Tebi je do mene stalo...
Iluzija satkana od reči i želja,
srcem i dušom ispletena.
Uteha pred molitvenikom
u tišini koju sama stvorih
pod mesečinom,
samoizopštenica od ljudi.
Azil za tugu,soba moja,
oaza suza u pustinji samoće.
Sa tvojih usana ne ispih ni kap,
a svejedno mi,
da l' med il' pelin bi pila.
Samo da te osetim dodirom mekim.
I da pijana oči sklopim i pamtim zauvek
sudar pogleda u tami.
Umorna od ponosa,
jer samo Boga molim
i nikoga više...
Od perona do perona sna
tragam kroz sećanja sve bledja.
Kroz nemuštu noć cvilim
kao gladan pas,
dozivajući ime tvoje,
hodajući kolosekom beznadja,
dok vozovi prolaze
odnoseći kloparanjem niz prugu
još jednu pesmu u ritmu bola
- kob moju.
Za vijek i vijekova !
Amin !
Najda M.