Ista ta moja baba mi je otkad se znamo ponavljala:
''Uči škole, završi, budi čovek, a ne kao ja kojoj se ovo što radim po kući i za decu nikad ni za šta nije računalo. Kao da sam ceo život samo sedela i ležala, kao da ništa nisam radila ni za sebe, ni za druge, stalno me neko ponižava i umanjuje vrednost svega što radim!'',
a pored svog deteta je podigla još tuđe dece čiji su roditelji u inostranstvu bili u lovu na lovu,
pa nas, unučiće.
Negde gledano, ona je samo žena koja je sedela u kući. Kuvala, prala, čistila, peglala, održavala baštu i cveće, spremala članove porodice gde god su krenuli, radila domaći sa decom, učila, preslušavala lekcije i recitacije, išla na roditeljske sastanke i priredbe, mislila kome trebaju bonovi i olovke, kome nova obuća, kome nije dobro i ne može u školu pa lepo supica, čaj, limun i čuda...
Žena je primorana da postane ravna muškarcu u porodici po zarađivanju novca ako hoće da bude iole poštovana, zar ne?