KAD USPOMENE ODGURNU ZABORAV
Sve bih u zaborav
ovog novembra.
Da obojim sivilo
spektrom šarenih snova.
Kičicom da iscrtam
staze duginih boja.
Al' znam,
nikad me osećaj varao nije.
Nagriza sumnja korake.
Kao pijanac teturam.
A otrežnjena pred ogledalom
do kosti naga.
Sve sam razotkrila.
Opet ću pasti
na raskršću sećanja.
Upetljana u uspomene,
a bežim od njih.
Čemu služe, sem da bole ?!
Ne znam kuda,
niti kome bih ruke da pružim.
Ramena meka
odavno nestaše iz vidokruga.
Čak ni tvoje senke
u maglama nema.
Samo plavet iz pogleda
zažiga kao rana ljuta
i mastilom razlije svu žal
iz srca ledenog u pesmu.
Beg moj,
ponovo u uspomene,
u dubok kal iz kog spasa nema.
Poezija moja
imenom tvojim se zove.
I ne mogu tako sama
biti spokojna.
Duge su i hladne
noći jesenje.
A moja tuga
kao zloslutna ptica
pod mesečevom senkom kruži
i podseća
da je zaborav tek iluzija
u trenu nesanice.
Najda M.
