Pokušavam da se setim kada sam prestao da se radujem snegu. Da li je to bilo one godine kada sam počeo da pušim i bio duboko uveren da me od oca ukradena cigara uvodi u svet odraslih? Ipak, priznaćete, odrasli se ne grudvaju. Da li je to bilo one zime koju sam proveo na relaciji Banovo brdo-Grocka, više hodajući, nego vozeći se? Mladost nije bila dovoljna da ubije vonj sirotinje u prepunim autobusima, koji je nagoveštavao današnje dane. Možda one zime u Sloveniji, pod šatorom na završnom terenu puka veze, ili one slavonske, koju sam proveo u besmislenom ratu bez pobednika? Tranzicione zime su sa sobom nosile odgovornost oca porodice da obezbedi hranu i ogrev za svoj porod, po svaku cenu. Onda...onda mi više nije bilo bitno. Deca su odrasla, ja ostario. Sneg je postao usputni pratilac borbe, u koju su se naši životi pretvorili i - ništa više. Danas mi se čini da, ako budem uspeo da se setim zašto sam voleo sneg, da ću pronaći tajna vrata koja će me odvesti onom mladiću koga, tek ponekad, u prolazu, vidim u ovom čoveku koji sam postao. I želim da mislim da će onda sve stvari doći na svoje mesto.
"Tataaaaa..."
"Tataaaaa, budi seeee..."
"Šta se desilo, ljubavi!"
"Ustani tata, hoću nešto da ti pokažem."
"Princezo, nedelja je, šest sati je, još nije ni svanulo. Tata je jako umoran, može li to da sačeka malo ako nije važno."
"Naravno da je važno, šta ima veze što je šest."
"Dobro dobro, nemoj odmah da se duriš. Evo ustajem."
"Ma tataaaa...kasnije ćeš da se umiješ i opereš zube. Dođiiii..."
"Evo dolazim, dosadnjakovićka."
"Vidi tataaa..."
"Šta da vidim, mrak je."
"Joooj...vidiš da je pao sneg."
"I?"
"Kako I? Valjda se sećaš šta si mi obećao."
"Podseti me, tek sam se probudio i moja pamtilica još nije počela da radi."
"Obećao si da ćemo da pravimo jezuške u snegu, isto kao ti i mama kad ste bili momak i devojka. Znaš ono kad ste se držali za ruke i ljubili a baka se ljutila na tebe i govorila mami kako je premlada za brak, jer si ti samo pisac koji nije izdao ni jednu knjigu i nije ni završio školu."
"Odakle ti ovo sve znaš, brbljivice jedna."
"Rekla mi je baka."
"Tvoja baka, ponekad, previše priča."
"Moja baka je najbolja baka na svetu i ona ne priča previše."
"Dobro dobro, opet se ljutiš na mene a to nije lepo."
"Uostalom, čula sam i tebe kako to isto pričaš."
"Prisluškivala si? Sećaš li se ti šta smo rekli? Mlađi ne prisluškuju starije."
"Nije tako, rekao si da deca ćute dok starji pričaju a ne da ne prisluškuju."
"Kada je to bilo? Mnogo se ti praviš pametna"
"Onda kada je bio kum. Prvo ste ćutali i pili bakinu rakiju a onda je kum plakao, pa te poljubio i otišao."
"Pa kako sam onda pričao."
"Joj tata, ništa ne razumeš. Nije to bilo tad, to je bilo posle. Prvo si došao u moju sobu i grlio me jako, onda si rekao da ne moram da se kupam jer sam čista. Obukla sam onu pidžamu koju i mama voli. Ti si mi ispričao priču i ugasio svetlo, onda si otišao u sobu i pričao sa maminom fotografijom. "
" Slušaj sad ti mene, prisluškivalo moje. Idi u svoju sobu i obuci onaj narandžasti skafander ako ne misliš da te izbacim u pidžami na sneg i bez rasprave."
"Da li ti je hladno lepoto, nosić ti je crven? Hoćeš li da ti tata skuva toplu čokoladu?"
"Nije mi hladno ali hoću čokoladu."
"Vaša želja je meni zapovest mlada damo."
"Tata, ona više neće doći, zar ne?"
"Ko, princezo?"
"Mama."
"Naravno da hoće. Pravili smo jezušku. Ona će to sigurno videti."
"Ko je izmislio jezuške, tata?"
"Jedan mali dečak, taman toliki kao i ti. On je živeo na Severnom polu i nedostajala mu je mama kao tebi tvoja. Tata mu je rekao da se njegova mama preselila i da živi na nebu i da on može da joj maše, da će ga sigurno videti. Tako je on svakog jutra pravio jezuške. Priča o tome se proširila po celom svetu i od tada deca pozdravljaju anđele."
"Tata, da li je moja mama sad anđeo."
"Verujem da jeste."
"Da li je videla?"
"Jezušku? Hajde da proverimo. Stavi dlan na srce. Šta osećaš"
"Toplo je i čujem otkucaje."
"Eto vidiš, to ona pravi jezušku na tvome srcu."
"Tata, umorna sam i spava mi se."
"Zagrli me malena, poneću te u krevet. Nedelja je."
"Tataaaaa..."
"Tataaaaa, budi seeee..."
"Šta se desilo, ljubavi!"
"Ustani tata, hoću nešto da ti pokažem."
"Princezo, nedelja je, šest sati je, još nije ni svanulo. Tata je jako umoran, može li to da sačeka malo ako nije važno."
"Naravno da je važno, šta ima veze što je šest."
"Dobro dobro, nemoj odmah da se duriš. Evo ustajem."
"Ma tataaaa...kasnije ćeš da se umiješ i opereš zube. Dođiiii..."
"Evo dolazim, dosadnjakovićka."
"Vidi tataaa..."
"Šta da vidim, mrak je."
"Joooj...vidiš da je pao sneg."
"I?"
"Kako I? Valjda se sećaš šta si mi obećao."
"Podseti me, tek sam se probudio i moja pamtilica još nije počela da radi."
"Obećao si da ćemo da pravimo jezuške u snegu, isto kao ti i mama kad ste bili momak i devojka. Znaš ono kad ste se držali za ruke i ljubili a baka se ljutila na tebe i govorila mami kako je premlada za brak, jer si ti samo pisac koji nije izdao ni jednu knjigu i nije ni završio školu."
"Odakle ti ovo sve znaš, brbljivice jedna."
"Rekla mi je baka."
"Tvoja baka, ponekad, previše priča."
"Moja baka je najbolja baka na svetu i ona ne priča previše."
"Dobro dobro, opet se ljutiš na mene a to nije lepo."
"Uostalom, čula sam i tebe kako to isto pričaš."
"Prisluškivala si? Sećaš li se ti šta smo rekli? Mlađi ne prisluškuju starije."
"Nije tako, rekao si da deca ćute dok starji pričaju a ne da ne prisluškuju."
"Kada je to bilo? Mnogo se ti praviš pametna"
"Onda kada je bio kum. Prvo ste ćutali i pili bakinu rakiju a onda je kum plakao, pa te poljubio i otišao."
"Pa kako sam onda pričao."
"Joj tata, ništa ne razumeš. Nije to bilo tad, to je bilo posle. Prvo si došao u moju sobu i grlio me jako, onda si rekao da ne moram da se kupam jer sam čista. Obukla sam onu pidžamu koju i mama voli. Ti si mi ispričao priču i ugasio svetlo, onda si otišao u sobu i pričao sa maminom fotografijom. "
" Slušaj sad ti mene, prisluškivalo moje. Idi u svoju sobu i obuci onaj narandžasti skafander ako ne misliš da te izbacim u pidžami na sneg i bez rasprave."
"Da li ti je hladno lepoto, nosić ti je crven? Hoćeš li da ti tata skuva toplu čokoladu?"
"Nije mi hladno ali hoću čokoladu."
"Vaša želja je meni zapovest mlada damo."
"Tata, ona više neće doći, zar ne?"
"Ko, princezo?"
"Mama."
"Naravno da hoće. Pravili smo jezušku. Ona će to sigurno videti."
"Ko je izmislio jezuške, tata?"
"Jedan mali dečak, taman toliki kao i ti. On je živeo na Severnom polu i nedostajala mu je mama kao tebi tvoja. Tata mu je rekao da se njegova mama preselila i da živi na nebu i da on može da joj maše, da će ga sigurno videti. Tako je on svakog jutra pravio jezuške. Priča o tome se proširila po celom svetu i od tada deca pozdravljaju anđele."
"Tata, da li je moja mama sad anđeo."
"Verujem da jeste."
"Da li je videla?"
"Jezušku? Hajde da proverimo. Stavi dlan na srce. Šta osećaš"
"Toplo je i čujem otkucaje."
"Eto vidiš, to ona pravi jezušku na tvome srcu."
"Tata, umorna sam i spava mi se."
"Zagrli me malena, poneću te u krevet. Nedelja je."
Poslednja izmena: