Maeeeestro
Primećen član
- Poruka
- 655
Zato jer je lijepo kad je život dobar i kada ljudi imaju realno pozitivne stavove.Ne znam zasto?
Zato jer je lijepo kad je život dobar i kada ljudi imaju realno pozitivne stavove.Ne znam zasto?
Šteta da se na to odluče. Vrlo vjerojatno ima i okolina utjecaj na to, ili roditeljski odgoj....kako god, možda i ovo internetsko doba još više utječe na podsvjest....800.000 ljudi koji izvrse samoubistvo na godisnjem nivou se ne slazu. Takodje, barem 20x vise njih pokusa.
Мислим да грешиш.Videćeš kad budeś...
Ali sam ubeđenja, osim onih smrtno ili mentalno bolesnih,da niko ne želi da umre, i u tom momentu oseća da nije spreman iako jeste...
Pa nije bas uvek bio sladak,ali sve je to deo zivota i sve u svemu dobro je.Zato jer je lijepo kad je život dobar i kada ljudi imaju realno pozitivne stavove.
Ja nisam pokušao suicid, ali prije nekoliko godina sam ponekad znao biti vrlo depresivan, baš ono jako, i pomalo imati neke polusnove o tome...kao o tome što bi bilo da nestanem.... nažalost....ponekad sam zbog usamljenosti....nekim ljudima, većinom ženama slao poruke da se želim ubiti ako se ne jave...to je bilo baš glupo i nekorektnoDa li je suicide hrabar ili kukavicki cin.
Sa jedne tacke gledista, ako se samoubio zbog problema sa kojima nije mogao da se nosi, moze se nazreti deo kukavickog cina.
Dok sam cin samoubistva, ni najmanje nije lak. Potrebno je biti toliko hrabar i dici ruku na sebe do smrti.
Bojim se da je za suicide potrebna velika hrabrost.
Razlog za samoubostvo moze doci nenadano... ziveo normalno porodican covek, stigla mu naplata nekog duga,Videćeš kad budeś...
Ali sam ubeđenja, osim onih smrtno ili mentalno bolesnih,da niko ne želi da umre, i u tom momentu oseća da nije spreman iako jeste...
Hm, u kojem smislu? Kako ostvariti motivaciju?Mozda zato sto je ne smatra svojom tvorevinom,nije vredna cimanja jer je u coveku kako ce se izboriti s njom
Što vas najviše raduje?Volim,brzo dani idu,a ovdje nema povratka.
Eh, da...nekad su rješenja blizu, ali se nešto baš naglo zakomplicira.Meni se cini da je najgore izgubiti kompas. Moze da bude okidac bilo sta, ali kada ne znas gde udaras, kome da verujes, sta volis, sta te raduje itd, onda je to najgori osecaj, gori od dalko bilo, bolesti. Ili je to bolest sama za sebe? Kad nemas kompas, onda bukvalno nemas ni onu jednu zelju koju bolestan ima, vec jednostavno tavoris u praznini i nemas blage veze odakle da pocnes da skupljas delove od sebe koji su se pogubili u nekom mraku. Oci kao da su vezane, pokusavas, ali ne ide, nista se ne vidi. Mirisa u ukusa nema, a sve sto cujes je pistanje u usima. Neko te pita za nesto, odreagujes ili ne odreagujes, svejedno ti. Gledas u sat i osecas svaku desetinku sekunde kako odbrojava, i imas utisak da sve prolazi. Jos ako uzmes neki alkohol, hladno mozes gledati u zid kao u TV ili bilo sta drugo, i ne videti problem a ni resenja.
Od 0 do 100 posto ja bih rekao nešto između 55 i 65 posto
A vi?
Koliko zaista želite i volite život?
Jeste li spremni sebe lagati ili istinu priznati sebi?
Je li čovječnost u ovo doba realna?
Što biste radili kada biste znali da ćete živjeti još svega dvije, tri, pet godina, ili znatno manje?
Ja sam bukvalno nekada u fazonu, a mozda je to i trenutno zbog nekog stresa i razocaranja koje sam doziveo, da ma sta da uradis, bude kako ne treba. I kada mislis da radis pravu stvar, i kada znas da radis pogresno, rezultat bude isti.Eh, da...nekad su rješenja blizu, ali se nešto baš naglo zakomplicira.
Ja ovih dana vecinom 30 do40у просеку 50%
Свој 100% ... туђи 0% ...
A čudno je to sa životom. Mene je vjerojatno najviše zeznuo period srednje škole....u četri godine biti preko 150ak dana godišnje s nekima koji su bili dosta čudni, velika većina je bila protiv mene, ismijavanja, mobing, ja naivni optimist se nisam borio za sebe...Ne da ga ne volim nego ga prezirem. U njemu nema ni slobode ni sigurnosti ni pravde, toga ima samo za privilegovane. Cak i ne biras da udjes u zivot vec si plod zelje tvojih roditelja. Veliki zivotomrzac sam.