Svakog dana budimo se stariji i ....recimo mudriji.Ali isto tako, svakog dana naucimo nesto novo o svom zivotu, pa mozda i o sebi.
Iduci na posao susrecemo ljude, ponekada ugodne , pricljive i vesele, a ponekada mrzovoljne, tuzne i cutljive.Svakog puta se nastojimo prilagoditi , iako znamo da bi jednim okretanjem ledja u njihovom pravcu, sprjecili nezeljenu komunikaciju.
Ipak nastojimo biti ljudi, tolerantni prema onima sa kojima djelimo svoj dragocjeni zivotni prostor.
U takvim situacijama saznajemo mnogo o sebi, odnosno otkrivamo sami sebe, svoj karakter, svoju dusu pa i granice do kojih smo spremni ici.
Dosta puta uhvatimo sebe , dok sa velikim zarom sa nepoznatim licem rjesavamo svoj najintimniji problem.
Kada shvatimo sta je ustvari ucinjeno, glumimo nezainteresovanost za nastavak, nesvjesno postaljene teme.
Nekoliko puta razmisljala sam o tome koliko smo u stvari zaista usamljeni i zasto imamo potrebu, dok stojimo u cekaonici naseg stomatologa zamarati druge o cinjenicama koje krase nas zivot!Da li je to zato sto zelimo steci nove prijatelje ili jednostavno druge zelimo fascinirati svojom srecom ili mozda nesrecom.
Pravimo li se pametni , ako na svako zasto odgovorimo zato, ili jednostavno trazimo priznanje onih koji su u nasim ocima manje vrjedni.
Da li mozda vise cjenimo sebe , kada shvatimo da drugi pomno slusaju ono o cemu u stvari ne bi trebali pricati.Jesmo li se ikada zapitali koliko stete na taj nacin nanosimo sami sebi i koliko smo u tom trentku zaista ranjivi.
Da li smo svjesni da postoje stvari koje trebamo ljubomorno cuvati iza zatvorenih vrata i da nismo uvjek zanimljivi onima cija lica pokazuju suprotno.
Znamo li da ustvari druge uvlacimo u problem koji bi trebali rjesiti sami i da ne trazimo misljenje vec zid koji ce da sve to pomno slusa.
Smatram da se bojimo ponekad precutati , jer nam mozda nece biti pruzena druga sansa za dokazivanje suprotnog, a opet, smatram i da je ponekad samoca najgori neprijatelj naseg uma.
Previse smo slobodni i sa strancem cesto podjelimo dio sebe, i na kraju odemo sa zamisljenim izrazom lica plaseci se onog sto je mozda ostalo iza nas.
Iduci na posao susrecemo ljude, ponekada ugodne , pricljive i vesele, a ponekada mrzovoljne, tuzne i cutljive.Svakog puta se nastojimo prilagoditi , iako znamo da bi jednim okretanjem ledja u njihovom pravcu, sprjecili nezeljenu komunikaciju.
Ipak nastojimo biti ljudi, tolerantni prema onima sa kojima djelimo svoj dragocjeni zivotni prostor.
U takvim situacijama saznajemo mnogo o sebi, odnosno otkrivamo sami sebe, svoj karakter, svoju dusu pa i granice do kojih smo spremni ici.
Dosta puta uhvatimo sebe , dok sa velikim zarom sa nepoznatim licem rjesavamo svoj najintimniji problem.
Kada shvatimo sta je ustvari ucinjeno, glumimo nezainteresovanost za nastavak, nesvjesno postaljene teme.
Nekoliko puta razmisljala sam o tome koliko smo u stvari zaista usamljeni i zasto imamo potrebu, dok stojimo u cekaonici naseg stomatologa zamarati druge o cinjenicama koje krase nas zivot!Da li je to zato sto zelimo steci nove prijatelje ili jednostavno druge zelimo fascinirati svojom srecom ili mozda nesrecom.
Pravimo li se pametni , ako na svako zasto odgovorimo zato, ili jednostavno trazimo priznanje onih koji su u nasim ocima manje vrjedni.
Da li mozda vise cjenimo sebe , kada shvatimo da drugi pomno slusaju ono o cemu u stvari ne bi trebali pricati.Jesmo li se ikada zapitali koliko stete na taj nacin nanosimo sami sebi i koliko smo u tom trentku zaista ranjivi.
Da li smo svjesni da postoje stvari koje trebamo ljubomorno cuvati iza zatvorenih vrata i da nismo uvjek zanimljivi onima cija lica pokazuju suprotno.
Znamo li da ustvari druge uvlacimo u problem koji bi trebali rjesiti sami i da ne trazimo misljenje vec zid koji ce da sve to pomno slusa.
Smatram da se bojimo ponekad precutati , jer nam mozda nece biti pruzena druga sansa za dokazivanje suprotnog, a opet, smatram i da je ponekad samoca najgori neprijatelj naseg uma.
Previse smo slobodni i sa strancem cesto podjelimo dio sebe, i na kraju odemo sa zamisljenim izrazom lica plaseci se onog sto je mozda ostalo iza nas.