- Poruka
- 4.066
http://www.montenegro-canada.com/i//tn_MonTENEGRO_-_The_Times_I_30.09.1856.JPG
http://www.montenegro-canada.com/i//tn_MonTENEGRO_-_The_Times_II_30.09.1856.JPG
http://www.montenegro-canada.com/i//tn_MonTENEGRO_-_The_Times_III_30.09.1856.JPG
THE TIMES
London, utorak, 30.septembra 1856
U sred kriticnih okolnosti, i u prisustvu projekcija i razmatranja koje proisticu od stranih Sila, crnogorski narod sacuvao je svoje mirno držanje bez opterecivanja evropskih dvorova opisom bolne situacije u kojoj se nalazi vjekovima.
466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo cijoj moci ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otima za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Cetiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmocnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope.
Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sacuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišcanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medu svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sacuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost.
Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz plainina. Kraljevi se nisu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. Jedan od uzroka ove indiferentnosti – koji je bio nerazdvojan u hijerarhijskoj organizaciji Vlade – bio je kasnije uklonjen obnovom starog sistema. Ne dobijajuci ni zaštitu ni podršku od Hrišcanskih Snaga, a trebalo bi da one poboljšaju svoj stav iz zahvalnosti za zasluge koje je ucinio za Hrišcanstvo, crnogorski narod vidio je sebe ogranicenog na uzak prostor, i prinudenog da se bori za vracanje svojih starih granica.
Dok god Crna Gora bude ostala zatvorena u svoje sadašnje granice, njena sudbina bice ista kao što ju je pretrpjela u proteklih pet vjekova – to jest, neprekidna i krvava borba da povrati svoje prijašnje posjede.
Crna Gora se ne odrice teritorija koje je posjedovala u vec tako dalekom periodu, vec zahtijeva da joj se vrati zemlja za koju se borila u najkriticnijim vremenima, sa istim žarom kao i za svoju nezavisnost.
Što se tice njegove nezavisnosti, crnogorski narod ne misli da ona može biti dovedena u pitanje. Svo vrijeme on je imao pravo da ratuje ili sklapa mir s Turskom, i cesto je koristio to pravo.
U vrijeme ratova koje su hrišcanski narodi vodili protiv islama, evropske vlade tražile su pomoc od Crnogoraca, a ovi su uvijek žurili da odgovore na poziv, kao što pamti istorija Austrije i drevne Mletacke republike. Francuzi i Englezi tek su 1806. i 1814.god.
djelimicno upoznali Crnogorce, kada su se, zavedeni na pogrešan put, na tudi podsticaj, ovi posljednji našli izmedu dvije vatre. U tom periodu Crnogorci su još uvijek imali Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjake, Kruševicu, Zubacke Uble, Vasojevice, kao i rijeke Taru i Lim, i upravo te teritorije su i danas poprište svih njihovih borbi s Turcima.
Po cijenu svoje krvi Crnogorci su osvojili citavu kotorsku obalu, koja im je pripadala do 1814.godine, do dana kada je Car Aleksandar I pozvao Mitropoliju i crnogorski narod da ustupe kotorsku obalu Austriji, kojoj ju je Becki Kongres upravo bio dodijelio. Crnogorci su se pokorili odluci evropskih Sila, povukli se u svoje planine, i prepustili obalu Austriji. Bila je krupna nepravda to što su nas potpuno odvojili od mora i nisu nam ostavili nijednu luku.
Bez slobode trgovine za državu Crnu Goru nema ni napretka ni unutrašnjeg razvoja, i nikakve osnove koja je dobra za stvaranje regularne politicke organizacije i pogodnih veza sa susjednim narodima. Crnogorci dugo osjecaju potrebu za posjedovanjem slobodne luke. Pocetkom XVIII vijeka Vladika Danilo nastojao je da u sastav crnogorske teritorije povrati oblast Bara – pokušaj zbog koga su proliveni potoci krvi.
Oslanjajuci se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da ce velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da ce željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da ce im garantovati ono što može da sacuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijedenima.
Evropske Sile su odredile da Rusija treba da ustupi Turskoj petinu Besarabije, koju je osvojila prije 80 godina po cijenu svoje krvi. Fortiari, Sile ce moci da zahtijevaju da odredeni dio Otomanske teritorije bude pripojen Crnoj Gori, jer je ova potonja zemlja izložena daleko ozbiljnijim opasnostima nego što je Turska bila od strane Rusije.
Zahtjevi Crne Gore su potvrdeni u sljedecim tackama:
Diplomatsko priznanje njene nezavisnosti.
Proširenje njenih granica prema Hercegovini i Albaniji.
Definitivno preciziranje njene granice prema Turskoj, kao što je slucaj sa austrijskom granicom.
Pripajanje dijela Bara Knjaževini.
Vaša Ekscelencija ce se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija nece uzeti u obzir i preporuciti pažnji Njegovog Velicanstva, cija nam hrišcanska milost i osjecaj za pravdu daju nadu da se nismo uzalud pozvali na njegovo ljubazno
Dobrocinstvo.
DANILO P. NJEGOŠ,
Knjaz Crne Gore i Brda,
Cetinje, maja 1856
http://www.montenegro-canada.com/articles/article/1998396/33984.htm
http://www.montenegro-canada.com/i//tn_MonTENEGRO_-_The_Times_II_30.09.1856.JPG
http://www.montenegro-canada.com/i//tn_MonTENEGRO_-_The_Times_III_30.09.1856.JPG
THE TIMES
London, utorak, 30.septembra 1856
U sred kriticnih okolnosti, i u prisustvu projekcija i razmatranja koje proisticu od stranih Sila, crnogorski narod sacuvao je svoje mirno držanje bez opterecivanja evropskih dvorova opisom bolne situacije u kojoj se nalazi vjekovima.
466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo cijoj moci ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otima za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Cetiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmocnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope.
Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sacuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišcanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medu svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sacuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost.
Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz plainina. Kraljevi se nisu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. Jedan od uzroka ove indiferentnosti – koji je bio nerazdvojan u hijerarhijskoj organizaciji Vlade – bio je kasnije uklonjen obnovom starog sistema. Ne dobijajuci ni zaštitu ni podršku od Hrišcanskih Snaga, a trebalo bi da one poboljšaju svoj stav iz zahvalnosti za zasluge koje je ucinio za Hrišcanstvo, crnogorski narod vidio je sebe ogranicenog na uzak prostor, i prinudenog da se bori za vracanje svojih starih granica.
Dok god Crna Gora bude ostala zatvorena u svoje sadašnje granice, njena sudbina bice ista kao što ju je pretrpjela u proteklih pet vjekova – to jest, neprekidna i krvava borba da povrati svoje prijašnje posjede.
Crna Gora se ne odrice teritorija koje je posjedovala u vec tako dalekom periodu, vec zahtijeva da joj se vrati zemlja za koju se borila u najkriticnijim vremenima, sa istim žarom kao i za svoju nezavisnost.
Što se tice njegove nezavisnosti, crnogorski narod ne misli da ona može biti dovedena u pitanje. Svo vrijeme on je imao pravo da ratuje ili sklapa mir s Turskom, i cesto je koristio to pravo.
U vrijeme ratova koje su hrišcanski narodi vodili protiv islama, evropske vlade tražile su pomoc od Crnogoraca, a ovi su uvijek žurili da odgovore na poziv, kao što pamti istorija Austrije i drevne Mletacke republike. Francuzi i Englezi tek su 1806. i 1814.god.
djelimicno upoznali Crnogorce, kada su se, zavedeni na pogrešan put, na tudi podsticaj, ovi posljednji našli izmedu dvije vatre. U tom periodu Crnogorci su još uvijek imali Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjake, Kruševicu, Zubacke Uble, Vasojevice, kao i rijeke Taru i Lim, i upravo te teritorije su i danas poprište svih njihovih borbi s Turcima.
Po cijenu svoje krvi Crnogorci su osvojili citavu kotorsku obalu, koja im je pripadala do 1814.godine, do dana kada je Car Aleksandar I pozvao Mitropoliju i crnogorski narod da ustupe kotorsku obalu Austriji, kojoj ju je Becki Kongres upravo bio dodijelio. Crnogorci su se pokorili odluci evropskih Sila, povukli se u svoje planine, i prepustili obalu Austriji. Bila je krupna nepravda to što su nas potpuno odvojili od mora i nisu nam ostavili nijednu luku.
Bez slobode trgovine za državu Crnu Goru nema ni napretka ni unutrašnjeg razvoja, i nikakve osnove koja je dobra za stvaranje regularne politicke organizacije i pogodnih veza sa susjednim narodima. Crnogorci dugo osjecaju potrebu za posjedovanjem slobodne luke. Pocetkom XVIII vijeka Vladika Danilo nastojao je da u sastav crnogorske teritorije povrati oblast Bara – pokušaj zbog koga su proliveni potoci krvi.
Oslanjajuci se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da ce velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da ce željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da ce im garantovati ono što može da sacuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijedenima.
Evropske Sile su odredile da Rusija treba da ustupi Turskoj petinu Besarabije, koju je osvojila prije 80 godina po cijenu svoje krvi. Fortiari, Sile ce moci da zahtijevaju da odredeni dio Otomanske teritorije bude pripojen Crnoj Gori, jer je ova potonja zemlja izložena daleko ozbiljnijim opasnostima nego što je Turska bila od strane Rusije.
Zahtjevi Crne Gore su potvrdeni u sljedecim tackama:
Diplomatsko priznanje njene nezavisnosti.
Proširenje njenih granica prema Hercegovini i Albaniji.
Definitivno preciziranje njene granice prema Turskoj, kao što je slucaj sa austrijskom granicom.
Pripajanje dijela Bara Knjaževini.
Vaša Ekscelencija ce se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija nece uzeti u obzir i preporuciti pažnji Njegovog Velicanstva, cija nam hrišcanska milost i osjecaj za pravdu daju nadu da se nismo uzalud pozvali na njegovo ljubazno
Dobrocinstvo.
DANILO P. NJEGOŠ,
Knjaz Crne Gore i Brda,
Cetinje, maja 1856
http://www.montenegro-canada.com/articles/article/1998396/33984.htm
