ODJEK ( druga )
Umorna od traganja
i dalje tražim nespokoj,
navikla na nemire.
Mir bi me dotukao tišinom.
Dovoljno tuga u meni tišti
i tinja bol neizrečena.
Odaje me pogled maglovit.
Sve na rekvijem liči.
Ali nešto me svakom zorom
iznova radja.
Misao zaluta u uspomene.
Zarivena u daljine,
izmedju oblaka spletkarim kroz sećanja.
Bežeći u ponor zaborava,
potiskujem te.
A ti ...
sve jače u meni pevaš.
I radja se radost u srcu,
kao što se duga na nebu rodi posle kiše.
Oblije me radost veća od sveta.
A šta bih drugo onda ja...?!
Pustim te da u meni kao pesma oriš
ostavljajući trag neizbrisiv.
Bezdan si moj...
u koji uranjam široko,
jer ti si duboko u meni kao eho sna...
Najda M.
