
MESEČARKA
Zagušiću vrisak,
zapevati kao da sam
svu sreću ovog sveta
u srce smestila.
Malodušno se iskeziti
pred ogledalom,
glumeći gordost.
Progutaću suzu
gorko-slanu,
umesto koktela.
Nazdraviću samoći,
preneražena
nad sopstvenom senkom.
Pijano teturam,
kroz dušu kopam
tražeći sebe.
Rasute kose,
izduženih šaka,
tražim tebe,
jer jednom bejah JA sa tobom!
Al' nemoj doći ove noći,
sa plimom što besno
o obale mog sna udara.
Ne remeti taj dosadni ritam
učmale tišine.
Navika je čudo.
U kamen se lako pretvoriš
kad ti osama žilama rije.
Priznajem,
malo sam od nas umorna.
I nekako imuna ovih dana
na tugu tešku.
Nešto se u ovoj noći
magično dešava.
I trebaš mi,
a tako sam te sita.
I žedna sam usana tvojih,
a bežim od te slasti.
Možda sam luda?!
Luna je puna moj dragi.
Srma rasuta putevima
zavarava tragove.
Putokaz izmedju nas
u svemiru se gubi.
Ma nije mi ništa...
Samo mi se ljubi, ljubi...
A tako sam umorna,
od čekanja
očiju tvojih da kao fenjeri
zasvetle u tami.
I zato skitam snovima.
Mesečarim menama,
tražeći u tami
izgubljenu zvezdu.
Najda M.