Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 32.786
Pozdrav za koloniste u Vojvodinu 1945
Dobrodosli dragi Krajisnici, dobro dosla herojska Krajino !
Prosle su cetiri krvave, ali slavne godine rata
Prosli ste sedam ofanziva, prosli ste zbegove pune jauka nejake dece, dok zajedno nismo stigli do pobede
Junacka Vojvodina vas sirom otvara svoje srce , siri svoje ruke, nudi svoje njive, otvara vrata svojih domova, i kaze vam :
Braco smo u miru, kao sto sto smo bili i u ratu !
Na svom ste ognjistu, na svojoj zemlji, u Jugoslaviji !
Vas dolazak ubzava taj proces koji je dijalekticki neminovan, proces puta u socijalizam. Jer da citiram druga Kidrica :Kolonizacija je kraci put u socijalizam.
Ovde ima i leba i pogace., i da zvrsim recima narodnog pesnika. - Dobro dosli prijatelji mili, uvek zdravi i veseli bili !
Ziveo drug Tito
Ziveo drug Staljin
Kolnizacija Vojvodine 1945 je vise urodila plodom nego Kolonizacija 1919
- Vojvodina je postala vecinsko srpska 1945
- Kolonizacija 1919 je forsirala Srbe, dok je Kolonizacija 1945 obuhvatala i Srbe i Hrvate...
- Za kolonizaciju 1919 nisu ni bili neki razradjeni planovi, islo se dosta na improvizaciju ( koliko je samo novih zakona, odredbi doneseno, koji kako su se donosli tako su se i menjali ), dok je plan za Kolonizaciju 1945 bio fantastican.
Ov je samo okvirno, a posle mozemo u detalje
Kolonizacija 1919
- Ako uporedimo podatke između popisa stanovništva koji je izvršen u Austrougarskoj 1910. i popisa stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1931, primećuje se ipak nevelika promena etničke strukture Vojvodine kao posledica migracija izazvanih Prvim svetskim ratom, kao i kolonizacija koje su potom usledile. Srba je 1931. u Vojvodini bilo 37 odsto, Mađara 23, Nemaca 20,2, Hrvata, Bunjevaca i Šokaca 8,2, i tako dalje.
-
I letimičan pogled na pravne propise o kolonizaciji dovoljan je da se
uoči njihova nepotpunost i neodlučnost agrarnih vlasti u pogledu značajnih
pitanja. Osim kada je reč o dobrovoljcima, položaj ostalih kategorija
naseljenika nije bio precizno regulisan. Agrarne vlasti su učinile veliki
propust time što nisu našle adekvatan način da obezbede iole sigurniji
materijalni položaj naseljenika jer je baš od toga umnogome zavisio uspeh
naseljavanja. Težak materijalni položaj naseljenika bio je osnovni
razlog koji ih je opredeljivao da dobijenu zemlju izdaju u zakup umesto
da je obrađuju. Agrarna administracija je bila svesna ovog problema ali je
prema njemu imala ambivalentan stav.
Sprovođenju kolonizacije nije prethodilo utvrđivanje čvrstog i dugoročnog
plana za realizaciju ove značajne državne mere koji bi se, potom,
dosledno izvršavao. Tako su propustili da prethodno izvrše neophodne pripreme,
odrede površine na kojima će se vršiti naseljavanje i utvrde sve pojedinosti
u pogledu pitanja ko se može smatrati kolonistom. To je samo delom
bila posledica objektivnih okolnosti- postojanja velikog broja „nestrpljivih
naseljenika“, odnosno nezadovoljnih ljudi bez rešenih egzistencijalnih
pitanja koji su očekivali da državne vlasti ispune svoja obećanja.
Pored
toga, nedostajala je stabilnost u organizacionom smislu, u pogledu aparata
odgovornog za izvođenje kolonizacije, kojem su mnogi savremenici osporavali
stručnost i pripremljenost, što je bio jedan od osnovnih preduslova za
uspešnost čitavog poduhvata. Veliki problem predstavljao je gotovo permanentan
nedostatak materijalnih sredstava neophodnih za omogućavanje pristojnog
života naseljenika u novoj sredini.
Složićemo se sa vladajućim mišljenjem među autorima koji su se bavili
ovom problematikom da je kolonizacija u međuratnoj jugoslovenskoj državi
imala polovičan uspeh. Iako je njeno sprovođenje trajalo skoro dvadeset
godina, mnogi ključni problemi nisu bili prevaziđeni, te je kolonizacija
na svom kraju imala niz istih karakteristika kao i na samom početku.
Kolonizacija 1945
Na mesto interniranih Nemaca, odlukom Vlade Demokratske federativne Jugoslavije, u Vojvodinu i Baranju trebalo je da bude naseljeno stanovništvo iz pasivnih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Lika, Banija, Kordun i Gorski kotar), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije, pa je tokom 1945/46. g. iz ovih krajeva kolonizovano oko 42.000 porodica. Za kolonizaciju naroda iz Dalmacije predviđena su dva bačka sela – Stanišić i Riđica. U Stanišiću je planiran smeštaj za 1.330, a u Riđici za 670 doseljeničkih porodica. Već u oktobru 1945. g. iz Pokrajinske komisije za kolonizaciju u Novom Sadu, u Stanišić su upućeni narodni predstavnici iz raznih krajeva Dalmacije, koji su utvrdili detalje organizacije preseljenja i raspored smeštaja novog stanovništva nakon predstojeće kolonizacije.
Prvi transport kolonizovanog stanovništva (oko 150 dalmatinskih porodica) prispeo je u Stanišić 6. decembra 1945. godine, ali kako je ovo stanovništvo bilo planirano za naseljavanje u susednu Riđicu, ovde se zadržalo svega nekoliko sedmica. Prvi „stanišićki“ transport stigao je u selo 19. decembra 1945. godine, kada je doseljeno 230 porodica (sa oko 1.500 članova) iz sinjskog i splitskog kotara. U januaru 1946. g. prispelo je 180 porodica (sa oko 1.500 članova) iz Knina i okoline, a u februaru još oko 160 porodica iz raznih krajeva Dalmacije. U martu 1946. godine doseljeno je 150 porodica iz okoline Knina i Metkovića, a u maju je naseljeno i 70 porodica dalmatinskog porekla iz Makedonije (reč je, mahom, o srpskim dobrovoljcima iz Prvog svetskog rata, poreklom iz okoline Knina, Obrovca i Šibenika, koji su, između 1921. i 1936. godine, bili kolonizovani u makedonska naselja Štip, Ovče Polje i Sveti Nikola). Poslednji transport (oko 60 porodica iz raznih krajeva Dalmacije) stigao je u Stanišić u jesen 1946. godine. Posle tog transporta bilo je još samo pojedinačnih doseljavanja manjih grupa dalmatinskih porodica.
Za nepunih godinu dana u Stanišić je, tokom 1945/46. godine, bilo doseljeno 1.029 srpskih i hrvatskih porodica iz Dalmacije, sa ukupno 5.430 članova. Od navedenog broja ovde je ostalo 867 porodica, koje se, po zavičajnom poreklu, mogu podeliti na one iz okoline Sinja (242 porodice), Benkovca (161), Knina (121), Splita (111), Šibenika (85), Metkovića (49), Makarske (22), Drniša (21), Imotskog (18), Zadra (6), s Korčule (3 porodice) itd. Mada jedan deo kolonizovanog stanovništva (oko 150 porodica, najčešće primorci i otočani) nije uspeo da se prilagodi novim uslovima života, drugačijoj klimi i krajoliku, te se, nešto kasnije, vratio u zavičaj, kolonisti su, prema rezultatima prvog posleratnog popisa iz 1948. godine, činili preko 70% od ukupnog broja tadašnjih stanovnika Stanišića (u selu je tada živeo 7.741 stanovnik, a po nacionalnoj strukturi bilo je 3.763 Srba, 2.480 Hrvata, 1.224 Mađara, 181 Nemac, 25 Roma, 19 Slovenaca, 16 Crnogoraca, 14 Rusina, 11 Makedonaca, 4 Muslimana, 1 Čeh i 3 ostalih).
Prizori kolonizacije 1945/46. god.
Preseljavajući se u Vojvodinu i noseći sa sobom samo najnužniju pokretnu imovinu, kolonisti su se prikupljali u prihvatnim stanicama (njihov transport do prihvatnih stanica pomagala je i vojska), gde su dobijali hranu i potrebnu negu, a odatle su putovali vozovima do Zagreba, a zatim prugom Zagreb – Beograd, pa do Novog Sada, odakle su nastavljali put do konačnog odredišta. Deo kolonista je dolazio i prugom od Koprivnice do Osijeka i Dalja, gde su kamionima nastavljali put do Bogojeva, a odatle, ponovo vozovima, do naselja koja su im bila određena. Stanišićki starosedeoci dočekali su prve transporte kolonista svečano i najsrdačnije. Mnogi od njih su svojim kolima i konjima odlazili na stanicu pred doseljenike, vozili ih do sela, a prethodno bi ih ugostili i okrepili hranom i pićem po svojim kućama.
Period prilagođavanja kolonista novim uslovima rada i života potrajao je nekoliko narednih godina. Najviše poteškoća bilo je oko zemljoradnje jer ovi vredni, ali tom poslu nevični ljudi, nisu uspevali da odmah pravilno obrađuju zemlju i pripremaju useve, a posao je otežavao i nedostatak poljoprivredne mehanizacije i alatki (u selu je bilo svega desetak traktora, sa dve-tri sejačice, kao i 23 vršalice koje su zatečene ovde), pa je prvih godina zemlja obrađivana po „brigadnom sistemu“. Deo kolonista bio je zaposlen u Poljoprivrednoj mašinskoj stanici, kao i u nacionalizovanim preduzećima ili radionicama (električnoj centrali, fabrici cigle i crepa, fabrici soda-vode, kudeljari, mlinu, te u kovačkoj, stolarskoj, kolarskoj, saračkoj, krojačkoj ili opančarskoj radionici). Srazmerno broju kolonističkog stanovništva, njihovi predstavnici su ušli u lokalne organe vlasti (Mesni narodnooslobodilački odbor), državne ustanove i društvene i političke organizacije. Posebna pažnja posvećena je organizaciji rada škole (u Stanišiću je 1947. g. bilo 1.600 dece školskog uzrasta). Promene su se očitovale i u dotadašnjim nazivima stanišićkih ulica (ul. Kralja Aleksandra preimenovana je u ul. Oslobođenja, ul. Kraljice Marije u Dalmatinsku, ul. Kralja Petra u Železničku, a ul. Prestolonaslednika Petra u Maršala Tita).
Stanišićki momci (izmešani starosedeoci i kolonizovani) polovinom pedesetih godina 20. veka
https://sr.wikipedia.org/wiki/Колонизација_у_Војводини_1945-1948.
http://zbornik.pf.uns.ac.rs/images/download/2008/2008-3/doi_10.5937_zrpfns42-0068.pdf
Dobrodosli dragi Krajisnici, dobro dosla herojska Krajino !
Prosle su cetiri krvave, ali slavne godine rata
Prosli ste sedam ofanziva, prosli ste zbegove pune jauka nejake dece, dok zajedno nismo stigli do pobede
Junacka Vojvodina vas sirom otvara svoje srce , siri svoje ruke, nudi svoje njive, otvara vrata svojih domova, i kaze vam :
Braco smo u miru, kao sto sto smo bili i u ratu !
Na svom ste ognjistu, na svojoj zemlji, u Jugoslaviji !
Vas dolazak ubzava taj proces koji je dijalekticki neminovan, proces puta u socijalizam. Jer da citiram druga Kidrica :Kolonizacija je kraci put u socijalizam.
Ovde ima i leba i pogace., i da zvrsim recima narodnog pesnika. - Dobro dosli prijatelji mili, uvek zdravi i veseli bili !
Ziveo drug Tito
Ziveo drug Staljin
Kolnizacija Vojvodine 1945 je vise urodila plodom nego Kolonizacija 1919
- Vojvodina je postala vecinsko srpska 1945
- Kolonizacija 1919 je forsirala Srbe, dok je Kolonizacija 1945 obuhvatala i Srbe i Hrvate...
- Za kolonizaciju 1919 nisu ni bili neki razradjeni planovi, islo se dosta na improvizaciju ( koliko je samo novih zakona, odredbi doneseno, koji kako su se donosli tako su se i menjali ), dok je plan za Kolonizaciju 1945 bio fantastican.
Ov je samo okvirno, a posle mozemo u detalje
Kolonizacija 1919
- Ako uporedimo podatke između popisa stanovništva koji je izvršen u Austrougarskoj 1910. i popisa stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1931, primećuje se ipak nevelika promena etničke strukture Vojvodine kao posledica migracija izazvanih Prvim svetskim ratom, kao i kolonizacija koje su potom usledile. Srba je 1931. u Vojvodini bilo 37 odsto, Mađara 23, Nemaca 20,2, Hrvata, Bunjevaca i Šokaca 8,2, i tako dalje.
-
I letimičan pogled na pravne propise o kolonizaciji dovoljan je da se
uoči njihova nepotpunost i neodlučnost agrarnih vlasti u pogledu značajnih
pitanja. Osim kada je reč o dobrovoljcima, položaj ostalih kategorija
naseljenika nije bio precizno regulisan. Agrarne vlasti su učinile veliki
propust time što nisu našle adekvatan način da obezbede iole sigurniji
materijalni položaj naseljenika jer je baš od toga umnogome zavisio uspeh
naseljavanja. Težak materijalni položaj naseljenika bio je osnovni
razlog koji ih je opredeljivao da dobijenu zemlju izdaju u zakup umesto
da je obrađuju. Agrarna administracija je bila svesna ovog problema ali je
prema njemu imala ambivalentan stav.
Sprovođenju kolonizacije nije prethodilo utvrđivanje čvrstog i dugoročnog
plana za realizaciju ove značajne državne mere koji bi se, potom,
dosledno izvršavao. Tako su propustili da prethodno izvrše neophodne pripreme,
odrede površine na kojima će se vršiti naseljavanje i utvrde sve pojedinosti
u pogledu pitanja ko se može smatrati kolonistom. To je samo delom
bila posledica objektivnih okolnosti- postojanja velikog broja „nestrpljivih
naseljenika“, odnosno nezadovoljnih ljudi bez rešenih egzistencijalnih
pitanja koji su očekivali da državne vlasti ispune svoja obećanja.
Pored
toga, nedostajala je stabilnost u organizacionom smislu, u pogledu aparata
odgovornog za izvođenje kolonizacije, kojem su mnogi savremenici osporavali
stručnost i pripremljenost, što je bio jedan od osnovnih preduslova za
uspešnost čitavog poduhvata. Veliki problem predstavljao je gotovo permanentan
nedostatak materijalnih sredstava neophodnih za omogućavanje pristojnog
života naseljenika u novoj sredini.
Složićemo se sa vladajućim mišljenjem među autorima koji su se bavili
ovom problematikom da je kolonizacija u međuratnoj jugoslovenskoj državi
imala polovičan uspeh. Iako je njeno sprovođenje trajalo skoro dvadeset
godina, mnogi ključni problemi nisu bili prevaziđeni, te je kolonizacija
na svom kraju imala niz istih karakteristika kao i na samom početku.
Kolonizacija 1945
Na mesto interniranih Nemaca, odlukom Vlade Demokratske federativne Jugoslavije, u Vojvodinu i Baranju trebalo je da bude naseljeno stanovništvo iz pasivnih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Lika, Banija, Kordun i Gorski kotar), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije, pa je tokom 1945/46. g. iz ovih krajeva kolonizovano oko 42.000 porodica. Za kolonizaciju naroda iz Dalmacije predviđena su dva bačka sela – Stanišić i Riđica. U Stanišiću je planiran smeštaj za 1.330, a u Riđici za 670 doseljeničkih porodica. Već u oktobru 1945. g. iz Pokrajinske komisije za kolonizaciju u Novom Sadu, u Stanišić su upućeni narodni predstavnici iz raznih krajeva Dalmacije, koji su utvrdili detalje organizacije preseljenja i raspored smeštaja novog stanovništva nakon predstojeće kolonizacije.
Prvi transport kolonizovanog stanovništva (oko 150 dalmatinskih porodica) prispeo je u Stanišić 6. decembra 1945. godine, ali kako je ovo stanovništvo bilo planirano za naseljavanje u susednu Riđicu, ovde se zadržalo svega nekoliko sedmica. Prvi „stanišićki“ transport stigao je u selo 19. decembra 1945. godine, kada je doseljeno 230 porodica (sa oko 1.500 članova) iz sinjskog i splitskog kotara. U januaru 1946. g. prispelo je 180 porodica (sa oko 1.500 članova) iz Knina i okoline, a u februaru još oko 160 porodica iz raznih krajeva Dalmacije. U martu 1946. godine doseljeno je 150 porodica iz okoline Knina i Metkovića, a u maju je naseljeno i 70 porodica dalmatinskog porekla iz Makedonije (reč je, mahom, o srpskim dobrovoljcima iz Prvog svetskog rata, poreklom iz okoline Knina, Obrovca i Šibenika, koji su, između 1921. i 1936. godine, bili kolonizovani u makedonska naselja Štip, Ovče Polje i Sveti Nikola). Poslednji transport (oko 60 porodica iz raznih krajeva Dalmacije) stigao je u Stanišić u jesen 1946. godine. Posle tog transporta bilo je još samo pojedinačnih doseljavanja manjih grupa dalmatinskih porodica.
Za nepunih godinu dana u Stanišić je, tokom 1945/46. godine, bilo doseljeno 1.029 srpskih i hrvatskih porodica iz Dalmacije, sa ukupno 5.430 članova. Od navedenog broja ovde je ostalo 867 porodica, koje se, po zavičajnom poreklu, mogu podeliti na one iz okoline Sinja (242 porodice), Benkovca (161), Knina (121), Splita (111), Šibenika (85), Metkovića (49), Makarske (22), Drniša (21), Imotskog (18), Zadra (6), s Korčule (3 porodice) itd. Mada jedan deo kolonizovanog stanovništva (oko 150 porodica, najčešće primorci i otočani) nije uspeo da se prilagodi novim uslovima života, drugačijoj klimi i krajoliku, te se, nešto kasnije, vratio u zavičaj, kolonisti su, prema rezultatima prvog posleratnog popisa iz 1948. godine, činili preko 70% od ukupnog broja tadašnjih stanovnika Stanišića (u selu je tada živeo 7.741 stanovnik, a po nacionalnoj strukturi bilo je 3.763 Srba, 2.480 Hrvata, 1.224 Mađara, 181 Nemac, 25 Roma, 19 Slovenaca, 16 Crnogoraca, 14 Rusina, 11 Makedonaca, 4 Muslimana, 1 Čeh i 3 ostalih).
Prizori kolonizacije 1945/46. god.
Preseljavajući se u Vojvodinu i noseći sa sobom samo najnužniju pokretnu imovinu, kolonisti su se prikupljali u prihvatnim stanicama (njihov transport do prihvatnih stanica pomagala je i vojska), gde su dobijali hranu i potrebnu negu, a odatle su putovali vozovima do Zagreba, a zatim prugom Zagreb – Beograd, pa do Novog Sada, odakle su nastavljali put do konačnog odredišta. Deo kolonista je dolazio i prugom od Koprivnice do Osijeka i Dalja, gde su kamionima nastavljali put do Bogojeva, a odatle, ponovo vozovima, do naselja koja su im bila određena. Stanišićki starosedeoci dočekali su prve transporte kolonista svečano i najsrdačnije. Mnogi od njih su svojim kolima i konjima odlazili na stanicu pred doseljenike, vozili ih do sela, a prethodno bi ih ugostili i okrepili hranom i pićem po svojim kućama.
Period prilagođavanja kolonista novim uslovima rada i života potrajao je nekoliko narednih godina. Najviše poteškoća bilo je oko zemljoradnje jer ovi vredni, ali tom poslu nevični ljudi, nisu uspevali da odmah pravilno obrađuju zemlju i pripremaju useve, a posao je otežavao i nedostatak poljoprivredne mehanizacije i alatki (u selu je bilo svega desetak traktora, sa dve-tri sejačice, kao i 23 vršalice koje su zatečene ovde), pa je prvih godina zemlja obrađivana po „brigadnom sistemu“. Deo kolonista bio je zaposlen u Poljoprivrednoj mašinskoj stanici, kao i u nacionalizovanim preduzećima ili radionicama (električnoj centrali, fabrici cigle i crepa, fabrici soda-vode, kudeljari, mlinu, te u kovačkoj, stolarskoj, kolarskoj, saračkoj, krojačkoj ili opančarskoj radionici). Srazmerno broju kolonističkog stanovništva, njihovi predstavnici su ušli u lokalne organe vlasti (Mesni narodnooslobodilački odbor), državne ustanove i društvene i političke organizacije. Posebna pažnja posvećena je organizaciji rada škole (u Stanišiću je 1947. g. bilo 1.600 dece školskog uzrasta). Promene su se očitovale i u dotadašnjim nazivima stanišićkih ulica (ul. Kralja Aleksandra preimenovana je u ul. Oslobođenja, ul. Kraljice Marije u Dalmatinsku, ul. Kralja Petra u Železničku, a ul. Prestolonaslednika Petra u Maršala Tita).
Stanišićki momci (izmešani starosedeoci i kolonizovani) polovinom pedesetih godina 20. veka
https://sr.wikipedia.org/wiki/Колонизација_у_Војводини_1945-1948.
http://zbornik.pf.uns.ac.rs/images/download/2008/2008-3/doi_10.5937_zrpfns42-0068.pdf