"Ja sam rođen 1960. Godine u Beogradu, u komunističkoj Jugoslaviji. Kada su mi se, kao gimnazijalcu, smučili komunisti, ja sam postao srpski nacionalista. Kad su mi se smučili Srbi, u mojoj 27. godini, ja sam otišao u Ameriku. Kada su mi se, posle 6 godina, smučili Amerikanci, i ceo svet, otišao sam u manastir. Kada su mi se, posle 15 godina, smučili monasi, ja sam otišao u isposnicu u samoću. A kad su mi se posle dve godine u pustoj planini, smučili šume, životinje, nebo, a na kraju i sam Bog, onda sam rekao sebi – dosta je, stani!!!
Tada sam se suočio sa sobom i shvatio da mi nisu krivi ni komunisti, ni Srbi, ni Amerikanci, ni monasi, ni Englezi i Kinezi, ni Albanci i Crnogorci, ni šume i divlje životinje, ni nebo, niti sam Bog, nego da sam lično ja loš čovek, licemer i kukavica.
A onda sam sledeće 3 godine, u toj istoj pustinji, proveo u bolnom i ognjenom suočenju sa sobom i svojom bedom i, u postu i bdenju, padajući svakodnevno pred Bogom, molio i Ga da promenim da se oprostim. I pomogao mi je. Pomogao mi je da od tada više ne smatram da su drugi ljudi loši i krivi za moje neuspehe i promašaje u životu, nego da sam za sve to kriv isključio samo ja. A kada mi se nekad, od tada, i dogodi da opet pomislim tako nešto, tada skačem kao oparen i bežim od te misli kao od zmije ili vatre.
Ja nisam dobar čovek i nemam ljubavi. Međutim, slamam sebe i ne odustajem, i neću odustati do kraja, da molim Boga da postanem dobar čovek, bolji monah i da volim sve ljude, ma koji, kakvi i odakle bili.
Monah Arsenije Jovanović"
*********
Ovaj čovek je spoznao sebe. Sada mu preostaje da spozna Boga, jer još iako je svestan svoje bede, nije svestan Božje veličine i Njegove ljubavi, dostojne da spase onoga ko se uzda u Njega. Kada bude pevao himne zahvalnosti Bogu i imao šta da kaže o Isusu kao svom ličnom Spasitelju, biće podoban za Nebo i za večnost.