J
Jesen je...
Gost
Ne secam da se je iko rekao da se plasi smrti, uglavnom kazu da je to sastavni deo zivota, ali ne znam sta im je kroz glavu prolazilo u tom casu, da li su se plasili?Postoje neke teorije da je vera nastala iz straha od smrti. Neobjašnjive
pojave u prirodi ljudi su smatrali za Božije delo i tako su nastale religije.
Zar nije i nauka tako nastala? Iz straha od pojava koje čovek ne razume.
Iz straha od smrti.
Počev od mita o Frankenštajnu, pa do sada, nauka vrlo ide u tom pravcu
da čoveka učini boljim, jačim, pametnijim, pa i daleko dugovečnijim nego
što je sada.
I sada se pitam, ko se više plaši smrti. Vernici koji utehu traže u Bogu.
Ili oni koji veruju da će ih nauka spasiti?
Malo su drugacije fraze koje koriste vernici i ateisti, iako se svedu na isto...jedno je zajednicko, kad bi moglo da se bira-svi prizeljkuju brzu smrt, u snu, u trenu, da esni.
Ja sam kao mala cesto sanjala da me zivu sahranjuju...ne znam otkud mi takvi snovi.
Posle sam ih povezala sa knjigama koje sam procitala "Tebi moja Dolores" i "Sve nase Dolores", gde je bila prica o decaku koga su 3 puta "sahranjivali", stave ga u sanduk, on zaplace...na kraju je preziveo ranjavanja, rat, istina ostao invalid, ali ziv.
Po logici bi trebalo da vernici lakse prihvataju, vera nema sumnje, nauka uvek ima, posebno u nepoznato.