Ne postoji osoba iz prijateljskih krugova koja je ikada rekla za mene da sam ja nju izneverila. Osoba sam koja jako puno daje u prijateljstvu, uvek sam tu da saslusam, nesebicno pomognem i moja odanost prijatelju je jos posebno poznata u krugovima ljudi u kojima se krecem. Jedna sam od onih koje i nakon prestanka druzenja sa drugaricom ili drugom nikad ne kazem ruznu rec o njima, sto je prava retkost, jer ne smatram se toliko sitnom dusom da sada nekog sa kime sam se do nedavno druzila olajavam i lepim epitete pa cak i kad je samo poznanica u pitanju. To mi je tako paorski

Sa druge strane vrlo lako prekinem prijateljstvo ili poznanstvo sa osobom za koju procenim da joj je vrednost jednaka vrednosti prasine na vrhu ormara

) Obicno se to desava vrlo brzo, jer takve osobe ne mogu dugo da skrivaju svoje licemerje i kad tad se pokaze ono pravo lice puno nezahvalnosti pa iako sam ja skoro pa uvek vise davala u tom prijateljstvu/poznanstvu nego oni/one. Nikada mi nakon toga ne bude zao, imam toliko prijatelja da mi nisu potrebne takve sitne duse u svom drustvu. Okrenem ledja i ne spominjem ih vise uopste. Da li one prihvataju ikad svoju krivicu? Obicno da, sem u ekstremnim slucajevima kad je osoba toliki emotivni invalid i narcis da nikada ne priznaje svoje greske i ne zna za postojanje reci 'izvini'.