Koliko volite Crnu Goru?

evo jos jedne istinite price iz proslosti , koja svakako spada
u pricu o lepotama Crne Gore ....

ps. nadam se da ovo ide uz temu , Duska ?? :D:D:D

***

MARA, MAJKA STEVANA PEROVIĆA CUCE

Oko 1855-56 godine živio je u Carigradu Stevan Perović Cuca, sin serdara Andrije, koji je bio u zavadi sa knjazom Danilom i Cetinjem. Knjaz odluči da se Stevan ubije. Izbor je pao na popa Joka Kusovca, ljubotinjskog junaka. Joko pođe u Carigrad i ubije Stevana.

Nekoliko godina poslije Stevanove pogibije, koja ni do danas nije dovoljno rasvijetljena, odigrala se čuvena bitka na Grahovcu 1858. godine. U toj bici ranjen je teško serdar Joko Kusovac. Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stigli su dvojica pred kuću serdara Andrije Perovića i upitali da li mogu prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdarova žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, serdar ljubotinjski, ona zadrhta i preblijeđe, ali se brzo pribra i reče: „Sretne ti rane junače!" Nije se dvoumila, već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože ljudima da se ranjenik dobro smjesti. Za sve vrijeme ona je dvorila oko postelje i posmatrala ljubotinjskog serdara. Gledala ga je i mislila na tragičnu smrt svog sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak sa Grahovca, iz potaje, usred Carigrada ubio. U njenom srcu ponovo se se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice, a iz grudi se otimao bolni jecaj. Ranjeni serdar primjeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje pa upita: „Kakva ti je, stara, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?" Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje i izađe napolje da više kuće, na visokoj kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog ponositog sina. Ranjeni serdar Joko okrijepi se, previjen i ugošćen u kući Perovića. Ali, kad saznade u čijem je domu počinuo i da se odmarao u postelji u kojoj je spavao Stevan i koja se od njegove smrti nije otvarala, bi mu teže no rana koju je u boju zadobio.

Jer bol od telesne rane ispunjavao ga je ponosom junaka, a bol što se se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao razdirao je njegovo srce. Ujutru, kad je ranjenik napuštao kuću, izađe Mara pred njega i reče: „Zbogom serdare, i ne dao bog da tvoja majka plače i kuka za tobom kao što ja plačem i kukam za svojim sinom Stevanom". Ranjeni Joko je preblijedio od uzbuđenja, ali nije imao snage da ijednu riječ progovori. Pri rastanku, dugo je gledao Maru a onda prošaputa: „Oprosti mi, Stevanova majko !..." Joko je umro 1863. godine.
 
Marko Vujačić, 1961.
Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena

SRNE I LAVICE

„Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene... Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke.”
(Jovan Cvijić)

Ovo nije priča o salonskim ljepoticama, što zavode i stasom i glasom, ovo je priča o ženama od kamena, nastalim u ratnim vihorima i neprestanoj borbi sa neumoljivim i surovim zakonima prirode na prostorima Crne Gore u minulim vjekovima. Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci.

Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.

MILICA KARADŽIĆ: Misija žene je bila da služi muža i da mužu služi
Zato ni Crnogorka nije mogla da ima neka druga shvatanja i poglede na život nego što je imao njen otac, brat i muž. I - ako po prirodi nježna, ona je svojim osjećanjima prema ocu, bratu, mužu i sinu odana bez rezerve, čak do krajnosti da negira sebe, jer je veća ljubav prema njima nego prema sebi.



ps. da bismo voleli svoju zemlju moramo poznavati i njenu Istoriju , pre svega :D
 
LJILJANA PETROVIĆ - NJEGOŠ: Da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova

Gavrilo Ivov Petrović - NJegoš ili kako su ga svi zvali Gardaš, oženio se Ljiljanom, kćerkom kneza Vuka Bogdanovića iz sela Kopita sa Njeguša. Gavrilo junak i domaćin, a Ljiljana radna i lijepa, pa ljudi govorahu, neka su bogu za slavu, od našega Gardaša i Ljiljane nema ljepšega i boljega para u cijelim Njegušima. Svi se moljahu da im bog da od srca poroda, samo da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova. Prođe godina, prođe i pet, zađe se i u desetu a kod njih se ne nađe ni žensko a kamoli muško dijete. Svijema žao bilo zbog toga i ne znaju šta da rade. Ne osta im ništa drugo negoli da pitaju Mata Glušca, koji je u to vrijeme kroz plemena Crne Gore prolazio i za koga se vjerovalo da je vidovit čovjek: "Hoće li Gardaš imati poroda?" Mato im je odgovorio da će on iza sebe ostaviti potomstvo: "Dobri ljudi, Gardaš Ivanov se neće istražit." Potom prođoše mnoge godine a kod Gardaša se ne nađe dijete. To je najviše boljelo starog Pera, Gardaševog stric, pa on jednom na skupu, poslije vijećanja reče:
"Vala Gardaše, pravo bi bilo, vjere mi, da dovedeš drugu, da se ne ugasi junački trag, a ovako, ostaće pusto i ovo imanje što ti je od đeda ostalo."

"Neće striko" - odgovori Gardaš - "ko zna do jedinoga boga do koga je krivica za đecu, a Ljiljana je dobra žena, pa da je mijenjam s drugom zgriješio bih grdno i pred bogom i pred ljudima, a ovo imanje što imam to je u božje ruke i pripašće Njegušima, neće ga niko odavde ponijeti".

Nakon ovoga svi su digli ruke pomireni sa sudbinom da se istražila kuća Rada Šćepova. No, o tome nije jedino mislila tako Ljiljana, Gardaševa žena, i ona jednog dana u zgodnoj prilici reče Gardašu:

"More Gardaše, zar ne vidiš da osta bez đece, a ugledan si, bogat i još jak, pa sam mislila da te drugom oženim".

Gardaš joj u čudu odgovori:

"Bog s tobom, ženska glavo, jesi li pri pameti, da se ja ženim kraj tebe žive! Zar da pukne bruka po narodu i da me crkva i vladika prokunu?"

"Sva kletva na moju dušu" - odgovori Ljiljana - "Kad ja pristajem onda će i narod primiti za dobro a crkva odobriti".

Tih dana svrati u Njeguše i vladika Rade kod oca Toma Markova. Ljiljana pođe kod njega, s pomoću Tomovom zamoli vladiku da pozove Gardaša, kako bi ga nagovorio da se oženi. Gardaš dođe a vladika mu reče:

"Žena tvoja, Gardaše, a šćer kneza Vuka, Ljiljana, moli me da ti odobrim ženidbu. Ja sam je dobro razumio, stoga se ženi i neka ti je od mene i boga blagoslov".

Gardaš poče da se protivi, ali Ljiljana skoči, poljubi vladiku u ruku i reče: "Primi blagoslov Gardaše, vladičina se ne poriče!"

Gardaš viđe da se nema kud i pristade.

Poslije nekoliko dana Ljiljana pođe sa Gardašem kod Krsića Kadije i kod njega zaprosi kćer Maru, djevojku od dvadeset tri godine, a ovaj je bez pogovora dade. Gardaš po običaju darova djevojku i ugovori svadbu, ali sa malo svatova. No, Ljiljana uoči svadbe okupi u svatove najuglednije Njeguše i posla ih po djevojku. U crkvi Svetog Đorđija u Erakovićima Gardaš se vjenča sa Marom. Iz crkve, po povratku, svatovi pođu Gardaševoj kući, ali usput nijesu pjevali, niti su iz pušaka pucali. Ispred kuće dočeka ih Ljiljana i sa praga viknu:
"Šta je s vama, svati! Što ne pjevate i puške isturate?" Onda potrča starom svatu, uze mu pušku i opali. Svi svati stali pa gledaju, a Ljiljana viče: "Oganj, oganj svatovi". Svatovi, kao po komandi, dohvate puške i tri puta im dadoše oganj oglašavajući ženidbu i veselje Gardaša Ivanova. Pred kućom zapjeva i zaigra kolo, a u kolu se nađe i Ljiljana Pjevala je i igrala više no drugi, ali je pjevala i za sebe: "Svakome se jadu nadah, ali ne nadah muža ženit..."

Gardaš je sa Marom imao tri sina (kako je i prorekao Mato Glušac): Stanka, Đura i Ivana. Njih je Ljiljana voljela kao rođena majka. Kad je Gardaš umro ostale su Ljiljana i Mara djecu da podižu, ali se Mara ubrzo razboli i umre, a djeca ostanu sa Ljiljanom.

Kad su Gardaševi sinovi poodrasli i do puške stasali i Ljiljana je umrla. Iz ljubavi i zahvalnosti Gardaševi sinovi su joj podigli spomenik i na njemu urezali natpis:
"Ovdje počiva plemenita Crnogorka Ljiljana Gavrilova Petrović - Njegoš, kćer Vuka Bogdanovića, rođena 1800, umrla 1880. godine".

Gavrilo je bio direktni potomak kneza Rada Šćepčeva, brata vladike Danila, o kome pjeva Njegoš u Gorskom vijencu.
 
MILICA BULAJIĆ

Grahovo se nalazi između Cuca, Krivošija, Banjana i Rudina nikšićkih i kako se nekad računalo, na tromeđu Crne Gore, Boke Kotorske i Hercegovine. To je planinsko mjesto sa sušnim kraškim poljem, zatvoreno visokim planinama: Delevcem, Liscem, Bijelom Gorom, Jastrebicom, Kosmačem, Božurovim brdom i drugim.

Na sjevernoj strani Grahova - pod Grahovcem, nalazi se Ševrljuga, izvor grahovske rijeke, a nedaleko od nje, ispod brda Kurljaja, Čelinski potok. Ova dva gorska izvora za vrijeme velikih kiša plave jedan dio Grahovskog polja, a posle njih gube se u dubokim kraškim provalijama. U Grahovu se, osim ova dva izvora, nalazi Demirova pećina, koja po jednom u deset godina izvire ispod brda Derviša i Zaslapska rijeka na kojoj se nalazi nekoliko desetina mlinova i valjaonica. Svi ovi izvori i pored manjih šteta koje s vremena na vrijeme nanose, predstavljaju veliku korist za stanovnike i za svaki od njih vezano je po neko lijepo narodno predanje kao živa uspomena na teške dane turskog ropstva. Ali svakako da je najljepše ono što je vezano za postanak vode Dubnice.

Turčin, beg korjenićki, vlasnik velikog dijela zemlje u Grahovcu, silno se zagleda u Milicu, kćer kneza Bulajića iz Grahova. Milica se ne htjede poturčiti niti za njim poći, iako je bio gledan i na glasu, no mu pred ljudima reče: „Napravi bunar u Baru, i u njega dovedi živu vodu Ševrljugu ispod Grahovca, pa ćeš onda biti moj gospodar". Mladi beg posluša lijepu Milicu i po njenoj želji pristupi velikom i teškom poslu - gradnji vodovoda. Pripremi veliku građu i sprave i silom okupi raju da bunar i vodovod grade kulukom. Kad je čula kneževa kćer da Turčin muči i sili raju, poruči mu: „Ako rabotu ovako nastaviš, onda da smo prokleti oboje. Tebe ću prokleti ja zbog narodnih suza i znoja, a mene će prokleti narod što sam mu nesreću navukla i vjeru pogazila. No, ako misliš da sam tvoja, skrati raji muke i plati joj rad onako kako bog zapovjeda". Beg i na ovo bez pogovora pristade, produži gradnju i za godinu i po dana završi rad na zadovoljstvo Grahovljana, kneza i njegove kćeri. Na svečan dan, kad se otvarao vodovod, u prisustvu bega, njegove svite, kneza i Grahovljana, mlada Milica pregledala je vodovod - dar svoga zaručnika. Zatim se s ocem i mladim begom popela na voat i gledala kako bistra voda Ševrljuga otiče u bunar. Narod se veselio i igrao, knez se radovao, a mladi beg je sijao od zadovoljstva. I baš u tom trenutku mlada Milica raširi ruke i viknu: „Zbogom oče, zbogom i vi, braćo, i ne pominjite me po zlu".
Ljudi potrčaše da je zaustave, a ona vrisnu i strmoglavice skoči u bunar i utopi se.




***
185119-2.jpg
 
macola88:
volim je samo kad ima struje i vode:hahaha:
Kliknite za proširenje...

Ima struje ima vode , i ti to naravno dobro znas.Mislis da si mudro napisao vec to sto si napisao.Neka ti bude .No to nije ni lijepo ni mudro.
Posto imamo struje i vode, imamo i ljepota prirode ,dobre volje za dobre ljude.Doci ces i sa srecom otici da nam opet dodjes pa onda svratis na KRSTARICI i napises gdje si bio i sto si sve prelijepo vidio.To je pravi odgovor ovoj temi, pa se nadam da tako i bude,
opusteno i sa ljubavlju,pozdravljam.:):heart:
 
Duska :D

volim tebi da ostavim lepu slikicu uz pozdrav , naravno :D:D:D

Flower_Cake.jpg







***

Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znaci i dar i prokletstvo. Crna Gora je morska pjena i snijezna prasina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pjanstvo ratova. To je zemlja nade i ocajanja, jave i snovidjenja... To je zemlja najvece krajnosti – dubokog mraka i raskosne svjetlosti, slobodni zatocenik i usuznjena sloboda. To je nikad ne napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuce suze.
Veljko Vlahovic

* * *
Crna Gora je drzava koja nije znala za drzavne granice, kao sto nije znala za granice izmedju zivota i smrti. Ona je vjecito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose...
Veljko Vlahovic

Znaj dobro da na Crnu Goru jost niko nije dobio slavu.
Njegos u pismu Ali-pasi

Ala se mi Sloveni narobovasmo! Ali, Crnogorci, bogami, nijesmo! Svakom covjeku mozemo slobodno u oci pogledati. Ni pred kim se ne moramo zastidjeti.
Petar II Petrovic Njegos
Ljubomiru Nenadovicu
 
ovo je sala, rekla bih ??

u slucaju da nije , vec ce neko odrzati cas iz Istorije
i odgonetnuti sve nase seobe i stradanja .... Crna Gora - Kosmet - Vojvodina ....
i nazad .

Mit junastva, koji je kod Crnogoraca postojao i trajao do kraja Drugog svjetskog rata (a otada vec jenjava), kojim su se hvalili (na svoju stetu i nesrecu), u stvari je uporno stvaranje navike da se gleda zlu u oci. Mucna navika i zamorna, lomi snagu. U ratu se nadje razloga i podsticaja da se iz dana u dan obnavlja, a zato se u takozvanom miru jedva ceka malo odmora od toga prokletstva.
Mihailo Lalic
»Prelazni period«
 
Poslednja izmena:
Muska Sponzorusa:
Ma razumemo se Duska i ja... ;) Mala sala!

A za tebe pozdrav! :bye:
Kliknite za proširenje...

drago mi je sto je sala u pitanju :D
ipak -- izvini :D
pozdrav i tebi :D

ps. i jos koja lepa rec za nasu Crnu Goru :D

Bolje vam je da u svom susjedstvu imate situ Crnu Goru nego gladnu.
Bizmarkova poruka Porti

* * *
Jos nijesam vidio prakticnijeg naroda od crnogorskog. Mudra izreka »vrijeme za svaki posa« njima je urodjena.
Aleksandar Leonares,
vicekonzul Grcke,
o Crnogorcima, 8.8.1882.g.

ova mi je najmilija :D

Znate li gdje je najveca sloboda? U Crnoj Gori, cije kljuceve ja drzim.
Njegos,
jednom Skotlandjaninu u Splitu
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top