gost 438491
Zainteresovan član
- Poruka
- 370
Prave zavere su oduvek postojale i uvek će postojati. Međutim, prave zavere (zavere čije je postojanje potvrđeno van svake sumnje) obično se razlikuju od zavera koje zamišljaju teoretičari zavere na nekoliko načina: • Uspešne prave zavere su obično vezane za jedan događaj. U poređenju sa tipičnim scenarijem teorija zavere, one imaju jasan i relativno skroman cilj, kao što je državni udar ili atentat. Iako se neke teorije zavere takođe odnose na specifične događaje, mnoge predstavljaju sistemske teorije zavere ili teorije „superzavere”. U njima se obično tvrdi da su, kroz istoriju, odeređene grupe kao što su masoni ili Iluminati spletkarile u tajnosti, ili pak tvrde da različite grupe, na primer Jevreji ili komunisti, u potaji sarađuju na planu koji bi im omogućio da kontrolišu sve moguće događaje. • Prave zavere obično uključuju ograničen broj učesnika koji svesno ili nesvesno učestvuju u njima. Nasuprot tome, u teorijama zavere obično se tvrdi (ili implicira) da su stotine ili hiljade ljudi bile uključene u navodnu zaveru i prikrivanje. Ovo je slučaj i sa naizgled prostim primerima pojedinačnih događaja, a kamoli sa ekstravagantno komplikovanim superzaverama koje navodno traju vekovima. Lažiranje sletanja na Mesec ili organizovanje terorističkih napada 11. septembra iznutra bi zahtevalo hiljade pomoćnika koji bi sarađivali međusobno bez greške i ćutali o tome do danas. Ovakav scenario je vrlo malo verovatan, ako ne i nemoguć. • Konačno, prave zavere obično imaju određene nenamerne posledice. One vode ishodima koje zaverenici nisu predvideli. Za razliku od toga, teorije zavere obično tvrde da sve ide po planu zaverenika. One skoro nikada ne ostavljaju prostora za neželjene posledice. Ubistvo Julija Cezara 44. godine pre nove ere je primer tipične zavere. On je ubijen od strane grupe koju je činilo oko 60 senatora. U poređenju sa drugim zaverama, ovo je već poprilično velika grupa zaverenika. Ipak, u odnosu na ono što teorije zavere obično tvrde, ova zavera je sićušna. Ona je postigla svoj skroman i kratkotrajan cilj: Cezar je ubijen. Ipak, pokazala se kao kontraproduktivna za svoj grandiozni, dugotrajni cilj očuvanja Rimske republike jer je podstakla građanski rat koji je na kraju doveo do uspostavljanja Rimskog carstva.