KATARZA - Najda M.

SAN

Pogledom u mrak rastapam staklo
obojeno maglom iluzije.
Oblak sumorne kišne kapi od sebe odbacuje,
kao žena u bolu zgrčena suze kad najzad pusti.
U bestidnosti nagote duše sanjam i dozivam te
kroz vetrove što hukom najavljuju zimu.
Treba mi toplote kap.
Slap za žedj moju je ona.

I ote se osmeh,iznenada,
slanoćom radosnica začinjen.
Suzice, prevrtljivice male.
Od tuge do sreće ,pa sve u krug,
dok čekam čudo.
Ušuškana u čežnje kraj kamina snevam
usne dahom mekim da dodirneš,
Andjele...
Da me vaskrsneš iz leda samoće.

U zanosu čujem i ono čega nema.
Srce se varci otima,
al' čemu , kad zbog tebe kuca ?
I voli zveket praporaca,
dok konje vrane ka meni goniš
da nam se pogledi sretnu
u prasku iskrica što zvezde zasenjuju.
Vreme vrtoglavo izmiče.
Požuri...
Sneg lagano pokrov tka
stazom gde sanjari koracima škripe.
Ostavimo trag da nas je bilo.
Proleće će i onako
sve u kapljice maštarija pretvoriti.
Nestaće u bujici budjenja sva nada.

Bože...nikako da odrastem...
Bajke postoje, zar ne ?

Najda M.





tumblr_lwvxu2RmxF1r50cwyo1_500.jpg
 

Back
Top