Koliko zaista volimo život?

Da li je suicide hrabar ili kukavicki cin.
Sa jedne tacke gledista, ako se samoubio zbog problema sa kojima nije mogao da se nosi, moze se nazreti deo kukavickog cina.
Dok sam cin samoubistva, ni najmanje nije lak. Potrebno je biti toliko hrabar i dici ruku na sebe do smrti.
Bojim se da je za suicide potrebna velika hrabrost.
 
Da li je suicide hrabar ili kukavicki cin.
Sa jedne tacke gledista, ako se samoubio zbog problema sa kojima nije mogao da se nosi, moze se nazreti deo kukavickog cina.
Dok sam cin samoubistva, ni najmanje nije lak. Potrebno je biti toliko hrabar i dici ruku na sebe do smrti.
Bojim se da je za suicide potrebna velika hrabrost.
Ja nisam pokušao suicid, ali prije nekoliko godina sam ponekad znao biti vrlo depresivan, baš ono jako, i pomalo imati neke polusnove o tome...kao o tome što bi bilo da nestanem.... nažalost....ponekad sam zbog usamljenosti....nekim ljudima, većinom ženama slao poruke da se želim ubiti ako se ne jave...to je bilo baš glupo i nekorektno
 
Videćeš kad budeś...

Ali sam ubeđenja, osim onih smrtno ili mentalno bolesnih,da niko ne želi da umre, i u tom momentu oseća da nije spreman iako jeste...
Razlog za samoubostvo moze doci nenadano... ziveo normalno porodican covek, stigla mu naplata nekog duga,
i ubi se pred dvoje dece... skoro bilo na ceraku... moj ujak se ubio zbog nesrecne ljubavi, vise puta pokusavao,
smestili ga u Kovin, nista nije pomoglo, 28 godina... cerka moga kuma se marta 2021. bacila sa 19. sprata.
sa 19 godina. Niko nije ni slutio nit je nagovestila, tako da se ne zna jel nesrecan slucaj ili samoubistvo...
Dakle, svako, u datom trenutku moze da se ubije zbog okolnosti...
 
Ja bih još nešto htio reći što se tiče nekih situacija kroz život.


Vrlo težak je teret kada se čovjek nađe i pod privatnim inpid poslovnim pritiscima. Kada se to dvoje spoji u kratkim vremenskim razdobljima, tada je i teže donijeti ispravne odluke, a u novije doba, naročito nakon 2019., većinom zbog koronske krize, neki ljudi, a pogotovo poslovni su skloniji žešćem i češćem traženju mana nego prije
 
Meni se cini da je najgore izgubiti kompas. Moze da bude okidac bilo sta, ali kada ne znas gde udaras, kome da verujes, sta volis, sta te raduje itd, onda je to najgori osecaj, gori od dalko bilo, bolesti. Ili je to bolest sama za sebe? Kad nemas kompas, onda bukvalno nemas ni onu jednu zelju koju bolestan ima, vec jednostavno tavoris u praznini i nemas blage veze odakle da pocnes da skupljas delove od sebe koji su se pogubili u nekom mraku. Oci kao da su vezane, pokusavas, ali ne ide, nista se ne vidi. Mirisa u ukusa nema, a sve sto cujes je pistanje u usima. Neko te pita za nesto, odreagujes ili ne odreagujes, svejedno ti. Gledas u sat i osecas svaku desetinku sekunde kako odbrojava, i imas utisak da sve prolazi. Jos ako uzmes neki alkohol, hladno mozes gledati u zid kao u TV ili bilo sta drugo, i ne videti problem a ni resenja.
 
Meni se cini da je najgore izgubiti kompas. Moze da bude okidac bilo sta, ali kada ne znas gde udaras, kome da verujes, sta volis, sta te raduje itd, onda je to najgori osecaj, gori od dalko bilo, bolesti. Ili je to bolest sama za sebe? Kad nemas kompas, onda bukvalno nemas ni onu jednu zelju koju bolestan ima, vec jednostavno tavoris u praznini i nemas blage veze odakle da pocnes da skupljas delove od sebe koji su se pogubili u nekom mraku. Oci kao da su vezane, pokusavas, ali ne ide, nista se ne vidi. Mirisa u ukusa nema, a sve sto cujes je pistanje u usima. Neko te pita za nesto, odreagujes ili ne odreagujes, svejedno ti. Gledas u sat i osecas svaku desetinku sekunde kako odbrojava, i imas utisak da sve prolazi. Jos ako uzmes neki alkohol, hladno mozes gledati u zid kao u TV ili bilo sta drugo, i ne videti problem a ni resenja.
Eh, da...nekad su rješenja blizu, ali se nešto baš naglo zakomplicira.
 
Od 0 do 100 posto ja bih rekao nešto između 55 i 65 posto


A vi?


Koliko zaista želite i volite život?


Jeste li spremni sebe lagati ili istinu priznati sebi?


Je li čovječnost u ovo doba realna?




Što biste radili kada biste znali da ćete živjeti još svega dvije, tri, pet godina, ili znatno manje?

у просеку 50%

Свој 100% ... туђи 0% ...
 
Ne da ga ne volim nego ga prezirem. U njemu nema ni slobode ni sigurnosti ni pravde, toga ima samo za privilegovane. Cak i ne biras da udjes u zivot vec si plod zelje tvojih roditelja. Veliki zivotomrzac sam.
A čudno je to sa životom. Mene je vjerojatno najviše zeznuo period srednje škole....u četri godine biti preko 150ak dana godišnje s nekima koji su bili dosta čudni, velika većina je bila protiv mene, ismijavanja, mobing, ja naivni optimist se nisam borio za sebe...
 

Back
Top