Vuksi, stres na poslu.
Inače si u pravu, boli me đon uglavnom, ali gužva, radni kolektiv, tempo, vječito nezadovoljne mušterije
=
Vjeruj mi, sretan si što imaš zemlje i svoj si čovjek.
Kulminiralo je jedne noći kada sam u tri ujutro završio na hitnoj, srce lupalo, mislio da će ispasti iz grudnog koša.
Sam sebi postavio dijagnozu, doktor se nasmijao, samo je potvrdio i na moje inzistiranje napravio EKG.
Iskreno, gadno je to.
Iz vedra neba opere te panika, pa googlaš, onda tamo svašta piše o raznim bolestima, pa se strah uhvati za strah i zakotrlja, pa eto ti lavine koja će ti se srušiti na glavu.
Nedajbože da ti se dogodi.
Jasno je meni da sam trknut u glavi, ali sam mislio da sam u vezi takvih stvari poput stijene, kad ono ma'una.
Ima par godina da je kulminiralo, ne daj bože da se vrati.
Ukoliko ti se ikada slično dogodi, pravac doktoru na razgovor, gadno je to kada u gluvo doba noći tražiš pomoć na hitnoj.
Nije to nikakva sramota, ne bi vjerovao koliko ljudi u određenom trenutku dostigne točku na kojoj pucaju.
Ono što želim reći - bolje nekih pola godine do godinu piti antidepresive i vratiti se u normalu, nego u sebi gutati i jednog dana totalno prolupati.