Kako nije?
Pa smrt kao i svaka druga. A pošto ja umirem, nebitna mi je. Bitna je ljudima oko mene. A kada se pobabimo nikome zaista to više i nije toliki šok.
Samo rođenje se proslavlja, ok. Ali ne zoveš publiku kad praviš dete, što bi je zvao i kada se porađaš. Rekoh, okej mi je da je tu kao podrška, šta više vrlo lepo i korisno za majku, a i za ekipu (neko je, ipak, umiruje) ali pazi gleda te neko kako se krečiš i kako te seku pa missim nit bolesnijeg uma nit veće suludarije.
PS znam (još hiljadu puta, znam) da je "rađanje deteta najčistiji i najdivniji predivni prekrasni bajni etc. čin koji je nešto najsvetije i najšarenije, srculastije i njanjavije na svetu", ali ipak missim sva ta krv i creva i posteljica i, da prostiš, peečka na tacni su ipak malo previše za ljudski stomak, pa nije ni čudo što se onesveste.