ODJEK
Ponekad tvoj dodir zaluta mojim telom.
Oboji san mirisom meda i cimeta.
Nanese dunavske nemire.
Plovim punih jedara široko,
penušam plahovito.
Sazdana od nezamislivog blaženstva,
noć budi čežnje utkane u žedj za tobom.
I pijem te bez daha. Sumanuto.
Jer mi te malo uvek i zauvek.
Daljine se uruše,
iznikne most od očvrslih snopova nadanja.
Posut lekovitim travama,
ovijen bršljenom osećaja uraslih u tebe.
Ponor postane vir
pun uzavrelih poljubaca nestvarno - stvarih.
Melem na sve rane gorke.
Iza oblaka rodi se mesečina.
Srmu srebri u ovaj svečarski tren.
Mekog koraka dolaziš u svet iluzija.
Andjeosko plavog sazveždja u očima
donosiš bezglasnu simfoniju lepote.
Neopipljivu, a tako moćnu - da preživim.
Bezdan duše u raj pretvaraš.
Ti...senko i pesmo srca mog...
Najda M.
