinsko srpska 1945
- Kolonizacija 1919 je forsirala Srbe, dok je Kolonizacija 1945 obuhvatala i Srbe i Hrvate...
- Za kolonizaciju 1919 nisu ni bili neki razradjeni planovi, islo se dosta na improvizaciju ( koliko je samo novih zakona, odredbi doneseno, koji kako su se donosli tako su se i menjali ), dok je plan za Kolonizaciju 1945 bio fantastican.
Ov je samo okvirno, a posle mozemo u detalje
Kolonizacija 1919
- Ako uporedimo podatke između popisa stanovništva koji je izvršen u Austrougarskoj 1910. i popisa stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1931, primećuje se ipak nevelika promena etničke strukture Vojvodine kao posledica migracija izazvanih Prvim svetskim ratom, kao i kolonizacija koje su potom usledile. Srba je 1931. u Vojvodini bilo 37 odsto, Mađara 23, Nemaca 20,2, Hrvata, Bunjevaca i Šokaca 8,2, i tako dalje.
-
I letimičan pogled na pravne propise o kolonizaciji dovoljan je da se
uoči njihova nepotpunost i neodlučnost agrarnih vlasti u pogledu značajnih
pitanja. Osim kada je reč o dobrovoljcima, položaj ostalih kategorija
naseljenika nije bio precizno regulisan. Agrarne vlasti su učinile veliki
propust time što nisu našle adekvatan način da obezbede iole sigurniji
materijalni položaj naseljenika jer je baš od toga umnogome zavisio uspeh
naseljavanja. Težak materijalni položaj naseljenika bio je osnovni
razlog koji ih je opredeljivao da dobijenu zemlju izdaju u zakup umesto
da je obrađuju. Agrarna administracija je bila svesna ovog problema ali je
prema njemu imala ambivalentan stav.
Sprovođenju kolonizacije nije prethodilo utvrđivanje čvrstog i dugoročnog
plana za realizaciju ove značajne državne mere koji bi se, potom,
dosledno izvršavao. Tako su propustili da prethodno izvrše neophodne pripreme,
odrede površine na kojima će se vršiti naseljavanje i utvrde sve pojedinosti
u pogledu pitanja ko se može smatrati kolonistom. To je samo delom
bila posledica objektivnih okolnosti- postojanja velikog broja „nestrpljivih
naseljenika“, odnosno nezadovoljnih ljudi bez rešenih egzistencijalnih
pitanja koji su očekivali da državne vlasti ispune svoja obećanja.
Pored
toga, nedostajala je stabilnost u organizacionom smislu, u pogledu aparata
odgovornog za izvođenje kolonizacije, kojem su mnogi savremenici osporavali
stručnost i pripremljenost, što je bio jedan od osnovnih preduslova za
uspešnost čitavog poduhvata. Veliki problem predstavljao je gotovo permanentan
nedostatak materijalnih sredstava neophodnih za omogućavanje pristojnog
života naseljenika u novoj sredini.
Složićemo se sa vladajućim mišljenjem među autorima koji su se bavili
ovom problematikom da je kolonizacija u međuratnoj jugoslovenskoj državi
imala polovičan uspeh. Iako je njeno sprovođenje trajalo skoro dvadeset
godina, mnogi ključni problemi nisu bili prevaziđeni, te je kolonizacija
na svom kraju imala niz istih karakteristika kao i na samom početku.
kolonizacija-45-768x676.jpg

Kolonizacija 1945
Na mesto interniranih Nemaca, odlukom Vlade Demokratske federativne Jugoslavije, u Vojvodinu i Baranju trebalo je da bude naseljeno stanovništvo iz pasivnih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Lika, Banija, Kordun i Gorski kotar), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije, pa je tokom 1945/46. g. iz ovih krajeva kolonizovano oko 42.000 porodica. Za kolonizaciju naroda iz Dalmacije predviđena su dva bačka sela – Stanišić i Riđica. U Stanišiću je planiran smeštaj za 1.330, a u Riđici za 670 doseljeničkih porodica. Već u oktobru 1945. g. iz Pokrajinske komisije za kolonizaciju u Novom Sadu, u Stanišić su upućeni narodni predstavnici iz raznih krajeva Dalmacije, koji su utvrdili detalje organizacije preseljenja i raspored smeštaja novog stanovništva nakon predstojeće kolonizacije.
Prvi transport kolonizovanog stanovništva (oko 150 dalmatinskih porodica) prispeo je u Stanišić 6. decembra 1945. godine, ali kako je ovo stanovništvo bilo planirano za naseljavanje u susednu Riđicu, ovde se zadržalo svega nekoliko sedmica. Prvi „stanišićki“ transport stigao je u selo 19. decembra 1945. godine, kada je doseljeno 230 porodica (sa oko 1.500 članova) iz sinjskog i splitskog kotara. U januaru 1946. g. prispelo je 180 porodica (sa oko 1.500 članova) iz Knina i okoline, a u februaru još oko 160 porodica iz raznih krajeva Dalmacije. U martu 1946. godine doseljeno je 150 porodica iz okoline Knina i Metkovića, a u maju je naseljeno i 70 porodica dalmatinskog porekla iz Makedonije (reč je, mahom, o srpskim dobrovoljcima iz Prvog svetskog rata, poreklom iz okoline Knina, Obrovca i Šibenika, koji su, između 1921. i 1936. godine, bili kolonizovani u makedonska naselja Štip, Ovče Polje i Sveti Nikola). Poslednji transport (oko 60 porodica iz raznih krajeva Dalmacije) stigao je u Stanišić u jesen 1946. godine. Posle tog transporta bilo je još samo pojedinačnih doseljavanja manjih grupa dalmatinskih porodica.
Za nepunih godinu dana u Stanišić je, tokom 1945/46. godine, bilo doseljeno 1.029 srpskih i hrvatskih porodica iz Dalmacije, sa ukupno 5.430 članova. Od navedenog broja ovde je ostalo 867 porodica, koje se, po zavičajnom poreklu, mogu podeliti na one iz okoline Sinja (242 porodice), Benkovca (161), Knina (121), Splita (111), Šibenika (85), Metkovića (49), Makarske (22), Drniša (21), Imotskog (18), Zadra (6), s Korčule (3 porodice) itd. Mada jedan deo kolonizovanog stanovništva (oko 150 porodica, najčešće primorci i otočani) nije uspeo da se prilagodi novim uslovima života, drugačijoj klimi i krajoliku, te se, nešto kasnije, vratio u zavičaj, kolonisti su, prema rezultatima prvog posleratnog popisa iz 1948. godine, činili preko 70% od ukupnog broja tadašnjih stanovnika Stanišića (u selu je tada živeo 7.741 stanovnik, a po nacionalnoj strukturi bilo je 3.763 Srba, 2.480 Hrvata, 1.224 Mađara, 181 Nemac, 25 Roma, 19 Slovenaca, 16 Crnogoraca, 14 Rusina, 11 Makedonaca, 4 Muslimana, 1 Čeh i 3 ostalih).
Prizori kolonizacije 1945/46. god.
01-7-1024x615 (1).jpg

Preseljavajući se u Vojvodinu i noseći sa sobom samo najnužniju pokretnu imovinu, kolonisti su se prikupljali u prihvatnim stanicama (njihov transport do prihvatnih stanica pomagala je i vojska), gde su dobijali hranu i potrebnu negu, a odatle su putovali vozovima do Zagreba, a zatim prugom Zagreb – Beograd, pa do Novog Sada, odakle su nastavljali put do konačnog odredišta. Deo kolonista je dolazio i prugom od Koprivnice do Osijeka i Dalja, gde su kamionima nastavljali put do Bogojeva, a odatle, ponovo vozovima, do naselja koja su im bila određena. Stanišićki starosedeoci dočekali su prve transporte kolonista svečano i najsrdačnije. Mnogi od njih su svojim kolima i konjima odlazili na stanicu pred doseljenike, vozili ih do sela, a prethodno bi ih ugostili i okrepili hranom i pićem po svojim kućama.
Period prilagođavanja kolonista novim uslovima rada i života potrajao je nekoliko narednih godina. Najviše poteškoća bilo je oko zemljoradnje jer ovi vredni, ali tom poslu nevični ljudi, nisu uspevali da odmah pravilno obrađuju zemlju i pripremaju useve, a posao je otežavao i nedostatak poljoprivredne mehanizacije i alatki (u selu je bilo svega desetak traktora, sa dve-tri sejačice, kao i 23 vršalice koje su zatečene ovde), pa je prvih godina zemlja obrađivana po „brigadnom sistemu“. Deo kolonista bio je zaposlen u Poljoprivrednoj mašinskoj stanici, kao i u nacionalizovanim preduzećima ili radionicama (električnoj centrali, fabrici cigle i crepa, fabrici soda-vode, kudeljari, mlinu, te u kovačkoj, stolarskoj, kolarskoj, saračkoj, krojačkoj ili opančarskoj radionici). Srazmerno broju kolonističkog stanovništva, njihovi predstavnici su ušli u lokalne organe vlasti (Mesni narodnooslobodilački odbor), državne ustanove i društvene i političke organizacije. Posebna pažnja posvećena je organizaciji rada škole (u Stanišiću je 1947. g. bilo 1.600 dece školskog uzrasta). Promene su se očitovale i u dotadašnjim nazivima stanišićkih ulica (ul. Kralja Aleksandra preimenovana je u ul. Oslobođenja, ul. Kraljice Marije u Dalmatinsku, ul. Kralja Petra u Železničku, a ul. Prestolonaslednika Petra u Maršala Tita).
Stanišićki momci (izmešani starosedeoci i kolonizovani) polovinom pedesetih godina 20. veka
Stanišićki-momci-polovinom-pedesetih-godina-20.-veka-1024x708.jpg


https://sr.wikipedia.org/wiki/Колонизација_у_Војводини_1945-1948.
http://zbornik.pf.uns.ac.rs/images/download/2008/2008-3/doi_10.5937_zrpfns42-0068.pdf
 
Моје село је у близини наведених, иако није поменуто у том опису колонизације. Насељено је претежно са југа Србије (Радан планина) и мањим делом из Босне. Наравно све Срби.

Оно што се овде не помиње када се повлачи разлика која је колонизација успешнија, то је чињеница да је већина људи долазило у немачка и нешто мање, мађарска села. То су села која су претежно Немци напустили бежећи пред крај Другог светског рата. То је у ствари и највише променило етничку слику Војводине.

Иначе, да не мислиш да плачем за Немцима, платили су цену што су прво у Краљевини Југослаивји били реметилачки фактор, а онда што су током Другог светског рата били у злогласној Принц Еуген дивизији. Мислим да је највише добровољаца било баш из Бачке. Тако да после Другог светског рата у мом селу није остала ниједна немачка породица, све су избегле.

Мој деда је као партизан доведен други да бира кућу коју жели да добије. За собом је повукао читаву породицу из Бојника, иако они нису били предвиђени да долазе. Није за њих тражио посебне куће, већ у своју их је довео и ону велику швапску кућу са собама које се настављају једна на другу као вагони, уселио још четири брата, оца и мајку.

Иако немам проблем што су Швабе протеране, као што су их протерали свуда из ослобођених делова Европе и сабили у Немачку након рата, имам проблем што су им гробове затрли. То су стари швапски гробови још из 18. века када је село настало. Преко тога су направили фудбалски терен, док је један мањи део некадашњег гробља зарастао у коров. Споменици су одавно срушени и разваљени. То није требало да се ради.

Након Другог светског рата Срби постају доминантни у Војводини, док су највећа мањина Мађари. Ипак, након ове треће колонизације, која је дошла након ратова 90их година, где је доста људи из РСК населило ВОјводину, Мађари пре свега у Бачкој губе већину у многим селима. Томе је допринео и изузетан природни прираштај Мађара, док је са друге стране велики број њих отишао за Мађарску, како је ова почела привредни опоравак и прикључење Европској унији.
 
...

Kolnizacija Vojvodine 1945 je vise urodila plodom nego Kolonizacija 1919
- Vojvodina je postala vecinsko srpska 1945

Postojala je i:
- Kolonizacija Bunjevaca u 17. veku (katolici)
- Kolonizacija Nemaca u 18. veku (katolici i protestanti)
- Kolonizacija Mađara krajem 18. veka do sredine 19. veka (katolici)
- Kolonizacija Slovaka, Čeha itd.

Postojalo je i:
- Masovno iseljenje Srba iz Vojvodine u Rusiju u 18. veku

Znate, tu se jako često postavlja pitanje, zbog čega se kao početno, nulto stanje u Vojvodini uzima ono stanje nakon završene kolonizacije Nemaca i Mađara, a iseljenja Srba? Kolonizacija Nemaca i Mađara se nije dogodila u nekoj pradavnoj prošlosti, 1.000 godina pre kolonizacije Ličana 1919, nego svega 100-150 godina ranije.

Ne kažem da ti to govoriš, nego se osvrćem na narativ koji forsiraju naši nacionalni neprijatelji kroz svoje javne govore, kojim se prećutno podrazumeva kako su Nemci i Mađari bili starosedeoci u Vojvodini, a Srbi se tamo naselili prvo kao izbeglice pod Arsenijem Čarnojevićem, a zatim prvi put postali većina kad su kolonizovani "divlji Krajišnici" 1945-48, u svakom slučaju da su neko ko je u Vojvodini uljez i da se, kao reditelj Kokan Mladenović, osećaju neprijatno i uvređeno pred idejom većinskog srpstva u Vojvodini, jer je doživljavaju kao nešto što ako već nije austrougarsko i evropsko, može biti jedino jugoslovensko, ali nikako srpsko.

Na primer, u tim narativima se takođe jezičkim trikovima i formulacijama "postali većina tek tad" uvek, dosledno i sinhronizovano prećutkuje činjenica da su sve to vreme, dakle u celokupnoj poznatoj modernoj istoriji, Srbi bili najbrojniji narod u Vojvodini, brojniji od Nemaca i Mađara. Nego se kroz činjenicu da nisu bili apsolutna već relativna većina, provlači podrazumevanje da su valjda bili manjina, šta li. A bili su i apsolutna većina pre gorepomenute kolonizacije drugih nacija u vreme austrijske vlasti, a usmerenih na to da se etnički i verski razbije homogeni srpsko-pravoslavni jug carevine.
 
Postojala je i:
- Kolonizacija Bunjevaca u 17. veku (katolici)
- Kolonizacija Nemaca u 18. veku (katolici i protestanti)
- Kolonizacija Mađara krajem 18. veka do sredine 19. veka (katolici)
- Kolonizacija Slovaka, Čeha itd.

Postojalo je i:
- Masovno iseljenje Srba iz Vojvodine u Rusiju u 18. veku

Znate, tu se jako često postavlja pitanje, zbog čega se kao početno, nulto stanje u Vojvodini uzima ono stanje nakon završene kolonizacije Nemaca i Mađara, a iseljenja Srba? Kolonizacija Nemaca i Mađara se nije dogodila u nekoj pradavnoj prošlosti, 1.000 godina pre kolonizacije Ličana 1919, nego svega 100-150 godina ranije.

Ne kažem da ti to govoriš, nego se osvrćem na narativ koji forsiraju naši nacionalni neprijatelji kroz svoje javne govore, kojim se prećutno podrazumeva kako su Nemci i Mađari bili starosedeoci u Vojvodini, a Srbi se tamo naselili prvo kao izbeglice pod Arsenijem Čarnojevićem, a zatim prvi put postali većina kad su kolonizovani "divlji Krajišnici" 1945-48, u svakom slučaju da su neko ko je u Vojvodini uljez i da se, kao reditelj Kokan Mladenović, osećaju neprijatno i uvređeno pred idejom većinskog srpstva u Vojvodini, jer je doživljavaju kao nešto što ako već nije austrougarsko i evropsko, može biti jedino jugoslovensko, ali nikako srpsko.

Na primer, u tim narativima se takođe jezičkim trikovima i formulacijama "postali većina tek tad" uvek, dosledno i sinhronizovano prećutkuje činjenica da su sve to vreme, dakle u celokupnoj poznatoj modernoj istoriji, Srbi bili najbrojniji narod u Vojvodini, brojniji od Nemaca i Mađara. Nego se kroz činjenicu da nisu bili apsolutna već relativna većina, provlači podrazumevanje da su valjda bili manjina, šta li. A bili su i apsolutna većina pre gorepomenute kolonizacije drugih nacija u vreme austrijske vlasti, a usmerenih na to da se etnički i verski razbije homogeni srpsko-pravoslavni jug carevine.
Grci : Nakon Drugog svetskog rata u Vojvodinu su dospele i grčke izbeglice koje su između 1945. i 1948. nastanjene u mestu Buljkes u južnoj Bačkoj, i od njega načinili grčku koloniju, svojevrsnu komunističku "grad-državu". Prethodno, Buljkes je 1786. naseljen nemačkim doseljenicima, a posle 1944. godine većina stanovništva je napustila selo sa okupatorskom vojskom.. Nakon građanskog rata u Grčkoj, jugoslovenska vlada je omogućila da se 4650 izbeglica, pripadnika i simpatizera narodnooslobodilačke vojske ELAS, komunističkog pokreta poraženog u tamošnjem građanskom ratu, naseli u ovo opustelo selo u Bačkoj. Buljkes je tada dobio status neke vrste eksteritorijalne grčke republike. U njemu je štampan novac – buljkeški dinar, postojala je lokalna policija IKA, zatim grčke škole, pozorište, štampan je lokalni list koji je izlazio triput nedeljno, čak i mesečni dečji časopis "Aetopula", razume se, sve na grčkom jeziku… Čitav ovaj svet nestao je sa Rezolucijom Informbiroa, kada je, da bi se sprečio sukob među samim stanovnicima, predloženo da oni koji žele emigriraju dalje u zemlje socijalističkog lagera. Preostali, njih oko 800 koji su podržali jugoslovenski politički pravac, napustili su ovo mesto nakon čega je ono još jednom opustelo i zatim iznova naseljeno, ovaj put kolonistima iz različitih krajeva Jugoslavije, koji su svoje novo stanište preimenovali u Maglić.
254884_89904925_DSC_0292.jpg

Vojvođanske priče: Bačko selo - Grčka država
http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...-Vojvodjanske-price-Backo-selo---Grcka-drzava
MAĐARSKE IZBEGLICE: Gušenje antisovjetske pobune u Mađarskoj u jesen 1956, tzv. Mađarska revolucija, pokrenula je veliki izbeglički talas ka Austriji i Jugoslaviji. Zbog straha od represalija iz Mađarske je tada izbeglo oko 200.000 Mađara, od čega se oko 20.000 mađarskih izbeglica 1957. godine našlo u prihvatnim centrima u Jugoslaviji. Od registrovanih 19.857 mađarskih izbeglica na teritoriji Jugoslavije, 16.374 emigriralo je na Zapad, 2773 lica je repatrirano i samo 634 izbeglice su se integrisale u jugoslovensku sredinu, jednim delom i u Vojvodini.
 
Mislim da se pojam ''starosedeoci'' odnosi na živalj Vojvodine pre prisajedinjenja 1918. Takođe kolonisti iz 20. veka često vole da kažu za sebe da su Ličani, Hercegovci, Crnogorci... pa čak i Bosanci, što znači da Vojvodinu ipak ne doživljavaju kao svoj zavičaj za razliku od Srba koji su tu od ranije.
 
Složićemo se sa vladajućim mišljenjem među autorima koji su se bavili
ovom problematikom da je kolonizacija u međuratnoj jugoslovenskoj državi
imala polovičan uspeh. Iako je njeno sprovođenje trajalo skoro dvadeset
godina, mnogi ključni problemi nisu bili prevaziđeni, te je kolonizacija
na svom kraju imala niz istih karakteristika kao i na samom početku.

A možda i nećemo...jerbo uslovi i preduslovi za ove dve kolonizacije nisu ni približni.

Prvo, kolonizacija Vojvodine nije bila prioritet u međuratnom periodu, već kolonizacija Kosova, odnosno Metohije.
Drugo, vlasti u međuratnom periodu nisu u Vojvodini ni približno raspolagale fondom zemlje i druge imovine za naseljavanje, kojom su raspolagale vlasti u periodu posle drugog svetskog rata, a koji je nastao odlaskom i proterivanjem Nemaca, a pre toga likvidacijom Jevreja.
Treće, društveno-ekonomski sistem nije bio isti. Diktatura i centralizovana komanda posle Drugog svetskog rata je sigurno doprinela relativno brzom sprovođenju kolonizacije.
I četvrto, ne baš nebitno, postojao je politički interes da se izvrši masovna kolonizacija iz delova Hrvatske i BiH naseljenih prevashodno srpskim stanovništvom. Mada iz tih krajeva nisu kolonizovani samo Srbi, nego i Hrvati, pa i muslimani.
 
Mislim da se pojam ''starosedeoci'' odnosi na živalj Vojvodine pre prisajedinjenja 1918. Takođe kolonisti iz 20. veka često vole da kažu za sebe da su Ličani, Hercegovci, Crnogorci... pa čak i Bosanci, što znači da Vojvodinu ipak ne doživljavaju kao svoj zavičaj za razliku od Srba koji su tu od ranije.
To je apsolutno benigno (izuzev one malobrojne grupe Crnogoraca koje su se odsrbile). Čak i druga generacija Sremaca u Banatu pamti da su poreklom Sremci, a to naročito važi za daleke i udaljene regije poput npr. Like ili Dalmacije, gde su i dijalekt i običaji i način života bili drugačiji.

Vojvodina inače, bar tehnički, nije ničiji zavičaj - zavičaj je obično regija, dok je Vojvodina politički konstrukt sačinjen od nekoliko regija. Plus je politički konstrukt relativno novijeg datuma, od komunističkog vremena, kao nesuđena republika i jedina njena svrha je oslabljenje Srbije. Baranja i zapadni Srem u SR Hrvatskoj, na primer, nisu imali nikakvu autonomiju, niti iko danas sme da zucne da je taj deo Hrvatske jednako "multietnički" (čitaj: srpski) kao i Subotica, iz koje antinacionalnu elitu vređaju srpske zastave i spomenici kralju Petru.
 
To je apsolutno benigno (izuzev one malobrojne grupe Crnogoraca koje su se odsrbile). Čak i druga generacija Sremaca u Banatu pamti da su poreklom Sremci, a to naročito važi za daleke i udaljene regije poput npr. Like ili Dalmacije, gde su i dijalekt i običaji i način života bili drugačiji.

Vojvodina inače, bar tehnički, nije ničiji zavičaj - zavičaj je obično regija, dok je Vojvodina politički konstrukt sačinjen od nekoliko regija. Plus je politički konstrukt relativno novijeg datuma, od komunističkog vremena, kao nesuđena republika i jedina njena svrha je oslabljenje Srbije. Baranja i zapadni Srem u SR Hrvatskoj, na primer, nisu imali nikakvu autonomiju, niti iko danas sme da zucne da je taj deo Hrvatske jednako "multietnički" (čitaj: srpski) kao i Subotica, iz koje antinacionalnu elitu vređaju srpske zastave i spomenici kralju Petru.
Ja nisam rekao da je to nešto loše, već da jednostavno ti ljudi ne smatraju Vojvodinu svojim zavičajem. U tom kontekstu nije ni bitno ko je Srbin, a ko ne, jer ne govorim o etničkoj pripadnosti. Vojvodina jeste politički subjekt, ali je kulturni i istorijski. Taj prostor (a i šire od toga) je kroz istoriju posmatran kao jedna celina. Vekovima pre pripajanja Srbiji.
Kažeš da Vojvodina postoji kao AP da se oslabi Srbija, a neko bi rekao da bi gašenje AP bilo slabljenje Vojvodine. Već smo pisali na ovom forumu da je nezadovoljstvo u Vojvodini raslo nedugo nakon prisajedinjenja zbog odnosa zvaničnih vlasti, a ideja o autonomiji se pojavila još 20ih godina prošlog veka. Stavljani su ovde i članci iz ''Zastave'' u kojoj se samo godinu dana nakon prisajedinjenja žali na ekonomsko pustošenje prostora današnje Vojvodine. Pa evo i na drugoj temi koju je otvorio Nikita čika Rada iz Sombora se žali upravo na to isto i na pokušaje menjanja imena Somboru jer ''nije dovoljno srpsko''. Mora da je i čika Rada bio neki komuno-ustaša ili kako se već kaže.
Ako me pamćenje dobro služi na srpske zastave u Subotici se žalio rođeni Nišlija.
 
Taj prostor (a i šire od toga) je kroz istoriju posmatran kao jedna celina. Vekovima pre pripajanja Srbiji.

Jedino kad je "Vojvodina" u današnjem smislu reči posmatrana kao celina, u ovom današnjem, ili približno sličnom obliku je u vreme kada je dotični termin nastao: u vreme kratkotrajnog Vojvodstva srpskog.

Inače, nikada, ni pre ni posle toga Srem Banat i Bačka nisu ni u kom smislu ni posmatrani, niti bili celina. Najčešće su, čak i u okviru države u kojoj su najduže bili - Ugarske iliti Mađarske, bili jasno razdvojeni bilo po feudalnom, bilo kasnije po pravu državne organizacije.
 
Jedino kad je "Vojvodina" u današnjem smislu reči posmatrana kao celina, u ovom današnjem, ili približno sličnom obliku je u vreme kada je dotični termin nastao: u vreme kratkotrajnog Vojvodstva srpskog.

Inače, nikada, ni pre ni posle toga Srem Banat i Bačka nisu ni u kom smislu ni posmatrani, niti bili celina. Najčešće su, čak i u okviru države u kojoj su najduže bili - Ugarske iliti Mađarske, bili jasno razdvojeni bilo po feudalnom, bilo kasnije po pravu državne organizacije.
Nisu verovatno ni danas, ali to je za mene samo neki folklor kao sto bi bili i neki
razliciti obicaji oko recimo Bozica izmedju Zajecara i Valjeva. Nista vazno.
Meni je samo neverovatno da i dan danas ( godina je 2022) nekakve budaletine pricaju
o razlikama izmedju njih ( iz nekakve Backe) i mene koja je poreklom iz Srbije i uvek
to potenciraju u smislu kako sam ja ( ja sam tu kao predstavnica Srbije) primitivna, a oni
su ( svi Srbi) jako su kultivisani.
 
Jedino kad je "Vojvodina" u današnjem smislu reči posmatrana kao celina, u ovom današnjem, ili približno sličnom obliku je u vreme kada je dotični termin nastao: u vreme kratkotrajnog Vojvodstva srpskog.

Inače, nikada, ni pre ni posle toga Srem Banat i Bačka nisu ni u kom smislu ni posmatrani, niti bili celina. Najčešće su, čak i u okviru države u kojoj su najduže bili - Ugarske iliti Mađarske, bili jasno razdvojeni bilo po feudalnom, bilo kasnije po pravu državne organizacije.
Bila je to jedna kulturno-istorijska oblast i pre Vojvodstva.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/05/Rascia_in_pannonia_16th_18th_century.png
 
Nisu verovatno ni danas, ali to je za mene samo neki folklor kao sto bi bili i neki
razliciti obicaji oko recimo Bozica izmedju Zajecara i Valjeva. Nista vazno.
Meni je samo neverovatno da i dan danas ( godina je 2022) nekakve budaletine pricaju
o razlikama izmedju njih ( iz nekakve Backe) i mene koja je poreklom iz Srbije i uvek
to potenciraju u smislu kako sam ja ( ja sam tu kao predstavnica Srbije) primitivna, a oni
su ( svi Srbi) jako su kultivisani.
Pa to je obostrano ako ćemo iskreno. Srbi iz Vojvodine često bivaju nazivani mešancima, Mađarima, Hrvatima, ustašama ukoliko nemaju potrebu da se dokazuju kao ''ultra Srbi'' ili da dokazuju svoju ''odanost''.
 
Ja nisam rekao da je to nešto loše, već da jednostavno ti ljudi ne smatraju Vojvodinu svojim zavičajem. U tom kontekstu nije ni bitno ko je Srbin, a ko ne, jer ne govorim o etničkoj pripadnosti. Vojvodina jeste politički subjekt, ali je kulturni i istorijski. Taj prostor (a i šire od toga) je kroz istoriju posmatran kao jedna celina. Vekovima pre pripajanja Srbiji.
Kažeš da Vojvodina postoji kao AP da se oslabi Srbija, a neko bi rekao da bi gašenje AP bilo slabljenje Vojvodine. Već smo pisali na ovom forumu da je nezadovoljstvo u Vojvodini raslo nedugo nakon prisajedinjenja zbog odnosa zvaničnih vlasti, a ideja o autonomiji se pojavila još 20ih godina prošlog veka. Stavljani su ovde i članci iz ''Zastave'' u kojoj se samo godinu dana nakon prisajedinjenja žali na ekonomsko pustošenje prostora današnje Vojvodine. Pa evo i na drugoj temi koju je otvorio Nikita čika Rada iz Sombora se žali upravo na to isto i na pokušaje menjanja imena Somboru jer ''nije dovoljno srpsko''. Mora da je i čika Rada bio neki komuno-ustaša ili kako se već kaže.
Ako me pamćenje dobro služi na srpske zastave u Subotici se žalio rođeni Nišlija.
Ovo za nezadovoljstvo u Vojvodini je apsolutno tačno, samo sam i ranije pisao o tome da bi dobro bilo da se utvrdi koliki je bio stepen tog nezadovoljstva. Na primer, među 100 ljudi gde 95 ćuti i radi, a njih 5 viču kako su uslovi neljudski i žele štrajkove i nasilan prevrat - nezadovoljstvo evidentno postoji, ali nije dominantno.

Na primer, pre prisajedinjenja Vojvodine Srbiji 1919, nezadovoljstvo činjenicom da Vojvodina nije u Srbiji je bilo mnogo veće, bilo je među Srbima opšte. Maltene nije bio srpskog pisca ili intelektualca ili radnika, seljaka itd. koji nije sanjao Srbiju. Nakon prisajedinjenja Srbiji je definitivno postojalo nezadovoljstvo i tim novim stanjem, ali nisam video da je neko napravio malo jaču analizu o kvantifikaciji tog nezadovoljstva, jer Vojvodina nije tad imala pet intelektualaca, imala ih je pet hiljada. A samo postojanje opozicije nije nužno merodavan pokazatelj njene realne moći. Danas se ti primeri nezadovoljstva posmatraju kroz lupu i uveličavaju nekoliko puta, skoro da se prikazuju kao pokret ili kao talas, a ne znam koliko je realno da je to tako bilo. Vojvođanski Srbi su i dugo nakon kraja 2. svetskog rata ostali najkonzervativniji Srbi po pitanju pravoslavne vere i privrženosti Srbiji.
 
Ovo za nezadovoljstvo u Vojvodini je apsolutno tačno, samo sam i ranije pisao o tome da bi dobro bilo da se utvrdi koliki je bio stepen tog nezadovoljstva. Na primer, među 100 ljudi gde 95 ćuti i radi, a njih 5 viču kako su uslovi neljudski i žele štrajkove i nasilan prevrat - nezadovoljstvo evidentno postoji, ali nije dominantno.

Na primer, pre prisajedinjenja Vojvodine Srbiji 1919, nezadovoljstvo činjenicom da Vojvodina nije u Srbiji je bilo mnogo veće, bilo je među Srbima opšte. Maltene nije bio srpskog pisca ili intelektualca ili radnika, seljaka itd. koji nije sanjao Srbiju. Nakon prisajedinjenja Srbiji je definitivno postojalo nezadovoljstvo i tim novim stanjem, ali nisam video da je neko napravio malo jaču analizu o kvantifikaciji tog nezadovoljstva, jer Vojvodina nije tad imala pet intelektualaca, imala ih je pet hiljada. A samo postojanje opozicije nije nužno merodavan pokazatelj njene realne moći. Danas se ti primeri nezadovoljstva posmatraju kroz lupu i uveličavaju nekoliko puta, skoro da se prikazuju kao pokret ili kao talas, a ne znam koliko je realno da je to tako bilo. Vojvođanski Srbi su i dugo nakon kraja 2. svetskog rata ostali najkonzervativniji Srbi po pitanju pravoslavne vere i privrženosti Srbiji.
Evo jedno pitanje: zašto u Vojvodini u Drugom svetskom ratu nije bilo četnika, odnosno naoružanih rojalista? Bilo je par družina od desetak članova u pokušaju da izigravaju četnike, ali nisu dugo trajali. Izgleda da je ipak nezadovoljstvo vojvođanskih Srba kraljevinom bilo generalno.
 
Pa, jedino ako, u skladu sa dotičnom mapom, posmatraš područja koja su Raci (Srbi) naseljavali od (u smislu dolazili da se nasele, ne u smislu većinskog ili preovlađujućeg uticaja) od 14. veka pa do nekog današnjeg vremena.

Inače, ta područja sa ove mape nikada nisu bila teritorijalna, politička, ekonomska ili kulturna celina, sem što su, kao što već rekoh, najduže sva zajedno bila u sastavu Ugarske.
 
Evo jedno pitanje: zašto u Vojvodini u Drugom svetskom ratu nije bilo četnika, odnosno naoružanih rojalista? Bilo je par družina od desetak članova u pokušaju da izigravaju četnike, ali nisu dugo trajali. Izgleda da je ipak nezadovoljstvo vojvođanskih Srba kraljevinom bilo generalno.

Нису имали шуме и планине да се крију од непријатеља?
 
Ovo za nezadovoljstvo u Vojvodini je apsolutno tačno, samo sam i ranije pisao o tome da bi dobro bilo da se utvrdi koliki je bio stepen tog nezadovoljstva. Na primer, među 100 ljudi gde 95 ćuti i radi, a njih 5 viču kako su uslovi neljudski i žele štrajkove i nasilan prevrat - nezadovoljstvo evidentno postoji, ali nije dominantno.

Na primer, pre prisajedinjenja Vojvodine Srbiji 1919, nezadovoljstvo činjenicom da Vojvodina nije u Srbiji je bilo mnogo veće, bilo je među Srbima opšte. Maltene nije bio srpskog pisca ili intelektualca ili radnika, seljaka itd. koji nije sanjao Srbiju. Nakon prisajedinjenja Srbiji je definitivno postojalo nezadovoljstvo i tim novim stanjem, ali nisam video da je neko napravio malo jaču analizu o kvantifikaciji tog nezadovoljstva, jer Vojvodina nije tad imala pet intelektualaca, imala ih je pet hiljada. A samo postojanje opozicije nije nužno merodavan pokazatelj njene realne moći. Danas se ti primeri nezadovoljstva posmatraju kroz lupu i uveličavaju nekoliko puta, skoro da se prikazuju kao pokret ili kao talas, a ne znam koliko je realno da je to tako bilo. Vojvođanski Srbi su i dugo nakon kraja 2. svetskog rata ostali najkonzervativniji Srbi po pitanju pravoslavne vere i privrženosti Srbiji.

Najveće nezadovoljstvo je bilo uzrokovano ekonomskim faktorom, u periodu od 1921-28, i to zbog retroaktivne primene postojećeg MAĐARSKOG poreskog sistema na teritoriji Bačke, Banata i onog dela Srema koji je izdvojen iz Hrvatske-Slavonije (i njihovog poreskog sistema). Posle 1928. i uvođenja novog jedinstvenog poreskog sistema na nivou cele Kraljevine SHS realnog uzroka tog nezadovoljstva je nestalo.

Takođe, kroz "ekonomsko nezadovoljstvo" provlačilo političko, pre svega krupnijih mađarskih industrijalaca i vlasnika zemljišta, a koje je odslikavalo opšte nezadovoljstvo Mađara srpskom/jugoslovenskom upravom. Jer, nešto čime su upravljali i vladali stotinama godina je prešlo pod tuđu vlast.

Pa tako postoje česte izjave iz onog vremena kako je železnički saobraćaj u "Vojvodini" zapušten od dolaska srpske uprave (ovo je, inače, bilo i hrvatsko kokodakanje tada) bez navođenja proste činjenice da je prva nova pruga u kraljevini SHS završena upravo u Vojvodini: Subotica-Senta-Kikinda.

I tako tome slično. Srbi, što svi mi "meštanskog" porekla znamo, su, uprkos mnogim porođajnim mukama nove države, bili više nego sretni što su u državnom jedinstvu sa Srbijom.

Nemci, kao najkulturniji i najbogatiji deo tadašnjeg vojvođanskog stanovništva nisu bili nešto posebno kritični prema novoj vlasti, u svakom slučaju, nisu ni približno imali toliko primedbi kao Mađari.
 
Pa, jedino ako, u skladu sa dotičnom mapom, posmatraš područja koja su Raci (Srbi) naseljavali od (u smislu dolazili da se nasele, ne u smislu većinskog ili preovlađujućeg uticaja) od 14. veka pa do nekog današnjeg vremena.

Inače, ta područja sa ove mape nikada nisu bila teritorijalna, politička, ekonomska ili kulturna celina, sem što su, kao što već rekoh, najduže sva zajedno bila u sastavu Ugarske.
Spominju se Raci kao narod u raznim dokumentima od pre 200 i više godina i to nezavisno od Srba. Pošto znamo da to nije etnička deoba onda ipak mora biti neka druga.
 
Evo jedno pitanje: zašto u Vojvodini u Drugom svetskom ratu nije bilo četnika, odnosno naoružanih rojalista? Bilo je par družina od desetak članova u pokušaju da izigravaju četnike, ali nisu dugo trajali. Izgleda da je ipak nezadovoljstvo vojvođanskih Srba kraljevinom bilo generalno.

Nešto se ne sećam ni da je bilo nešto posebno partizana, sem onog lovačkog udruženja koje se skupilo na Fruškoj Gori, skuvalo kotlić i posle otišlo za Bosnu.

Nema gerile u goloj ravnici.

Spominju se Raci kao narod u raznim dokumentima od pre 200 i više godina i to nezavisno od Srba. Pošto znamo da to nije etnička deoba onda ipak mora biti neka druga.
Raci je vekovima bio mađarski naziv za Srbe (Rascia = Raška)

Nikakva Rascia, kao tvorevina, entitet u smislu mape koju si postavio, na području koje mapa prikazuje, nije postojala.
 
Nešto se ne sećam ni da je bilo nešto posebno partizana, sem onog lovačkog udruženja koje se skupilo na Fruškoj Gori, skuvalo kotlić i posle otišlo za Bosnu.

Nema gerile u goloj ravnici.
Moj pradeda. Gotovo svako mesto u Vojvodini ima spomen obeležje partizanima. Odakle je čuveni Petar Drapšin?

Raci je vekovima bio mađarski naziv za Srbe (Rascia = Raška)

Nikakva Rascia, kao tvorevina, entitet u smislu mape koju si postavio, na području koje mapa prikazuje, nije postojala.
Ne samo Mađari. Postoji više stranih zapisa o Racima i često se pravila razlika između njih i Srba južno od Save i Dunava. Nije zvanično postojao entitet, ali se znalo u kojim oblastima žive ti ''Raci''.
 
Evo jedno pitanje: zašto u Vojvodini u Drugom svetskom ratu nije bilo četnika, odnosno naoružanih rojalista? Bilo je par družina od desetak članova u pokušaju da izigravaju četnike, ali nisu dugo trajali. Izgleda da je ipak nezadovoljstvo vojvođanskih Srba kraljevinom bilo generalno.
Nisam stručnjak za JVuO na teritoriji Vojvodine, ali bilo je dosta lokalnih autora koji su se time bavili. U svakom slučaju, ni naoružanih partizana nije bilo mnogo do pred kraj rata. Vojvodina nije teren gde se dižu ustanci i odakle je moguća gerilska borba, njeni žitelji su imali ratnog iskustva u stacionarnim vojskama.

Svakako ovo što si napisao u citatu ne može ama baš nikako da bude ikakav pokazatelj zadovoljstva ili nezadovoljstva vojvođanskih Srba. :) Ne može čovek ako je nezadovoljan ni okupacijom tek tako da uzme pušku i krene u ustanak. Za takve stvari postoje oružane gerilske grupe u okolnim brdima i šumama koje non stop pucaju, upadaju i regrutuju ljude, pa im ljudi prilaze.
 
Moj pradeda. Gotovo svako mesto u Vojvodini ima spomen obeležje partizanima. Odakle je čuveni Petar Drapšin?


Ne samo Mađari. Postoji više stranih zapisa o Racima i često se pravila razlika između njih i Srba južno od Save i Dunava. Nije zvanično postojao entitet, ali se znalo u kojim oblastima žive ti ''Raci''.
Iz Turije.

I? Gde se borio? U Hercegovini, Slavoniji, bio zamenik komandanta Glavnog Štaba Hrvatske, pa u Dalmaciji...u "Vojvodini" niks, a i gde bi?

Rođeni brat moje prababe je isti slučaj: predratni komunista, španski borac, Prva proleterska i sve ostalo, u "Vojvodinu" je došao da se bori 44-te, kad su partizani prerasli u JA, i kad je to već bio sasvim drugi rat.

Raci, u svim svojim mađarskim oblicima se odnosi na Srbe, došle preko save i Dunava, koji su u Mađarskoj i Austriji imali prvo posebna verska, a kasnije i neka druga prava. Nije u pitanju nikakav poseban narod ili etnička grupa.
 

Back
Top