Kolektivno nesvjesno ili?

[Riada]

Slučajno mi se u rukama nadjoše neke stare enciklopedije za mlade, pa me želja minu na vrijeme dok nije bilo interneta pa se raznolike zanimljive stvari kao neki tajanstveni daleki svjetovi pakovali između korica koje su obično bile većih formata, bogato ilustrovane i privlačne. Zaustavim se na jednoj prepunoj zanimljivosti o porijeklu starih običaja i vjerovanja, ali i vezi načina današnjeg života sa onim u nekim davnim vremenima.
Uglavnom, u enciklopediji mnogo simpatičnih pitanja i odgovora za one koji vole čačkati po takvim stvarima, a ja se zadržah na jednoj neobičnoj i pomalo smiješnoj.
Pitanje glasi: Zašto u restoranu gosti dok jedu vole da sjede okrenuti "leđima prema zidu"? I stvarno, vratim film na neke moje odlaske u restorane i skontam da se uvijek ugodnije osjećam kad sjedim i jedem za, na neki način zaklonjenim stolom, okrenuta zidu leđima, a ne negdje na sredini restorana. A enciklopedija mi i kaza zašto je to tako.
Citiram: Ova navika potiče još iz vremena kada je pračovjek nastojao da zauzme takav položaj pri jedenju, u kojem bi bio najzaštićeniji od iznenadnog napada. Trenutak kada se proždire dugo željena i teško uhvaćena divljač prava je zgoda za neprijatna iznenađenja. Zato je naš predak volio da u takvoj situaciji ima kakvu stijenu iza sebe, a pred sobom otvoren vidik i pregled situacije. Završen citat.
E sad, baš sam se ovom nasmijala i nikako ne bih mogla da povjerujem da ova moja navika (a i mnogih ljudi, kako stoji u enciklopediji) vuče ovako daleke korijene, prije će biti da ima veze sa nečim podsvjesnim, ali opet na trenutak pomislih - a da ipak nije neki atavizam, hm...ili to kolektivno nesvjesno o kojem se toliko trubi...
Šta mislite?

 

[EnigmaGirl]

Mislim da si u pravu. U restoranima, kafićima i uopšte na javnim mestima puno nepoznatih ljudi, zaista imam potrebu da su mi "leđa" zaštićena.
Kod kuće "sa svojima", nisam toliko opterećena gde tačno sedim i da li sam zaštićena od "neprijatelja".
Verovatno zavisi od poverenja, barem u mom slučaju.

Pitam se šta još vučemo od predaka a da nismo svesni toga?

 

[Riada]

Mislim da si u pravu. U restoranima, kafićima i uopšte na javnim mestima puno nepoznatih ljudi, zaista imam potrebu da su mi "leđa" zaštićena.
Kod kuće "sa svojima", nisam toliko opterećena gde tačno sedim i da li sam zaštićena od "neprijatelja".
Verovatno zavisi od poverenja, barem u mom slučaju.

Pitam se šta još vučemo od predaka a da nismo svesni toga?

Meni se javilo isto pitanje. Ima li još i šta je to ako ima, a da nismo svjesni tog? Kod kuće je i kod mene isti slučaj.

 

[EnigmaGirl]

Pokušavam da se setim još nečega ali s obzirom na to da je u pitanju "kolektivno nesvesno" - po svemu sudeći na svestan način mi je teško da se prisetim

 

[Riada]

Pokušavam da se setim još nečega ali s obzirom na to da je u pitanju "kolektivno nesvesno" - po svemu sudeći na svestan način mi je teško da se prisetim

Pa da, logično da je tako.

 

[EnigmaGirl]

Dala si mi još jednu temu za razmišljanje:

S obzirom na to da smo dosta toga nesvesno nasledili od naših predaka, sve u cilju zaštite, preživljavanje itd. - da li bi bilo naivno razmišljati o psihičkim bolestima današnjice sa ovom temom?

Da objasnim ukratko: kao što si spomenula za restoran i da nam je na nekom nivou jasno da moramo da se zaštitimo kako bismo jeli hranu i kako nam predatori u smislu životinja ili možda drugi ljudi ne bi ukrali tu istu hranu - da li smo u tom smislu razvili određenu vrstu anksioznosti? Ne živimo više kao naši preci, tehnologija, higijena su razvijeni na visokom nivou, upotreba medicine nas je spasila mnogih "neizlečivih" bolesti koje su postojali u istoriji.

Nakon svega ovoga, mi i dalje imamo taj neobjašnjivi strah i samim tim imamo dosta ljudi koji pate od raznih mentalnih bolesti. Neki pate više a neki su se nekim čudom "uklopili", ne bih rekla evoluirali, na današnji način života i sve što od nosi.

Pitanje:

Da li smo, koristeći nesvesne obrasce ponašanja preuzete od naših predaka, koje nam danas više nisu primarno potrebne, na neki način razvili mentalne bolesti koje ne možemo objasniti savremenim životom?

 

[Riada]

Dala si mi još jednu temu za razmišljanje:

S obzirom na to da smo dosta toga nesvesno nasledili od naših predaka, sve u cilju zaštite, preživljavanje itd. - da li bi bilo naivno razmišljati o psihičkim bolestima današnjice sa ovom temom?

Da objasnim ukratko: kao što si spomenula za restoran i da nam je na nekom nivou jasno da moramo da se zaštitimo kako bismo jeli hranu i kako nam predatori u smislu životinja ili možda drugi ljudi ne bi ukrali tu istu hranu - da li smo u tom smislu razvili određenu vrstu anksioznosti? Ne živimo više kao naši preci, tehnologija, higijena su razvijeni na visokom nivou, upotreba medicine nas je spasila mnogih "neizlečivih" bolesti koje su postojali u istoriji.

Nakon svega ovoga, mi i dalje imamo taj neobjašnjivi strah i samim tim imamo dosta ljudi koji pate od raznih mentalnih bolesti. Neki pate više a neki su se nekim čudom "uklopili", ne bih rekla evoluirali, na današnji način života i sve što od nosi.

Pitanje:

Da li smo, koristeći nesvesne obrasce ponašanja preuzete od naših predaka, koje nam danas više nisu primarno potrebne, na neki način razvili mentalne bolesti koje ne možemo objasniti savremenim životom?

Hm, anksioznost kao dio kolektivno nesvjesnog. Stvarno bi se dalo o ovom razmišljati. Mislim da bi se mogli dovesti u vezu neki blaži oblici mentalnih bolesti, poput neuroza koje svakako prati anksioznost, a za ozbiljnije poput psihoza, ipak ne bih rekla.
Možda bi se to moglo praktično pojasniti kada bi pogledali da je većina teških mentalnih oboljenja genetski predodredjena i broj ljudi koji obolijeva od njih je znatno manji od ljudi koji pate od blažih oblika koje su jako raširene. S tim u vezi, možda bi mogli reći da svi ti blaži oblici mogu da svoje porijeklo nadju upravo u tom kolektivnom nesvjesnom, dok teški oblici ipak ovise o pojedincu, odnosno genima, a kad se nadoda još i kolektivno nesvjesno, dobijemo to što dobijemo.
Jesam li zadovoljila tvoju znatiželju?

 

[EnigmaGirl]

Znatiželja zadovoljena

Blaži oblici mentalnih bolesti, u smislu zaštite sebe i svoje porodice, možda bi vrlo lako mogli da prerastu u paranoju, što je već teža mentalna bolest i za lečiti samog pojedinca a i svakako za njegovu/njenu okolinu.

A to za gene je zanimljivo - svakako da smo preuzeli i gene naših predaka pa samim tim smo manje ili više skloni nekim mentalnim bolestima

U svakom slučaju, hvala za ovu zanimljivu temu na ovakav "divan" i tmuran dan

 

[Riada]

Znatiželja zadovoljena

Blaži oblici mentalnih bolesti, u smislu zaštite sebe i svoje porodice, možda bi vrlo lako mogli da prerastu u paranoju, što je već teža mentalna bolest i za lečiti samog pojedinca a i svakako za njegovu/njenu okolinu.

A to za gene je zanimljivo - svakako da smo preuzeli i gene naših predaka pa samim tim smo manje ili više skloni nekim mentalnim bolestima

U svakom slučaju, hvala za ovu zanimljivu temu na ovakav "divan" i tmuran dan

Milo mi je da je sa znatiželjom sve OK
Ovo za gene, i ja sam se malo dvoumila, ali prevagnulo je ipak to što je činjenica da je broj ljudi sa psihozama i sl. daleko manji, pa u skladu s tim sam morala isključiti te daleke gene predaka, jeRbo bi onda svi ljudi imali psihoze za razliku od ovih blagih koje skoro svako od nas ima donekle prisutne.

Drago mi je da je tema prijala i dovela do razvedravanja, sličan je slučaj i ovdje

 

[EnigmaGirl]

Milo mi je da je sa znatiželjom sve OK
Ovo za gene, i ja sam se malo dvoumila, ali prevagnulo je ipak to što je činjenica da je broj ljudi sa psihozama i sl. daleko manji, pa u skladu s tim sam morala isključiti te daleke gene predaka, jeRbo bi onda svi ljudi imali psihoze za razliku od ovih blagih koje skoro svako od nas ima donekle prisutne.

Drago mi je da je tema prijala i dovela do razvedravanja, sličan je slučaj i ovdje

Ima smisla to što pišeš. Da se zadržimo ipak na one blage mentalne bolesti koje većina ljudi ima ali bez obzira na njih, mogu da funkcionišu u svakodnevnom životu

 

[loptica doskocica]

Slučajno mi se u rukama nadjoše neke stare enciklopedije za mlade, pa me želja minu na vrijeme dok nije bilo interneta pa se raznolike zanimljive stvari kao neki tajanstveni daleki svjetovi pakovali između korica koje su obično bile većih formata, bogato ilustrovane i privlačne. Zaustavim se na jednoj prepunoj zanimljivosti o porijeklu starih običaja i vjerovanja, ali i vezi načina današnjeg života sa onim u nekim davnim vremenima.
Uglavnom, u enciklopediji mnogo simpatičnih pitanja i odgovora za one koji vole čačkati po takvim stvarima, a ja se zadržah na jednoj neobičnoj i pomalo smiješnoj.
Pitanje glasi: Zašto u restoranu gosti dok jedu vole da sjede okrenuti "leđima prema zidu"? I stvarno, vratim film na neke moje odlaske u restorane i skontam da se uvijek ugodnije osjećam kad sjedim i jedem za, na neki način zaklonjenim stolom, okrenuta zidu leđima, a ne negdje na sredini restorana. A enciklopedija mi i kaza zašto je to tako.
Citiram: Ova navika potiče još iz vremena kada je pračovjek nastojao da zauzme takav položaj pri jedenju, u kojem bi bio najzaštićeniji od iznenadnog napada. Trenutak kada se proždire dugo željena i teško uhvaćena divljač prava je zgoda za neprijatna iznenađenja. Zato je naš predak volio da u takvoj situaciji ima kakvu stijenu iza sebe, a pred sobom otvoren vidik i pregled situacije. Završen citat.
E sad, baš sam se ovom nasmijala i nikako ne bih mogla da povjerujem da ova moja navika (a i mnogih ljudi, kako stoji u enciklopediji) vuče ovako daleke korijene, prije će biti da ima veze sa nečim podsvjesnim, ali opet na trenutak pomislih - a da ipak nije neki atavizam, hm...ili to kolektivno nesvjesno o kojem se toliko trubi...
Šta mislite?

Кажу да мушкарци тако седну ако изађу у ресторан са слабијим полом. Прочитах то негде. Не знам шта бих рекла осим да и ја волим тако нешто. Зашто бих зурила у зид, осим ако је нека кендл атмосфера где зид не бих ни примећивала. Иначе волим простор, ограничени простори ме гуше, па сад...толико из моје личне перспективе